Otkako postojim, voljela sam da čitam, pa je logičan slijed bio da s ljubavlju prema knjizi dođe i ljubav prema pisanju. Oduvijek u mojoj glavi žive milijarde riječi koje samo čekaju da izađu vani, bore se jedna s drugom, kovitlaju... Nošene mislima žele da budu zapisane, uklopljene, svrsishodne, javne... Oduvijek su buntovne. Od onih najnevinijih do onih zrelijih. Imaju smisao. I nerijetko su teške. Željne pravde. Željne postizanja cilja. Cilj je uvijek bio suzbijanje nepravde. Šta god to značilo.
U našem društvu žena je i dalje samo objekt nekog čina, te svoju vrijednost dobiva samo ako je povezana s nekim muškarcem (ocem, bratom, mužem, sinom). Pored toga, jak je pritisak na žene da uvijek imaju besprijekoran fizički izgled ('žene na Balkanu su najljepše'), te je normalizirano ponašanje koje bi se inače smatralo neprimjerenim: dobacivanje, komentiranje (čak i na poslu, u školi). Žena, koju god ulogu ili funkciju izabrala u našem društvu, na ovaj ili onaj način će postati objekt ili instrument. Nažalost, većina ih to prihvaća, nekada i kao kompliment.
Božićne običaje treba ispravno „modernizirati“, u skladu s njihovim starim duhovnim vrijednostima. Živuće starije generacije još uvijek mogu ponešto nadodati vezano za običaje, te se potruditi prenijeti to na svoju obitelj i bližnje – dopunom i prepričavanjem svojim potomcima oni proširuju i čuvaju vjersko, kulturno i obiteljsko naslijeđe.
Dvije djevojke iz Ljubljane, Ivana i Nina, ljepotu ručno tkanih ćilima nisu htjele prepustiti zaboravu. One su zajedno s visočkim tkaljama...