Skidamo maske: Ne prodaje se budućnost unuka radi zaposlenja sina

Edna Aletić, dvadesetogodišnjakinja koja se usudi za sebe reći da je kritički raspoložena i izuzetno svjesna svih dešavanja oko sebe, studentica je Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Odrasla je u Fojnici gdje je godinama razvijajući sebe kao ličnost uviđala mnogo nepravde i situacije s kojima se nije slagala. Nema problem da javno iznese svoje mišljenje jer čvrsto vjeruje u ljudske slobode. Misli da je glas svakog od nas glas koji može doprinijeti promjeni nabolje. U nastavku pročitajte njen rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.

Rekoše nam: „Opasno po život – stavite maske i rukavice da se zaštitite.“ Posmatrajući dešavanja u našoj zemlji u zadnjih dvadeset godina, a pogotovo u vrijeme pandemije, pitam se stavljamo li maske da ne vidimo kriminal i glupost naših vladajućih struktura. Ova divna država ima cirkusko uređenje. Toliko potencijala i talenta je prikriveno, zaboravljeno, jer nas vode ljudi bez potencijala i talenta, ili su možda talentirani za kriminal; ako to možemo smatrati talentom, onda im nema ravnih.

Ekonomski kolaps

Kad bi neko upitao mlade kakve se emocije u nama bude kad posmatramo dešavanja oko nas, mislim, ili se bar nadam, da nema onih ravnodušnih. Ljutnja, nevjerica, razočarenje, tuga – mnogo je emocija, ali nažalost nijedna pozitivna. Na sve ove emocije ne bih smjela da zaboravim pomenuti i strah. Strah od sutra, strah za vlastitu budućnost. Pandemija COVID-19 stvorila je problem cijelom svijetu, globalna je prepreka. Kako će se tek naša mala, nerazvijena zemlja izboriti s ekonomskim kolapsom koji prijeti cijelom svijetu. A kako i da očekujemo ikakav izlaz iz ove situacije kad premijer naše države kaže: „Ekonomijom ćemo se baviti kasnije“, ili još gore „Ne bih rekao da je otpušteno dvije hiljade i nešto radnika, samo je smanjen broj zaposlenih za toliki broj“. Da li nas zaista vode ljudi koji imaju toliki „nedostatak pameti“ ili se samo usuđuju igrati s našim životima jer oni teško da će krizu osjetiti?

Studentica sam ekonomije i imala sam priliku čuti objašnjenje „korona zakona“ prije nego je i usvojen. Slušala sam zgražanje svojih profesora, koji imaju doktorate na polju ekonomije, nad tim odlukama i mjerama, i ne može čovjek da se ne zapita ko je uopće predložio taj zakon, čiju su oni korist gledali, jer dobrobit države očito nisu.

Gubici miliona

Je li moguće da dok cijeli svijet strepi od posljedica pandemije, naši političari brinu o tome kako da oni ne budu oštećeni, a obični građani su svakako navikli na patnju, preživjeli smo rat, možemo i ovo, pa je li? Usudim se navesti primjer dvije ustanove u mom rodnom gradu. Jedna je poznato lječilište, a druga je općina koja je na državnom budžetu. Lječilište je žila kucavica mog malenog rodnog grada, broji oko četiri stotine zaposlenih, dakle, to je otprilike nekih tri stotine porodica. Naravno, uslijed pandemije primorano je na zatvaranje, a radnici žive na minimalcu i pitanje je dokad će biti tako i nakon otvaranja, jer lječilište zahvaljujući donesenom zakonu nema pravo na nikakvu državnu pomoć iako nije otpušten niti jedan radnik koji je zaposlen na neodređeno vrijeme, a gubitke mjere u milionima.

Foto: Unsplash.com

Paradoksi na sve strane

S druge strane, zaposlenici općine ili opštine, kako kome draže, radili su skraćeno radno vrijeme, nekih četiri sata dnevno, i pri tome primali punu plaću. Prosvjetni radnici su primali naknade za topli obrok iako su radili od kuće. Online nastava, kažete, iako njih 50 % nije znalo da koriste računar. Djeca su bila uskraćena za kvalitetno pružanje znanja. Eh, ovakve stvari su paradoks, ovakve stvari bude ljutnju i razočarenje. Kakvo je to djelovanje, za čiju oni dobrobit rade? Kažu građana, a ja pitam kojih građana, čijih, jer bosanskohercegovačkom stanovništvu ne pomažete. Meni, kao ni jednom mladom čovjeku u ovoj zemlji, ne pomažete.

Napad na Bošnjake

Glavna tema ovih dana jeste afera „Respirator“ koja je državu koštala 10.5 miliona KM. Afera koja ne bi ni postojala da se jedna novinarka nije usudila raditi svoj posao, istraživati i iznijeti javnosti malverzacije koje se dešavaju. Sram je bilo kako se usudila pa naše jadne, napaćene, prepoštene Bošnjake osudila na javni linč. Prvi čovjek BiH kaže da je hapšenje premijera Novalića zbog afere „Respirator“ napad na Bošnjake. Šta drugo da u razumnom čovjeku proradi osim bijesa.

Poštovani predsjedniče i bivši predsjedniče, nismo ovce, bar nismo svi pa da nam pričate takve bajke. Malverzacija i kriminal su se desili i svi smo svjesni toga. Ne može premijer za 10 minuta utvrditi da su „VE CE E“ respiratori adekvatni i proslijediti ih dalje, i to bez protokola. Ali ta afera je ništa drugo negoli napad na Bošnjake. U ovom se cirkusu sve afere i kriminal zaboravljaju kad se spomene nacionalni identitet i religija; Hrvati mrze Bošnjake, Srbi ih mrze, mi mrzimo njih i ide prepucavanje na nacionalnoj osnovi, a svaki političar to gleda bogatiji za barem jedan milion. Više od dvadeset godina ista priča.

Federalni štab civilne zaštite BiH

Kad se osvrnem na mjere koje je donosio Federalni štab civilne zaštite BiH, mogu reći da i nisu imali mnogo propusta, a i kako će kad su pratili mjere koje se donose u cijelom svijetu. Međutim, ono što je već na početku potreslo javnost jeste smjena članova Kriznog štaba, pa među njima kasnije nije bio dovoljan broj stručnog kadra koji znaju objasniti šta je virus, kakve mjere i kada bi trebale biti propisane. Eto, ipak preživismo prvi val pandemije uz mali procent zaraženih, pukom srećom.

Možeš mnogo toga

Ipak, u konačnici, mogu ovo odbaciti sve na stranu u odnosu na to koliko sam razočarana u građanstvo, tačnije u mlade. Da se svi baziramo na potrebne promjene u društvu onoliko koliko nam je stalo da se otvore kafići i klubovi, ne bi nas smatrali ovcama. Naša zemlja ima potencijala, ima talentovanih mladih ljudi koji nažalost odustaju od svoje domovine, idu trbuhom za kruhom, i radije idu u neke druge zemlje nego da pokušaju promijeniti nešto ovdje.

Nazovite me idealistom, recite da živim u snovima, ali ja vjerujem da ima nade za ovu zemlju.

Mnogo se iznerviram kad čujem riječi: „Šta ja mogu promijeniti?“ E pa možeš mnogo toga jer svaka promjena počinje prvenstveno u nama samima. Jedna individua ne može mnogo postići, ali ako svi budemo radili onako kako treba, promjena će biti vidljiva. Ne postoji korupcija tamo gdje niko ne podmićuje, kao ni mogućnost za kriminalne radnje tamo gdje se ne žmiri na to. Krivica za sve ovo počinje s našim djedovima i nanama, kasnije i s roditeljima; trebamo li mi dopustiti da se ovo nastavi i da našoj djeci gasimo nadu u bolju budućnost? Ne prodaje se budućnost unuka radi zaposlenja sina – kod nas očito da.

Naš ključni problem je što živimo za danas, a zaboravljamo sutra. Danas ću prodati svoj glas za 50 KM iako bi mi možda onaj drugi dao zaposlenje da sam mu pružio priliku, dao bi mi bolje sutra. U ovakvim stvarima se ogleda snaga pojedinca, političari zavise od nas, ne mi od njih. Mi smo iskra promjene.                                                                                                                                                            

                                                                                                                               

Najčitaniji tekstovi

Glasaj za najbolji blog konkursa "Skidamo maske"
Skidamo maske: Kako izvući što više novca, a biti što manje od koristi građanima?
Skidamo maske: Ne prodaje se budućnost unuka radi zaposlenja sina
Skidamo maske: Pišem ovo, a ruka mi drhti od bijesa
Skidamo maske: Presudni glas možeš biti ti
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Skidamo maske: Došao bih da ostanem
Zašto upisati mašinstvo u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
More Stories
Kako kreirati stylish Instagram Feed?