Predsjednik je nestao u autorskom (ne)talentu

Moj brat je u nekoliko navrata znao reći da bi se političari, pogotovo oni koji su na najvećim državnim funkcijama, jako dobro snalazili u pisanju romana.

Njihov je život sveden na kreiranje državnog političkog narativa koji se po svemu onome što oni kažu i učine ne može staviti u istu ravan s pojavnom egzistencijalnom stvarnošću običnog čovjeka. Javna obraćanja, izborna obećanja, koalicije itd. sve češće djeluju kao nešto što pripada svijetu fikcije (a nerijetko i ostanu samo fiktivnim pojmom).

Istina, oni uzimaju elemente egzistencijalne stvarnosti za kreiranje vlastitog narativa, ali to su dva svijeta različita.

U jednom svom obliku upravo to radi i književnost. Bilo da ona uzima motive i elemente naše pojavne stvarnosti, bilo da je oponaša (što je u korijenu mimesisa), bilo da je kritički okrenuta prema njoj, bilo da je oneobičava, književnost ovaj svijet unosi u svoj vlastiti. Nekada su oni komplementarni, nekada nisu, no veza uvijek postoji.

Međutim, kada se neki bivši predsjednik lati pera, a pogotovo onaj koji je vodio neku od najvećih država na svijetu, to izaziva veliku pažnju. Nerijetko su se nekadašnji vladari bavili pisanjem memoara i sličnih pisanih tvorevina, ali onih koji su zašli u svijet fikcije nema puno.

Zbog toga je vijest da je bivši američki predsjednik Bill Clinton napisao svoj prvi, žanrovski, roman (i to triler) odjeknula širom svijeta te je jedno vrijeme iz vijesti istisnula dosadnjikavu problematiku engleske kraljevske porodice.

Clinton je za svoj spisateljski prvijenac udružio snage s jednim od najprodavanijih pisaca trilera, Jamesom Pattersonom.

Ovaj izuzetno plodonosan pisac slovi za jednog od najbitnijih modernih američkih pisaca (bilo da se vi slažete s tim ili ne, Amerikanci su mu dali tu titulu). S naslovom kao iz nekog američkog tabloida, roman Predsjednik je nestao korača terenom političkog trilera prateći američkog predsjednika Jonathana Lincolna Duncana. On će se, pored svakodnevnih problema, susresti i s potencijalnim kibernetičkim terorističkim napadom.

Iza virusa se krije Suliman Cindoruk, vođa terorističke organizacije Sinovi džihada, koji s virusom namjerava SAD vratiti u najmračniji period ljudske historije – Srednji vijek. Tijekom tri dana, koliko roman vremenski pokriva, on će morati donijeti niz odluka koje znače mir u SAD-u, mir u svijetu, kao i mir u njegovoj kući, Bijeloj kući.

Ko o čemu, Amerikanci o…

Terorizmu i opasnosti od istočnih zemalja kao što su Rusija, Kina, Iran, Saudijska Arabija i ostale.

Posljednjih dvadeset i kusur godina zatrpavani smo filmovima koji se svrstavaju u političke trilere u kojima predsjednici oblače supermensko odijelo i herojski spašavaju otadžbinu. Od Harrisona Forda, preko Gerarda Butlera do Channinga Tatuma, uvijek je Bijela kuća bila žrtvenim janjem. Na ovoj tradiciji počiva i ovaj roman. Amerikanci su u vječnom sukobu s bliskoistočnim terorističkim organizacijama i predsjednik iz udobnosti svoje fotelje dirigira akcijama koje se odvijaju hiljadama kilometara daleko.

Međutim, kada mu te akcije u obliku dvoje mladih hakera dođu u dvorište, on neće dvojiti da učini sve što je u njegovoj moći kako bi spriječio ono što bi predstavljalo kraj Amerike kakvu poznajemo.

Ono što me je privuklo da pročitam ovaj roman jeste pisanje domaćih portala kako se u njemu pojavljuje i državljanka Bosne i Hercegovine. Bill Clinton je predsjednik koji je u prošlosti imao značajnu vezu s našom državom, zbog čega ni uključivanje jednog takvog lika u roman ne bi trebalo doći kao veliko iznenađenje.

No, dok sam čitao roman, pogotovo one dijelove u kojima se pojavljuje naša državljanka, shvatio sam koliko ustvari narativ sam sebi podapinje. Dobar neprijatelj i dobar misterij su ključ dobrog trilera (sjetimo se Hansa Grubera iz filma Die Hard, koji je zasnovan na knjizi).

Klinton i Paterson na promociji knjige, Izvor: newrepublic.com

Clinton i Patterson nemaju niti jednog takvog lika. Njihov je neprijatelj virus, a svi ostali su samo pijuni i usputne stanice. Autori knjige Predsjednik je nestao svim se silama trude da kreiraju upečatljive, zanimljive i misteriozne likove, ali niti jedan od njih nije to.

Pa je tako naša državljanka u romanu plaćeni ubica s austrijskim imenom koja voli slušati klasičnu evropsku muziku dok obavlja svoj posao (jer ne daj Bože da neki plaćeni ubica sluša rock, hip-hop ili, u ovom slučaju, to je mogao biti Dino Merlin). Kombinacija karakternih osobina koje autori daju većini svojih likova su tako karikaturalne i skoro beskorisne. Sve i jedan lik, sem predsjednika, izgledaju poput drvenih figurica na šahovskoj ploči na stolu u predsjedničkom Ovalnom uredu.

A predsjednik kao predsjednik je oličenje amerikanizma i njihovog patriotizma (kao što mu samo ime kaže), zbog čega autori čitatelja tjeraju da pregura barem sto stranica kojima bi dokazali koliko je njemu u suštini stalo do države i njenog naroda prije nego što bilo kakva radnja vezana za triler uopšte i krene.

Tu imamo scene s vojnim veteranom koji je sada beskućnik i kojemu predsjednik kupi sendvič, kao i odluku o bombardovanju tamo nekih terorista na sastanku. Takvih je situacija pregršt, a nijedna od njih ne doprinosi razvoju napetosti, radnje, likova ili bilo čemu drugom.

Koliko je Clinton ustvari pisac?!

Koliko je bivši američki predsjednik toga ovdje napisao ne mogu tačno zaključiti. Roman je konstruisan tako da imamo dvije paralelne narativne linije. Jedna je ona predsjednička koja se odvija u prvom licu jednine, dok je druga iz pozicije sveznajućeg pripovjedača. Ta mi je distinkcija nekako dala zamisao da ovu prvu gledam kao Clintonovu, a potonju kao Pattersonovu liniju (što nužno ne mora biti tako).

Što se tiče samo stila pisanja obje narativne linije imaju jako dobrih dijelova u kojima se primijeti književno-umjetnički sjaj, ali on nerijetko biva ugušen neprestanim iznošenjem informacija o svemu i svačemu.

Roman Predsjednik je nestao doima se kao neki sklepani obrok. Poput musake. Nagurajte svašta u nju, dajte joj okvir i voilà.

Skoro 450 stranica lažne napetosti za koju svi znamo kako će završiti. Jedini razlog zbog kojeg roman čitamo do kraja jeste da vidimo ko su krivci. Ovaj je roman nešto kao serija Zločinački umovi ili Navy CIS. Svima je jasno kako će završiti, ali je svejedno gledamo već petnaest sezona. Sve što sam znao o romanu prije njegova čitanja stvorilo je u meni određeni horizont očekivanja o izuzetno napetom trileru gdje ćemo vidjeti predsjednika kako virtuozno radi s motivima žanra. No, njegov ga domoljubni stav jednostavno nije mogao napustiti pa je uplitanje nacionalnog interesa, američke superiornosti i sličnih stavova dovelo do toga da pred sobom imamo splačinu a ne kvalitetan triler.

Ustvari, da se ispravim, Predsjednik je nestao će vjerovatno biti prihvatljiv i jako uzbudljiv američkoj publici, što je vjerovatno bio i cilj (Amerika je centar svijeta, zar ne?).

Za sve ostale roman će biti primamljiv iz istih razloga koji su i mene privukli – jer predsjednik u ulozi pisca fikcije i nije toliko česta pojava. Uostalom, koliko je to uistinu fikcija kada su Clinton i Patterson u roman uspjeli potrpati sve one političke stvari koje, već decenijama, svakodnevno pune novinske stranice, bez ikakve konačne poente ili svrhe sem da se dokaže kako su SAD-e „greatest country in the world“.

S obzirom na to kako je to na kraju ispalo mislim da bi mu pametnije bilo da je napisao memoare ili pak zbirku poezije.

U konačnici, ako se odlučite na čitanje romana Predsjednik je nestao, čitate na vlastitu odgovornost. Od mnogih je već proglašen trilerom desetljeća. Ja bih ga nazvao promašajem desetljeća. No, to sam ja. Ako se usudite, pročitajte ga, pa zaključite jesam li bio u pravu ili ne.

Comments are closed here.