Geografija, bezgraničje i fragmenti sjećanja u romanu „Porijeklo“

Vješto isprepleteno s temama identiteta, egzila i porijekla, pitanje sjećanja i pamćenja živo pulsira u Stanišićevom romanu. Polazeći od svojih vlastitih sjećanja, autor ovog romana uvodi i tuđa sjećanja – sve od svojih roditelja do bake, nene i djedova, pa sve do malobrojnih stanovnika Oskoruše.

Piše: Ermina Ribić

Za doba u kojem živimo lako se može reći da je vrijeme migracija, a književnost, kao umjetnost, oduvijek je pratila promjene i ljudska gibanja po svijetu. Danas, više nego ikad, svjedočimo velikom broju romana i zbirki priča o premještanju u drugi, novi prostor koji valja nazvati svojim domom. Pisci i spisateljice svoja iskustva pretaču kroz fiktivne ili istinite pripovijesti, po ko zna koji put naglašavajući društvenu dimenziju književnosti. Od postkolonijalne kritike, pa sve do ovog trenutka koji teorija književnosti i dalje ne umije okarakterisati, priče izbjeglica i novopridošlih građana_ki zasigurno postaju žanr sam za sebe, omeđen određenim karakteristikama koje ne dijeli s ostalom književnošću.

Takav roman o novom prebivalištu, novom jeziku i novom identitetu svakako je i Porijeklo (Buybook, 2023), bosanskohercegovačkog autora s adresom u Njemačkoj – Saše Stanišića. Već u ovoj prethodnoj rečenici izvjesno je pitanje nacionalne odredbe samog pisca, ali i njegovog književnog djela. Za književnost egzila, takva obilježja postaju manje bitna.

Geografija knjige

Iako rođen u Višegradu, BiH, Stanišić je svoj roman o porijeklu izvorno napisao na njemačkom (Herkunft) i to 2019. godine, dok je na bosanski jezik preveden četiri godine kasnije. Za ovo djelo iste godine dobio je i prestižnu njemačku književnu nagradu Deutscher Buchpreis. U ovom djelu, autor pokušava da napravi mrežu iskustava, razmišljanja i historijskih datosti. Počevši od svog djetinjstva provedenog u Jugoslaviji, Stanišić opisuje porodična okupljanja, humoreske i anegdote iz okoline, da bi se vrlo brzo osvrnuo i na rat iz 1992. godine. Taj izvanredni događaj primorao je porodicu Stanišić na bijeg u Njemačku, obećano utočište za mnoge ratom pogođene ljude s Balkana.

Na početku u Njemačkoj nisam htio biti dvije stvari: Jugović i izbjeglica. Htio sam pustiti kosu da bih, s jedne strane, sakrio bubuljice, a s druge, izgledao kao Kurt Cobain. Htio sam naučiti svirati gitaru i pjevati kao Kurt Cobain. Htio sam nositi batik majice kao muška Janis Joplin. Htio sam još brže naučiti njemački, kako se Nijemci u mom prisustvu ne bi morali toliko truditi da sakriju činjenicu da misle da sam glup. (iz romana Porijeklo)

Stanišić dolazak u Njemačku opisuje na takav način da se lako može zamijetiti liminalnost tog novog prostora. Njegovi roditelji su izgubljeni, čak i bijesni, dok je glavni lik očaran novim utjecajima grada Heidelberga. Ispričano iz perspektive djeteta, svako iskustvo podrazumijeva da čitatelji znaju više od Saše, čime autor dodatno usložnjava humoristični ton romana. Osim toga, izbjegličko iskustvo prožeto je učenjem jezika, običaja i prilagođavanja novoj sredini, toliko udaljenoj od Bosne. Iako bi se očekivalo da roman sukcesivno opisuje dešavanja u Njemačkoj, Stanišić se konstantno vraća na događaje iz Višegrada, time gradeći mrežu odnosa i upoređivanja između dva prostora i dvije kulture. Kakva god da je geografska lokacija na kojoj se nalazi, autor egzilantske književnosti skoro uvijek će lutati između dva prostora koja su u suprotnim smjerovima.

Bezgraničje identiteta

Svako putovanje u književnom djelu označava neku promjenu, pa se tako u Porijeklu može zamijetiti da Saša doista prolazi kroz transformacije svaki put kada fizički, ali i mentalno, posjeti Bosnu ili Njemačku. Od Višegrada do Hamburga, pa opet nazad u famozno selo Oskorušu, glavni lik stalno doznaje nove informacije o sebi, svojoj obitelji i o svojoj okolini. Upravo te posjete, kao i promjene koje izazovu, glavnom junaku otvaraju nove percepcije, koje on, potom, obrazlaže kroz svoja razmišljanja. Da Stanišić nije otišao u Njemačku, možda nikada ne bi na isti način tumačio, na primjer, besmislenost nacionalizma ili rata zbog različitih vjeroispovijesti. Tako se egzil može posmatrati kao uslov za Stanišićev roman, jer bez njega ne bi bilo predviđenog konteksta ni za Bosnu, a ni za Njemačku. Pored toga, autor povezuje i druge priče u tu narativnu mrežu: baku Kristinu i nenu Mejremu, dvojicu deda, selo kraj Višegrada, gradove i prve ljubavi u Njemačkoj, administrativne nevolje s njemačkim državljanstvom itd. I u ovim mikronarativima otkrivaju se izazovi tzv. „miješanog“ braka i različitih tradicija.

Evo kako stvari stoje: Zemlja u kojoj sam rođen u oluji više ne postoji. Dok je postojala, smatrao sam sebe Jugoslovenom. Kao i moji roditelji koji su poticali iz srpske porodice (otac) i muslimansko-bošnjačke porodice (majka). Bio sam dijete multietničke države, plod i vjeroispovijest dva ljudska bića koja su se uzjamno privukla i koje je jugoslovenski kotao za pretapanje oslobodio stega različitog porijekla i religije. (iz romana Porijeklo)

Novi prostor života sa sobom donosi i novi identitet, kako na individualnom, tako i na grupnom planu. Ono što će autor naglasiti nekoliko puta, kako bi dodatno propitao identitet, jeste važnost prezimena i pripadanja određenoj grupi. Riječ iz naslova romana, zapravo, jedan je od glavnih motiva koji pokreću radnju: šta je nekome porijeklo dalo, šta oduzelo, te šta znači biti rođen ili otputovati na neko mjesto. Stanišić će to najbolje opisati u epizodama posjete selu Oskoruši, gdje je njegovo prezime jedini dovoljan znak pripadanja i određenog obilježja. No, pripadanje, kao i porijeklo, u ovom romanu nisu datosti niti blagoslovi ili prokletstva, već vrlo promjenljivi koncepti koji ovise od pojedinčevog stava i kulturoloških miješanja. Ideje nacije, identiteta i mjesta u ovakvim romanima postaju ispunjeni ambivalentnošću, podrobno naglašavajući da ništa od toga nije jednom i zauvijek dato. Štaviše, Stanišić u jednu ruku podcrtava i ispraznost nacionalnih identiteta kao i njihove prazne floskule zasnovane na neodrživim mitovima.

Fragmenti sjećanja

Vješto isprepleteno s temama identiteta, egzila i porijekla, pitanje sjećanja i pamćenja živo pulsira u Stanišićevom romanu. Polazeći od svojih vlastitih sjećanja, autor ovog romana uvodi i tuđa sjećanja – sve od svojih roditelja do bake, nene i djedova, pa sve do malobrojnih stanovnika Oskoruše. Ovim postupkom objedinjava se cijela priča o porijeklu porodice Stanišić, ali i o svim malim ljudskim iskustvima. Prošli događaji itekako rezonuju u sadašnjosti, oblikujući Sašina razmišljanja i iskustva. Na tragu propitivanja termina porijekla, autor će na jednom mjestu implicirati da je porijeklo sadržano u fragmentima i u nespojivosti svega proživljenoga. Interesantno je i to da je cijeli roman koncipiran kao mozaik fragmenata, pa se može reći da ta fragmentarnost narativa itekako odgovara fragmentarnosti porijekla, ali i sjećanja.

Oslanjajući se na tradiciju kulture pamćenja i sjećanja, Stanišić uvodi i bolest zaboravljanja – Alzheimerovu bolest – od koje boluje njegova draga baka Kristina. Gubitak pamćenja u ovom slučaju funkcionira kao povod za ponovljeno sjećanje, ali i kao barijera između prošlosti, u kojoj baka i dalje živi, i sadašnjosti koja joj izmiče. Svi ostali likovi oko bake također žive u toj prošlosti, naviknuti na događaje koji su davno dobili svoj kraj, no kod bake Kristine i dalje odjekuju sada i ovdje. Na koncu, ovim, ali i mnogim drugim narativnim postupcima, Stanišić je romanom Porijeklo još jednom podcrtao postmodernističku sumnju u velike priče i velike istine, pogotovo u kontekstu porijekla, nacije i pripadanja. U jednu ruku, ovo je i svojevrsna ideologija koja nastoji svijet posmatrati kao mjesto susreta različitosti, a ne kao bojno polje za vječite borbe.

Naslovna fotografija: Saša Stanišić

Najčitaniji tekstovi

Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – arapsko-izraelska normalizacija odnosa i eskalacija palestinsko-izraelskog sukoba jačanjem postojećih i formiranjem novih frakcija otpora
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Intervju s Dušicom Žižić, medicinskom sestrom: „Naše ranjivosti i razvojne krize su i naša šansa za samospoznaju i učenje“
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
More Stories
Trideset dana ramazana