Sve zlo majke prirode

Samo nekoliko sekundi podrhtavanja tla dovodi do nekoliko mjeseci, pa čak i godina fizičkog i psihičkog oporavka i ponekad se čini da su ove litosferne aktivnosti Zemlje manifest snage prirode i podsjetnik ljudima da nisu uvijek oni ti koji kontrolišu vlastitu sudbinu.
Piše: Nina Kurt

Potres. Zemljotres. Podrhtavanje tla. Rihterova i Merkalijeva skala. Sve sinonimi i asocijacije na sasvim normalnu prirodnu pojavu, a zbog koje nam jeza prolazi kroz kosti, koža nam se ježi i u mislima nam se vraćaju užasne slike bespomoćnih ljudi, žrtava ove nepogode.

S obzirom na posljedice koje zemljotres može ostaviti na ljude, kako fizičke tako i emocionalne, riječ nepogoda čini se nedovoljnom i neprikladnom, pa je možda bolje koristiti riječ katastrofa kada se želimo referirati na ove aktivnosti Zemljine litosfere.

Kad zemlja drhti

Zemljotresi ne biraju. Ni mjesto. Ni vrijeme. Ni godišnje doba. Ni populacijsku kategoriju. Jednostavno se dese, bez najave, bez upozorenja i u samo par sekundi mogu prouzrokovati katastrofalne štete. To su, po definiciji, podrhtavanja tla koja nastaju iznenadnim otpuštanjem energije u Zemljinoj litosferi stvarajući seizmičke valove. Ova otpuštena energija koja dovodi do podrhtavanja tla, ma kakve god jačine ono bilo, jasan je pokazatelj ljudske nemoći u trenucima prirodne nadmoći i, osim što mogu porušiti kompletnu infrastrukturu jednog prostora, vrlo lako mogu ugasiti živote mnogih ili ostaviti ogromne psihološke i fizičke posljedice kod individua, te sociološke posljedice društva kao kolektiva. Zemljotresi mogu osakatiti, zaslijepiti, povrijediti, slomiti, iscrpiti, uzrokovati nesanicu zbog straha od ponovnog podrhtavanja tla, protjerati iz doma i dovesti do smrzavanja i opće panike.

Nažalost, ne moramo ići daleko, ni geografski ni kroz vrijeme, u potrazi za primjerom posljedica uzrokovanih zemljotresom. Banja Luku je 1969. godine pogodio razoran zemljotres jačine 6,6 stepeni prema Rihterovoj skali, a podrhtavanje tla osjetilo se na području cijele sjeverne Bosne i dobrim dijelom na teritoriju Hrvatske. Grad je bio gotovo potpuno devastiran, petnaest ljudi je smrtno stradalo a preko hiljadu ljudi je bilo povrijeđeno. Skoro devedeset hiljada stanova bilo je uništeno zbog čega je ogroman broj porodica morao privremeno stanovati u kamp kućicama. Također, od ukupnog broja razrušenih javnih ustanova najviše je škola u koje se učenici nisu mogli vratiti. Stoga su učenici osnovnih i srednjih škola najviše ispaštali jer su bili primorani obrazovanje nastaviti u različitim krajevima bivše Jugoslavije. To je uzrokovalo poprilično loše psiho-fizičko stanje ove djece, a proces tranzicije i navikavanja na novi način života i novo okruženje u školi za njih je bio veoma težak i iscrpljujući. Infrastrukturna šteta i finansijski problemi posebno su pogodili Banja Luku nakon što se tlo konačno smirilo jer je procijenjena  infrastrukturna šteta iznosila oko sedam milijardi i stotinu pedeset miliona tadašnjih dinara, a za obnovu i otklanjanje posljedica zemljotresa trebalo je izdvojiti oko sedam milijardi i osamsto pedeset i četiri miliona dinara. Na svu sreću, kao što je to slučaj i u Turskoj sada, druge republike su vrlo složno djelovale u prikupljanju finansijskih i materijalnih donacija, a već nakon par mjeseci od zemljotresa organizovana je jedna od najvećih, tada vrlo popularnih, omladinskih radnih akcija pod nazivom „Banja Luka-70“.

Psihološke posljedice zemljotresa

Što se tiče psiholoških posljedica, zemljotresi generalno kod ljudi, a pogotovo mladih i djece, izazivaju traumu. U momentu traume javlja se osjećaj bespomoćnosti i svijest da je nemoguće preuzeti kontrolu nad vlastitom sudbinom. Stanje šoka u kojem se žrtve nalaze nakon što podrhtavanja tla prestanu dovodi do paničnih napada, povećane tjelesne temperature i povećane razdražljivosti na buku ali i dodire. Iako ova prvobitno doživljena trauma može isčeznuti, pogotovo ako se podrhtavanja ne ponove, ona ipak nerijetko traju sedmicama i mjesecima nakon zemljotresa.

Dugoročno gledano, potresi mogu izazvati anksioznost i depresiju, koje se manifestuju kroz insomniju, smanjen apetit, loše raspoloženje i teško socijaliziranje i vraćanje u svakodnevnu rutinu. Također, oni izazivaju i post-traumatski stresni poremećaj koji uzrokuje proživljavanje zemljotresa iznova i iznova, pa samim time i usporava zacjeljivanje rana, i to onih najgorih – emocionalnih. PTSP izaziva konstantan strah od ponovnog zemljotresa te bijeg od tema, ljudi i mjesta koji podsjećaju na ovu prirodnu katastrofu zbog kojih osobe ne mogu normalno funkcionisati u svakodnevnim obavezama.

Ove psihološke posljedice zemljotresa posebno su istraživane nakon razornog zemljotresa na Haitiju 2010. godine, koji je uzrokovao višemilionsku materijalnu štetu te ostavio milion i po ljudi bez krova nad glavom. Rezultati jednog od opsežnih istraživanja pokazuju da su od ukupnog broja ispitanika koji su preživjeli 19 % njih imali teške oblike PTSP-a, 45 % depresiju i 36 % anksioznost, te da su uglavnom žene bile te koje su se borile s post-traumatskim stresnim poremećajem.

Zemljotres kao dokaz ljudske nemoći

Bitno je istaći da nisu samo žrtve potresa one koje se bore sa psihološkim problemima nakon što se podrhtavanja tla smire i preostaje samo da se zbroji nastala materijalna šteta i iznađe način da se preživjeli vrate svojim rutinama, i u poslovnom i u privatnom životu. Posljedice zemljotresa, preciznije sva infrastrukturna šteta, smrtno stradale ili teško povrijeđene osobe, izvori su psihičkog stresa kod profesionalnih službi i spasioca koji se prvi pozivaju kada tlo nakon podrhtavanja opet počne da miruje, pa makar i na samo par minuta. Vatrogasci, medicinsko osoblje, spasilačke službe civilne zaštite, gorske službe spašavanja, volonteri i uposlenici humanitarnih organizacija i udruženja, socijalni radnici i mnogi drugi zbog užasnih prizora koje zateknu na mjestu pogođenom potresom također imaju psihološke posljedice. U prvom redu, to su depresija i PTSP, a oni nerijetko mogu dovesti i do pokušaja izvršavanja suicida. Da bi se prevenirale ove posljedice, profesionalci prolaze kroz programe psiholoških savjetovanja i pomoći i prije nego što se katastrofe poput zemljotresa dese. Međutim, iskustvo pokazuje da rijetko koji program može u potpunosti pripremiti sve ove ljude na užasne prizore koje zateknu na mjestu nesreće pa ih se i nakon prirodnih katastrofa ponovno upućuje na programe psihološke pomoći.

Dakle, zemljotres pogađa sve – i profesionalce i civile, i žene i djecu, i stariju i mlađu populaciju. Ovi seizmički valovi razaraju, ruše domove, mostove i stabla, nanose ogromnu materijalnu štetu, bol i patnju, slamaju ljudske kosti, otvaraju rane na koži i duši, uzrokuju nemir i nesanicu. Samo nekoliko sekundi podrhtavanja tla dovodi do nekoliko mjeseci, pa čak i godina fizičkog i psihičkog oporavka i ponekad se čini da su ove litosferne aktivnosti Zemlje manifest snage prirode i podsjetnik ljudima da nisu uvijek oni ti koji kontrolišu vlastitu sudbinu.

Najčitaniji tekstovi

Kako do boljeg sutra? Saznajmo uz PROI!
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Zašto su uopšte rođeni da bi čitav život bili kažnjavani za odluku koju nisu ni donijeli već samo prihvatili?
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Velika pitanja – velika anksioznost
Od Tjuringa do generativne AI: Veštačka inteligencija – apokalipsa ili revolucija?
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
Ko je, zapravo, Ognjen Pjano – psiholog (Karika)?
More Stories
Bošnjak i Srpkinja, Hrvatica i Rom… Kako izgledaju mješovite veze u BiH?