Piše: Konstantin Pudar
Prije malo više od trideset godina, u Bosni i Hercegovini se završio rat koji je generaciji mojih roditelja oduzeo mladost, rat koji je mnogima od njih, osim voljenih, pregazio i snove. Jedna cijela generacija (ili bar njeni preživjeli) bila je puna snova i ambicija, prolazila je kroz nevjerovatno i jezivo iskustvo odrastanja. Oni su tek bili u godinama kada su ih nervirali roditelji i kada su slušali preglasnu muziku i bavili se svim mogućim glupostima adolescencije. Onda je počeo rat i više nikome nije bilo dozvoljeno da bude dijete.
Mladost se zatrčala pravo u zid, i tu je stala. Nekoliko godina kasnije, oni koji su još uvijek bili tu su sada bili bačeni u novu, nesigurnu, zbunjenu zemlju. Bili su bačeni u zemlju u kojoj je sada trebalo da budu ponovo prijatelji s onima koji su im juče bili nazivani neprijateljima, a prekjuče porodicom. Narednih godina će iz ove osakaćene generacije proizići moja. Mi, koji nismo djeca rata, ali koji njegove kandže i danas osjećamo na svojim leđima.
U današnjem obliku, postojanje Bosne i Hercegovine nadmašuje već cijeli životni vijek jedne Kraljevine Jugoslavije. Dakle, do sada smo imali tri decenije da iskorijenimo onaj nacionalizam i onu korupciju koji su dozvolili da do rata uopšte i dođe; tri decenije, za koje smo mogli da odgojimo nekoliko generacija tako da žive u miru i ljubavi. Jesmo li ispunili očekivanja?
Moderna BiH: presude, progres, pravda
Napredak postoji, ali da bi neko mogao zapravo da odgovori na ovo pitanje bilo kakvim pozitivnim odgovorom, morao bi da bude ne samo iracionalno optimističan, već i da o Bosni i Hercegovini ne zna apsolutno ništa, te da dobije tek neke površne, filtrirane informacije – polovinu države vodi socijaldemokratska stranka (progresivno, zar ne?); vlada već decenijama u zvaničnim izvorima poštuje trojezičnost (dakle, i sva tri nekoć zaraćena naroda); slučajem Sejdić-Finci dogovoreno je da ustav treba da bude izmijenjen na takav način da dozvoli manjinama da se kandiduju za vladajuće pozicije; političke ličnosti poput Dodika, koje siju mržnju, dobijaju presude i gube svoju poziciju, dok ratni zločinci poput Mladića i Karadžića zasluženo čame u zatvoru; kao što smo nedavno vidjeli, queer diskriminacija pravosnažno je kažnjavana…
Ove vinjete, prikazane kao takve, bez dodatnog konteksta, ukazuju na modernu Bosnu i Hercegovinu. One ukazuju na Bosnu i Hercegovinu koja se razvija i koja čisti krv u kojoj je nastala. Međutim, kontekst se ne može zauvijek prikrivati: „socijaldemokrate“ su to samo u imenu (u biti su separatisti i populisti); naša „tri jezika“ očajno pokušavaju da ne priznaju da su zapravo tri nijanse istog, i u mnogim naseljima je čak i onaj žuti saobraćajni znak dobrodošlice polovično cenzurisan radi ćirilice ili latinice (o agresivnijim prikazima netrpeljivosti i da ne pričam); slučaj Sejdić-Finci je započet prije 16 godina, a ustavna reforma još uvijek lebdi u ambisu; Dodika je zamijenio Siniša Karan, čija je izborna kampanja uključivala bilborde na kojima se uz Karana nalaze Željka Cvijanović i taj isti Milorad Dodik, kao „mama i tata“, a murali „ratnog heroja“ Mladića nalaze se na svakom ćošku države; pravosnažna presuda Samri Ćosović Hajdarević možda je jedina dobra informacija ovdje, iako je došla nakon više od šest godina od njezine diskriminirajuće izjave, a prva je svoje vrste nakon 17 godina postojanja relevantnog zakona.
Ovi primjeri su tzv. vrh ledenog brijega, i to samo oni koji su mi na um pali u roku od nekoliko minuta pisanja. Srećom, uistinu nismo u ratnom stanju već cijelih trideset godina, ali to je apsolutno minimum za bilo kakav mir. Ni registarske tablice nemaju nam mjesnu oznaku, za razliku od svih naših komšija, jer se brinemo da bi neko u Bijeljini devastirao auto iz Travnika.
Zašto ovo još traje?
Bosnom i Hercegovinom danas rukovode lični (finansijski) interesi. „Oni na snazi“ legitimitet ne nalaze u stvarnoj demokratiji ili političkom djelovanju, već u stvaranju neprijatelja u sopstvenom susjedu, kao i „dobrim, starim“, kratkoročnim obećanjima – dam ti pedeset maraka danas, pa glasaj za mene da bih četiri godine od tebe krao sedmično po pedeset. Kako da odbijem tako povoljnu ponudu?
Ovu priču poznajemo bolje nego Ezopa, ali i u 2026. još uvijek moramo da je ponavljamo. Vrtimo se ukrug u nekoj bizarnoj, politički nespretnoj verziji „Dana mrmota“. Prošli smo kroz sve moguće nedaće i zločine, i naš kolektivni Phil Connors nalazi se u stanju apatetične depresije – ništa što učinimo neće zaustaviti ovaj krug. Baš to stanje političke pasivnosti je ono što dozvoljava da se kotrljamo u bezdan poput grudve koja raste i raste.
Uz pristup internetu i praktično beskonačnim informacijama haosa iz cijelog svijeta, teško je da mladi jednog naroda koji je, nasuprot svojoj borbenosti, kroz generacije naučio da mora da sjedi po strani i sluša kako mu veliki lider kaže, bilo to dobro ili zlo (jer on ipak „zna bolje, to mu je zanat“), ne pokleknu pod težinom svega. Tako mi odrastamo. Muka nam je djeda, tetke, kuma i komšinice koji nam govore da „ne vjerujemo svemu što nam telefon kaže“, ali onda naručuju izmišljene lijekove koje im je nadriljekar s reklame na bočnoj strani nekog tabloidnog članka preporučio.
Dosadilo nam je da gledamo kako svake dvije godine izlaze na izbore i rade baš to što im je rečeno, poput poslušnog psa. Umara nas da slušamo kako lažovi u odijelima, koje su ti isti ljudi u našim životima izglasali, psuju jedni na druge na sjednici skupštine.
I stvarno, stvarno nam je dosta toga što je onaj lik iz srednje koji nije imao pojma o životu na kraju lako kupio diplomu i dobio posao od kojeg ima „finu kintu“, dok se mi mučimo da zaslužimo svoju diplomu, od koje znamo da nećemo dobiti nikakav posao bez partije. Zar nam nije najpametnije da odustanemo? Da nas „zaboli uho“ za politiku, jer od nje ili patimo ili u njoj nalazimo neku malu, bijednu korist?
„Kradljivče, ne kradi!“
Ako nastavimo putanjom kojom idemo, ubrzo u Bosni i Hercegovini više neće biti mladih koji nisu korumpirani ili beskućnici, jer se ostali sve više sele u inostranstvo. Nakon toga, ovi malo stariji će postati još stariji, a oni još stariji će postati prestari za posao, i odjednom neće više biti nikoga da radi išta van te cijenjene skupštine. Lako je da čovjek krade od nekoga ko radi; jednom kada više niko ne bude radio, neće ni kradljivac moći da krade.
Lopov je kriv za krađu koju čini, ali je komšija kriv za to što čuje i možda čak vidi da neko sumnjiv provaljuje u kuću pored njegove bez da ga spriječi. „Svi znamo“ da je u Bosni i Hercegovini korupcija svuda i da su političari đavoli s rogovima i repom, i da narod želi mir, a da „oni gore“ to kvare. Ipak, niko ništa ne čini. Ako već znamo da „đavoli“ vole kada se mrzimo, zašto nastavljamo da se mrzimo? Prethodne generacije mogle su bar da nađu izgovor u tome kako je dosta toga prosto bilo igra gluvih telefona (iako su, da budemo iskreni, takođe bili svjesni da stvari Nisu OK™), ali mi to nemamo – s telefonom u ruci i 4G mrežom (jer 5G ipak još nismo uveli), vrlo je lako napustiti Platonovu pećinu i suočiti se s dugogodišnjom korupcijom koja se nalazi tik pred našim očima.
Zdrava demokratija zahtijeva narod koji je spreman da se politički osvijesti i obrazuje. Ona zahtijeva narod koji je spreman da se aktivno uključi u političku sferu, da se bori za ono u šta vjeruje, i da se bori protiv onih koji tu demokratiju žele da preuzmu u svoje ruke. Zdrava demokratija, prije svega, zahtijeva mlade ljude koji imaju traženi entuzijazam da preuzmu inicijativu tamo gdje je to potrebno.
Dok razmišljam o ovom tekstu, u glavu mi se neprestano vraća sempl iz prve numere s albuma „Firma Ilegal“ od Dubioze Kolektiv – jedna baka komentariše život u penziji, te kaže: „Sve šuti, trpi, biće bolje.“ Ova numera, adekvatno imenovana „Šuti i trpi“, predstavlja sam početak albuma koji sažima dosta ideja cijelog ovog teksta; ona tvrdoglavo iznova ponavlja ta dva imperativna glagola. Šuti. Trpi. Šuti. Trpi.
Biće bolje.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Karike integriteta u borbi protiv političke korupcije”, koji provodi Omladinska novinska asocijacija u Bosni i Hercegovini, a koji finansira Europska unija kroz regionalnu inicijativu „Integrity Watch na Zapadnom Balkanu i Turskoj“ koji u BiH implementira Transparency International u BiH. Stavovi izneseni u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Transparency International-a u BiH i Europske unije.
