BLADE RUNNER: Film godine

Živimo u čudnom periodu istorije. Pogledajte samo filmove sa najvećom zaradom: Purge, Elysium, Hunger Games, Martian, Interstellar, Mad Max. Svi ti filmovi se hrane unutrašnjim strahovima ljudi glede budućnosti i onda ih amplifikuju dodatno na veliki ekran. Paradoksalno ispada kao da je budućnost sigurna i nepromjenjliva distopija sa urušavanjem društva, a jedina razlika je kako će se doći do tog, da li klimatske promjene, podjela društva na masu i represivni aparat u protekciji vlasti i korporacija, Skynet taking over scenario sa vještačkom inteligencijom… Sa druge strane prošlost uslovno rečeno se mijenja, odnosno postaje sklona revizionizmu, kako ona bliža tako i ona dalja, kako ona svjetska tako i ona naša.

Blade Runner nastavlja tradiciju blockbustera o budućoj distopiji.  Radnja se dešava trideset godina nakon originalnog filma, u međuvremenu desio se blackout. Deset dana mraka koji je izbrisao sve baze podataka vezane za proizvodnju androida – robota sa vještačkom inteligencijom koji robovski obavljaju većinu poslova na Zemlji i kolonijama po svemiru. Sunce je ugušeno gustim slojem prašine i smoga koji obavija atmosferu, priroda ne postoji, kiše stalno liju. U ovakvom okruženju policijski službenik K (Ryan Gosling) po uzoru na prethodnika Dekarda (Harissona Ford) politički korektnim riječnikom neutrališe odbjegle androide.

Nakon godina rada u službi, K počinje da sumnja u prirodu svoga posla, sjećanja koje posjeduje (da li su stvarno njegova ili implanti, odnosno vještačka sjećanja koja se ugrađuju androidima), kao i u vlastitu egzistenciju. K se naposlijetku udružuje sa odbjeglim Dekardom u namjeri da ubije kreatora androida.

Iako Blade Runner na prvu izgleda kao samo jedan u nizu distopijskih filmova, on je mnogo više od toga. Postoji jedan žanr koji je unutrašnje strahove mase i njihove nesigurnosti projektovao na veliki ekran kao niti jedan žanr prije niti poslije njega. Žanr koji nosi fensi francusko ime, aprikazuje mračno američko  mjesto, mjesto gdje je sunce umrlo i jedina svjetlost dolazi od farova automobila, cigareta i neonske rasvjete, mjesto gdje je dobrota rijetka poput dnevnog svjetla, mjesto u kojem život postaje jeftiniji iz minuta u minut, mjesto zvano film noir.  

Film noir je nastao 40ih godina prošlog vijeka i reflektovao problematičan društveni kontekst nesigurnosti Drugog svjetskog rata, naslonjenih na prohibiciju koja je liniju između legalnog i illegalnog izbrisala. Međutim, već krajem 50ih ispostavlja se da je svijet noira bio previše mračan, previše pesimističan da preživi kadilake i frižidere. Televizija je počela ljudima da govori da su stvari ponovno OK.

OMAŽ FILM NOIRU

Danas kad svjedočimo ulasku vještačke inteligencije na mala vrata u svakodnevne živote, ljude ispunjava strah za budućnost, šta će biti sa poslovima, da li će uopšte postojati, šta će razlikovati uopšte čovjeka od robota i sl. Ovaj tihi strah većine biva više nego dobro uklopljen u priču detektiva sa krizom identiteta koji lovi odbjegle androide. Blade Runner nije ništa do klasični film noir transponovan u distopijsku budućnost.

Tu je sve što krasi jedan noir: femme fatale Luv i heroj K koji je “dead man walking”. Ona je kao i svaka femme fatale inteligentna, ambiciozna, proračunata i koristi svoj fizički izgled da postigne ono što želi, a to što želi nije muškarac. On je samo sredstvo za ono što zaista želi.

Svako ko je gledao bar po koji noir zna onaj poznati osjećaj klaustrofobije. Zatvoreni prostori, junaci koji ne mogu da se izbave iz bezizlazne situacije. U Blade Runneru osjećaj klaustrofobije i bezizlaznosti dobija novu dimenziju. Zemlja je bukvalno ništa više nego jedan veliki zatvor, većina ju je već napustila, a oni koji su ostali nastoje otići. Dekard u prvom dijelu i nakon što da otkaz biva primoren da nađe i ubije androide, kao što Goslingen biva primoran da ubije možebitnog potomka androida.

Blade Runner je i film noir, ali i više od njega. Čest motiv smrtnosti u noiru biva proširen u Blade Runneru da preispituje samu prirodu života i smrti. Ovaj film je  spoj “high tech” i “low life”, ali je i kritika društvene hijerarhije i dekadencije. Gornji svijet visokih nebodera je čist i isključivo bjelački dok su ulice haotične, prljave i multi-kulti.

Ljubitelji noira će u filmu primijetiti i arhetipnu scenu ovog žanra.  Kao u filmu Double Indemnity kada se femme fatale Barbara Stajnvik pojavi na vrhu stepenica, a agent Fred Mekmari stoji ispod, te gleda prema gore, prema njoj, na taj način uspostavlja se odnos moći gospodar – sluga, ona je bukvalno superiorna njemu. Moć koju žena ima nad muškarcem je njena seksualnost i fizička privlačnost. Slična scena postoji i u Blade Runneru kada Ryan Gosling prije samoubilačkog pohoda spašava Harrisona Forda koji stoji na jednoj zgradurini, a preko puta njega na susjednoj zgradi iz reklame izlazi pokretni hologram polugole Joi (reklama comfort robota kojeg je i on posjedovao), potpuno superiorna nad K-om, te prstom pokazuje na njega, kao da mu nijemo poručuje: ti si izabran, načini šta si naumio, ispuni svoj cilj.

SCI-FI KAFKA

Neodoljiva je sličnost  Rajana Goslinga prvo pod Joe(seph), a onda pod imenom K, sa imenom Jozef K iz Kafkinog “Procesa”. Stoga je interesantno film gledati na način kako se kritički čitaju Kafkina djela.

Prvo, anksioznost modernog čovjeka u potrazi za odsutnim Bogom

Ideal svakog modernog čovjeka je da umre u krevetu. Još po mogućnosti sa pet – šest cjevčica u tijelu samo da poživi još jedan dan. Moderan čovjek istorijski se javlja kao treći stalež i u suštini je negacija staleža kao nosioca simbola, plemstva i sveštenstva, čovjeka kao vojnika i čovjeka kao čistog duha. Moderan čovjek – ateista je pobuna protiv svakog simboličnog života, protiv svake ideje koja nije prosta, materijalna, protiv života koji ima rang i cilj.

K u preispitivanju svoje svrhe i života dobija odgovor da je najljudskija stvar umrijeti za pravi cilj.

Upravo ta rečenica – “dying for the right cause is the most human thing you can do” – zauzima centralno mjesto u filmu, kao i rečenica koju u prvom dijelu izriče android kad poštedi život Dekardu.

I’ve seen things you people wouldn’t believe. Attack ships on fire off the shoulder of Orion. I watched C-beams glitter in the dark near the Tannhäuser Gate. All those moments will be lost in time, like tears in rain… Time to die…

KOME NA OVO OKO NE ZASUZI – ČOVJEK NIJE.

Drugo, kafkijanski košmarni svijet moderne otuđene birokratije

Kafka je na jednom mjestu zgodno primijetio da za modernog sekularnog čovjeka birokratija je jedini kontakt sa dimenzijom božanskog. Ko je pravnik shvatiće (i Kafka je bio!). Uzmite samo bizarne situacije u našoj državi. Svake godine ljudima koji primaju penziju iz inostranstva (čitaj Njemačke) stiže zahtjev da pošalju potvrdu da su živi!!! Zamislite sad nekog dedu od šezdeset i kusur godina pogotovo kad im prvi put stigne pismo takve sadržine i njegovo dokazivanje da je živ. Ili postupak dokazivanja da ste živi nakon što vas nakon nestanka proglase za umrlog, a vi se iznenadno pojavite. Šta znači biti živ, šta mrtav, nekad ekskluzivno pravo crkve danas outsourceovano državnom aparatu-birokratiji.

I stvarno sam K počinje da preispituje svoj identitet, da li je čovjek, pitanje njegovih sjećanja, smisao života, tek kad je posjetio korporaciju (sa nepreglednim hodnicima punih polica sa dokumentima i digitalnih zapisa) zaduženu za skladištenje podataka o androidima.   

Treće, Kafkin neriješeni Edipov kompleks koji ga sprječava da stupi u normalne seksualne odnose

Svijet Blade Runnera je postseksualni svijet. K ignoriše očigledno flertovanje sa šeficom LAPD-a (ista Brnaba – premijer Srbije) i sa femme fatale Luv. K živi u stanu sa virtuelnom djevojkom Joi. Hologram koji nosi i govori šta god odgovara njegovom trenutnom raspoloženju.  Jedino Joi koja NIJE STVARNA seksualno uzbuđuje K, što vodi do potpuno bizarne scene. K unajmljuje prostituku koja služi kao predmet masturbacije dok on vodi ljubav sa Joi. Znači, film “Her” na steroidima. Što kaže Ceca, pusti me da vodim ljubav sa mojim željama. Mada, da je bar Her pa da se operativni sistem projektuje kao PLAVUŠA Skarlet Johanson, a ne kao nekakva brineta Ana de Armas – rječnikom američkog el presidentea Trampa: HUGE MISTAKE. Zli jezici bi rekli da muškarci i bez holograma uvijek vode ljubav sa svojom fantazijom, a da je žena svedena na masturbatornu podlogu.

K kao android –  SPOILER ALERT!!! – naravno ne može da simbolično prevaziđe Edipovu fazu zato što nema ni oca ni majku, te samim tim psihički nikako ne može da sazrije i da stupi u seksualne odnose. Pokušaj da ipak BUKVALNO ubije oca – kreatora androida – propada.

Ovdje bih dodao i po meni najupečatljiviju scenu susreta K sa Dekardom, i ne radi same te scene već pozadine. Ključni fokus scene je u pozadini, i ključno ga je ostaviti u pozadini. Prilikom fight scene K i Dekarda u napuštenom teatru u Las Vegasu nasumično se pali i gasi hologram Elvisa Prislija sa vanvremenskim stihovima Wise men told only fools rush in, but I can’t help falling in love with you… Ali, šta ova pjesma uopšte znači u ovakvom postseksualnom svijetu?! Slična scena postoji u filmu Children of men i distopijskoj Britaniji gdje glavni protagonista ulazi u neku kućerinu koja služi kao utočište umjetnosti i nezainteresovano prolazi kraj Davida i Gernike. Baš kao što David nema nikakvo veće značenje ako je izgubljen kontekst društva i civilizacije u kojoj je nastao, tako ni Elviseove riječi nemaju nikakvog značenja u postseksualnoj distopiji.

Čujem sad onanisanje nazovi kritičara zbog trenutno male zarade filma. Prečesto se zaboravlja da je sam noir nastao na književnoj podlozi Kejna i Čendlera pisanoj na žutom papiru koja je imala umjetničku vrijednost koliko i biografija Stanije. Ova podloga je dobro došla Holivudu tokom Drugog svjetskog rata gladnim za bilo kakvom fikcijom. Iz te pozicije noir je rastao i gradio svoju estetiku. Pa i sam jazz kad se pojavio početkom 20-og vijeka tretiran je kao turbo folk kod nas, kao neka dekadentna muzika, da bi poslije postao žanr za one rafiniranog ukusa. Ne zajebavam se, na engleskom čak postoji idiom iz tog vremena “all that jazz” – sve te tričarije, sve te gluposti. Da li su novinari B92, praveći dokumentarac o turbo folku pod nazivom “Sav taj folk”, na ovo hintovali? Ne znam. Sam prvi dio Runnera kad je izašao bio je mlako prihvaćen da bi tek kroz deset godina postigao kultni status. Tako da smatram da je drugi dio Blade Runnera budući klasik, film čije vrijeme tek dolazi. ZASLUŽENO.

slika preuzeta sa https://vimeo.com/237129821

Comments are closed here.