Saslušajte svoje nane nekad, one su sehara obespravljenosti, trpljenja i saburanja

Amina Alihodžić u novom blogu piše o svojoj potrebi za pisanjem, položaju žena, (ne)pravdi, prisjeća se čuvene balade Hasanaginica

Otkako postojim, voljela sam da čitam, pa je logičan slijed bio da s ljubavlju prema knjizi dođe i ljubav prema pisanju. Oduvijek u mojoj glavi žive milijarde riječi koje samo čekaju da izađu vani, bore se jedna s drugom, kovitlaju… Nošene mislima žele da budu zapisane, uklopljene, svrsishodne, javne… Oduvijek su buntovne. Od onih najnevinijih do onih zrelijih. Imaju smisao. I nerijetko su teške. Željne pravde. Željne postizanja cilja. Cilj je uvijek bio suzbijanje nepravde. Šta god to značilo.

Da živim negdje drugo, možda ne bih imala toliku potrebu za riječima… Možda ne bih imala toliku želju za zapisivanjem riječi i samoizražavanjem… Ali ovdje… Kod nas uvijek ima. Čini se dok živim da će biti tako. Osim ako se ne preselim u Švicarsku. Jer kažu da su ljudi najkreativniji u najtežim uslovima i okruženju.

Kako ostati slijep i nijem u sredini kakva je ova? Svesti se na nivo robota ili kiborga kojem treba ugraditi prostetički uređaj u tijelo za nadomještanje biološkog srca? Bez empatije i emocije? U državi kakva je naša?

Moje riječi su pretežno u ženskom obliku i rodu, usko vezane za nepravdu, borbu, ali i snagu… Moje riječi su oružje. Čini se da kada bih prestala da govorim, sve dok bih mogla da pišem, bila bih dobro, bila bih ok. Sve dok bi moje riječi postizale svoj cilj. One su štit i one su mač. One su ratnice. Njihova borba je važna.

U našoj zemlji ako si žena koja hoće i može s riječima, onda si s dijagnozom

Jer šta će ona? A meni u glavi samo naviru riječi i priče.

Žena. Nepravda. Šovinizam. Feminizam. Nepotizam. Mržnja. Zavist. Gnušanje. Podobnost. Primitivizam. Uskogrudnost. Površnost. Borba. Idealizam. Kosmopolitizam. Medikratija. Idiokratija. Seksizam. Partitokratija. Fundamentalizam. Stereotipi. Mizoginija. Rat. Mir. Prava. Licemjerstvo. Ljudskost.

Dio smo Evrope. Dio smo razvijenog svijeta, na globusu. U praksi, koliko smo odmakli od homo sapiensa? Svakodnevno gledamo nepravdu. Svakodnevno gledamo borbu. Svakodnevno ništa.

Ali malo kome je teško kao ženama. Majkama. Naročito nezaposlenim. Samohranim. Razvedenim.

Degradacija.

Sjećam se kada sam bila u osnovnoj školi i za lektiru smo dobili da pročitamo Hasanaginicu. To je za mene bila prava horor priča, koja mi je kao djetetu otvorila mnogo pitanja. Nije mi bilo jasno zašto se knjiga nije zvala po njoj, Fatimi Arapović, glavnoj junakinji, nego po njenom mužu Hasanu. Sjećam se da sam pitala sve oko sebe, i da sam dobijala odgovore, ali mi nisu bili smisleni. Mislim da sam tada prvi put naučila i šta znači termin patrijarhat i nepravda. Kao djevojčicu, to me pomalo i uplašilo. Kompletna radnja koja završava smrću tragične Fatime me je zgrozila. Znam da sam pomislila da ovo ne može ovako završiti. Nije uredu. I evo, nešto razmišljam od 1645. kada je nastala čuvena balada do danas, koliko se toga u stvari promijenilo za žene u BiH?

Zavisi od mjesta prebivališta. To je uglavnom odgovor.

Tu su naravno i druge socio-ekonomske prilike kao što su obrazovanje, zaposlenje, porodične i društvene prilike.

Ipak, ne bi trebalo postojati nešto što se zove „selektivna prava žena“. Ljudska prava su ista za sve. I što mi uvijek privlači pažnju, pošto radim u nevladinom sektoru, jeste kada pišemo projekte za međunarodne donatore pretežno se dodatni bodovi dobijaju na ravnopravno uključivanje žene u projekat, manjinskih grupa, omladine ili osoba s teškoćama… Ako smo ravnopravne kao žene, zašto to treba naglašavati? Baš sam to komentarisala s kolegicama s posla, zbog čega se dobijaju dodatni bodovi na „slabiji“ spol? I došle smo do zaključka da smo „mi“ akteri razgovora manjina u svakom smislu, i da su većina u našoj državi žene koje nemaju osnovna ljudska prava i koje im najčešće uskraćuju njihovi najbliži. I zbog toga je izuzetno bitno sistemski posebnu pažnju obratiti na „ranjive grupe“, u ovom slučaju žene.

Možda u BiH nisu samo žene marginalizirane, nego skoro svaki pojedinac, zahvaljujući siromaštvu koje onemogućava normalan život. Možda…

Kada je u pitanju sudjelovanje žena u politici, statistike pokazuju da žene u BiH imaju nepovoljniju poziciju u odnosu na muškarce. Taj aspekt se može poboljšati samo svjesnim učenjem i istupanjem. I sama sam slušala priče da politika nije za ženu. Da je to prljava igra za nju. Šta god to značilo. Ali sve zavisi od tebe. Kakva si ti kao žena. Koje su tvoje želje. Ciljevi. Možeš li se izboriti s vukovima koji će zavijati za tobom iz jednog jedinog razloga – zato što si ženskog roda i zato što se na Balkanu za ženama „zavija“. Sindrom homo balkanikusa.

O reproduktivnom zdravlju bi se naročito moglo polemisati. Snaga žene u bh. društvu se uglavnom mjeri po tome da li je ili nije „pustila glas“ za vrijeme poroda.

Najteže saznanje mi je kada vidim da žena ženu degradira, omalovažava i ismijava. Da jedna u drugu upiru prst jer, ukoliko nisi mučenica kojoj je život stao zbog braka, ti si ljudski odron. Ako nisi uspješna onda si jadnica, ako si uspješna onda si najvjerovatnije nemoralna. Svaka žena u našem društvu nosi olovno breme na leđima i zato žena ženi treba biti istinska podrška, i sada i u vremenima koja dolaze.

E, huda muška glavo! Lašnje je konju rep iščupati nego njojzi nahuditi. Svakad šuti, svakog sluša, ali ostaje svoja, studena, i uznosita, ko i brat što joj je… Nije ona za vaku kuću. (Hasanaginica)

Riječi, riječi…

Ne želim da odu u vjetar.

Saslušajte svoje nane nekad, one su sehara obespravljenosti, trpljenja i saburanja. Nemam ništa protiv tradicije, ali od tih starih vremena treba uzeti samo najbolje stvari, a ove truhle odbaciti i zakopati duboko.

Strah. Beznađe. Nezaposlenost. Neizvjesnost. Borba. Snaga. Dostojanstvo.

Oblazi ga mati i sestrica, a ljubovca od stida ne mogla. Kad li mu je ranam’ bolje bilo, On poruči vjernoj ljubi svojoj: „Ne čekaj me u dvoru b’jelomu, Ni u dvoru, ni u rodu momu.“ Kad kaduna r’ječi razumjela, Još je jadna u toj misli stala, Jeka stade konja oko dvora; Tad’ pobježe Hasanaginica, Da vrat lomi kule niz pendžere; Za njom trče dv’je ćere djevojke: „Vrati nam se, mila majko naša! „Nije ovo babo Hasan-aga. Već daidža Pintorović beže.“ I vrati se Hasanaginica, Ter se vješa bratu oko vrata: „Da moj brate, velike sramote!“ (Hasanaginica)

Preuzeto sa knjiga.ba

Najčitaniji tekstovi

Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Poziv video umjetnicima/ama – takmičenje za najbolji kvir video rad
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
KVIZ – Provjeri svoje znanje o pravima žena
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Međunarodni dan studenata uz razgovor s Farukom Devićem, predsjednikom SPUS-a
Call centri: ZA ili PROTIV?
Škola, depresija i ima li lijeka?
Kako da napravite uspješan freelance profil i počnete zarađivati online?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
More Stories
Najbolje od Karika iz 2019.