Dvije djevojke iz Ljubljane, Ivana i Nina, ljepotu ručno tkanih ćilima nisu htjele prepustiti zaboravu. One su zajedno s visočkim tkaljama učinile da čarobno lijepi ćilimi „prelete“ svijet i dođu u prave ruke donoseći dašak tradicionalnog šarenila sa naših prostora.
„Kobajagi je nastalo više iz šale, ne zato da bi naši ćilimi bili kobajagi!“, govore djevojke koje su pokrenule brend Kobeiagi Kilims. Ivana Blaž je arhitektica po zanimanju porijeklom iz Viteza, a Nina Mršnik ilustratorka iz Kopra. Upoznale su se tokom studiranja u inostranstvu. Ipak, ovo nije samo priča o prijateljstvu i čežnji za toplim domom, nego i priča o svim vrijednim ženama koje svojim rukama satima tkaju nit po nit u radionici gospođe Lejle.
„Jednom prilikom smo Nina i ja htjele kupiti ćilime svaka sebi za stan. Tražile smo žene koje to još rade i otkrile da ih je jako malo. Zatim smo došle na ideju da mi dizajniramo uzorke po kojima će žene iz BiH tkati ćilime. Šetale smo po pijacama na pijačni dan u različitim gradovima. Kad smo posjetile Visoko tamo su nam preporučili gospođu Lejlu i njenu radionicu. Tako je počela naša saradnja koja uspješno traje više od dvije godine“, ispričala je Ivana.
Vrijednost ćilima je neprocjenjiva
Ćilimi su čuvari tradicije, emocija, simbol porodične sloge i topline, a tkanje je poseban proces i terapija za stvaraoca. Ćilime karakteriše dugotrajnost, prenose se s koljena na koljeno i vezuju nas sa precima. Na prostoru Balkana, smještenom između istoka i zapada, stvorena je autentična umjetnost tkanja. Etnolozi najčešće govore i pišu o bosanskom, pirotskom, sandžačkom, slavonskom, ličkom, vojvođanskom ćilimu itd. Neka narodna vjerovanja određivala su šare na ćilimu. Ko je želio da bude poslovno uspješan i lično snažan, tražio je „bombe“ šaru; za osvajanje djevojke „razbacane đulove“; za zaštitu od uroka „Kondićeva šara“; za društvo i merak „Begov ćilim“.
Funkcija ćilima je estetska, ritualna i umjetnička. Prvobitno su služili kao prostirka, kasnije dobijaju višestruku namjenu u prostoru, kao dekorativna tkanina, kao poklon ili kao molitvena tkanina. U svadbenim običajima je ćilim miraz djevojke. Kroz istoriju je dar na državnom, diplomatskom i prijateljskom nivou. U skoro svim religijama poklanjao se crkvama, džamijama, hramovima, kao prilog za zdravlje živih ili za pomen mrtvima. Bio je i ostao kultni poklon za sva vremena. Danas ponovo zauzima svoje mjesto u domaćinstvu, unoseći toplinu i kolorit u hladnoću metala, mermera i stakla.
Tradiciju ne podvrgavaju modernizaciji
Samo oni koji poštuju ručni rad, znaju kako je teško izatkati ćilim na vertikalnom razboju (čije se grede razmiču u zavisnosti od veličine ćilima). Od materijala se koristi fina, tanka i ravnomjerno opredena vuna.
„Za maksimalnu veličinu koju izrađujemo, koja je 2 x 3 metra, potrebno je oko 6-7 sedmica. Jednom godišnje izbacimo novu kolekciju. To su četiri nova dizajna i na svakih par mjeseci po jedan novi dizajn, da malo osvježimo ponudu. Proces izrade je tradicionalno isti već godinama, a tako će i ostati“, poručuju sagovornice.
Kada su počinjale projekat, u kratkom vremenskom periodu djevojke su uspjele prikupiti sredstva preko Kickstarter platforme jer se niko drugi nije odazivao. Priča o ženskom preduzetništvu je simbolična jer većina ćilima nosi ženska imena koja upućuju na osobe koje su doprinosile nastanku rukotvorina i inspirisale ljude oko sebe svojim vrlinama.
„Poenta Kisckstartera je promocija, a ne novac. To što dobiješ je da se vratiš na nulu, ako imaš sreće. Znamo dosta projekata koji su zbog Kickstartera išli u minus. Ne vjerujemo da bi na drugi način došli do tako brojne publike u tako kratkom roku. Otkako smo počele sarađivati i dobijati narudžbe, tu se zaposlilo još nekoliko žena, pa su se preselile u veću radionicu. S povećanjem broja narudžbi, povećava se i broj žena koje će raditi za nas. Zato su imena ćilima ženska. Inspirišu nas žene iz naše okoline i na simboličan način im se želimo zahvaliti“, navodi Ivana.
Cilj im je zainteresovati mlađe generacije za tkanje
Život van rodnog kraja obično nauči čovjeka da stvari posmatra iz drugačije perspektive. Pa su tako i one naučile da cijene i vide potencijal u onome što ih okružuje želeći da to što duže potraje.
„Istina je, ovi ćilimi mogu trajati minimum stoljeće, naravno, ako se pravilno održavaju. Ćilime možemo normalno usisavati. Prilikom pranja se upotrebljavaju mlaka voda i blagi sapuni. I ne smiju se sušiti na suncu. U radionici gospođe Lejle, gdje tkaju naše ćilime, imaju jedan koji je star baš toliko, duže od 100 godina. Primjere takvih ćilima u BiH imamo i u Zemaljskom muzeju u Sarajevu i u muzeju Jovana Bijelića u Bosanskom Petrovcu“, navodi Ivana.
Cilj ovog projekta je sačuvati tradiciju tkanja u Bosni, a takođe probuditi zanimanje mlađih generacija, te ponuditi tržištu lijepo dizajniran proizvod vrhunskog kvaliteta. U budućnosti planiraju saradnje s domaćim i stranim dizajnerima. Najtraženiji uzorci do sada su ćilim Stana i ćilim Lejla.
„Ćilime najviše prodajemo u našoj online trgovini. Trenutno ih možete dobiti u još par trgovina u Ljubljani, Sarajevu, Beču i Kopenhagenu. Letjeli su po cijelom svijetu. Od Brazila, Singapura, Južne Koreje do Kanade“, otkrivaju sagovornice.
