Intervju s Asimom Bratanović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Kojim god putem da krenemo, vratićemo se tamo gdje smo osjećali da nismo dovoljno voljeni, ili da jesmo“

Želeći vam približiti različite psihoterapijske pravce i tako produbiti vaše znanje o psihoterapiji i mentalnom zdravlju, Ognjen Pjano, klinički psiholog naše stalne rubrike „Pitaj psihologa“, donosi vam novi intervju i nastavak razgovora sa psihoterapeutima i psihoanalitičarima. Sa psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji Asimom Bratanović razgovorao je o savremenim simptomima u psihoterapeutskim ordinacijama, vrijednosti i značaju psihoterapeutskog procesa, odrastanju i onim manje lijepim mjestima u njemu, često traumatskim, koja nose breme patnje. Bratanović nas senzibiliše o međusobnoj povezanosti učenja, rasta i upoznavanja s obje strane kauča, između klijenta i terapeuta. Otvara, uvijek pomalo vulnerbilna, pitanja roditeljstva i njegovog odnosa prema međugeneracijskoj traumi, te načinu izlaska iz začaranog kruga – putem svjesnog roditeljstva kroz edukaciju i učenje.

Asima Bratanović je diplomirana psihologinja i uskoro magistrica psiholoških nauka, kao i psihoterapeutkinja u edukaciji Transakcione analize. Svoju profesionalnost gradila je u oblasti psihologije ljudskih potencijala, gdje se je zaljubila u procjenu i istraživanje ličnosti u različitim kontekstima. Osim u Sarajevu, usavršavala se je u Ljubljani i Zagrebu, gdje je osim svakodnevne pomoći kompanijama pri procjeni i zapošljavanju novog kadra, bila uključena i u malo neobičnije projekte, poput psihološke procjene i odabira učesnika za potrebe reality showa. Njena druga strast je psihoterapija, za koju smatra da je neizostavan temelj za pružanje usluga savjetovanja iz bilo koje oblasti psihologije. U procesu je edukacije za psihoterapeuta iz oblasti Transakciona analiza. Mjeseca marta 2019. godine u Sarajevu je pokrenula agenciju za profesionalnu orijentaciju i karijerno savjetovanje Career4Me unutar koje se mogu naći sljedeće usluge: psihološko savjetovanje i psihoterapija Care4Me i cjelodnevni boravak za djecu cool4scool. Career4Me nudi usluge iz oblasti poslovne psihologije, s fokusom na IT kompanije s kojima radi „Psihološko reprogramiranje“ njihovih procesa, a što podrazumijeva ulazak u jednu kompaniju, detektovanje problema i profiliranje zaposlenih, organizacijski redizajn, treninge za zaposlene, individualno savjetovanje i couching, team buildinge i stressless aktivnosti. Care4Me tim trenutno čini 5 psihologa, savjetnika i psihoterapeuta, educiranih iz nekoliko psihoterapijskih usmjerenja i s iskustvima iz različitih okruženja u sklopu kojih se radi psihološka dijagnostika, te individualno i grupno savjetovanje i psihoterapija djece i odraslih. U cool4scool se radi s djecom od 3 do 8 godina koja tu borave na principu cjelodnevnog i produženog boravka gdje im se osigurava podstičuće, podržavajuće i prihvatajuće okruženje s ciljem podupiranja njihove autentičnosti i dječije radoznalosti. Ono što cool4scool razlikuje od sličnih ustanova je upravo znanje i educiranost, zbog kojih se na prvo mjesto stavljaju djeca, pa onda roditelji.

Asima, prije nego pređemo na pitanja koja ti želim postaviti kao psihologinji i psihoterapeutkinji u edukaciji, želio bih krenuti od premise da obje profesije zahtijevaju dugotrajni proces u kome se psiholog/psihoterapeut nalazi s „one strane kauča“ kako bi upoznao vlastitu terra incognitu – nesvjesno. Shodno tome, šta je tebe odvelo u „obećanu zemlju“ psihologije, a šta psihoterapije? Zašto baš te profesije?

Pa ne bih rekla da još uvijek znam sebi jasno objasniti šta me je odvelo u ovaj posao, ali šta god da jeste, zahvalna sam na tome jer u vježbama vizualizacije svog sigurnog mjesta žmirim i vidim sebe kako sjedim u svojoj terapeutskoj fotelji. Prije nego sam krenula s istraživanjem svog nesvjesnog, što se i jeste desilo s početkom moje edukacije iz Transakcione analize, a vjerovatno zbog podrške svojih roditelja da studiram ono u čemu se osjećam okej i komforno, odlučila sam da to bude psihologija. Uvijek sam bila učenik kojem su išli predmeti u kojima se čita, promišlja i priča unedogled kao što su filozofija, sociologija, psihologija.

Moji prvi susreti s psihologijom su vjerovatno značili i buđenje mojih potencijala koji su razvijani i još uvijek se razvijaju jer nije vršen pritisak na mene da idem tamo gdje „ima hljeba“. Nakon mojih pronalazaka sebe u svijetu psihologije i zalaženja u nekoliko oblasti, između ostalog i psihologiju ljudskih resursa za koju sam mislila da je to moja konačna odluka, te zbog nemogućnosti u jednom periodu da pronađem posao, odlučila sam se da upišem organizacijski aspekt transakcione analize. Međutim, kako nije mogla da se kreira grupa u Sarajevu zbog nedovoljno prijava, odlučila sam da to ipak bude savjetodavna i psihoterapeutska transakciona analiza, koja me je već na jednom od prvih susreta izvrnula naizvrat. I evo me tu gdje sam sada.

Bez pretenzija da postavljamo univerzalna objašnjenja, možeš li nam reći koja je to nit u ličnosti koja vodi psihologe ka klinici i psihoterapiji? Koja je to nit koja ih odvaja od strogog pogleda psihologa-naučnika skeptičnog prema nečemu što je jako teško „izmjeriti“, poput relacionog odnosa terapeut-klijent? Možeš da kreneš od te niti u sebi.

Uz svjesnost da se neće sa mnom složiti svi koji se bave ovim poslom, ja vjerujem da nam neka vlastita unutarnja patnja, koliko god mala ili velika bila, omogućava da imamo toliku količinu razumijevanja za patnje drugih. Kada kažem patnja, mislim na vlastite traume iz prošlosti, tuge, nepripadanja, neshvaćenost. Nešto smo morali iskusiti da bismo na tom nivou empatisali s drugim čovjekom. Za ovaj posao nije dovoljna samo edukacija, jer nijedna edukacija vas ne uči kako da „čujete i vidite“ osobu preko puta sebe, a nerijetko i osjetite ono što ona osjeća. Kolegica Vanja Tešanović kaže da je jedan od njenih profesora na studiju psihologije rekao: „Svi ste vi ovdje da spasite sebe ili da spasite druge“, i koliko god na racionalnom nivou mi nismo spasioci i ne treba da ulazimo u spasilačku poziciju u odnosu s klijentom, postoji to neko neopisivo unutarnje zadovoljstvo dok svjedočimo nečijoj promjeni, buđenju, nečijem „spasenju“.

Koja su tvoja dosadašnja iskustva u profesionalnom radu? Osnivačica si organizacije Care4Me – Psihološko savjetovanje i psihoterapija, agencije za profesionalnu i karijernu orijentaciju Career4Me, te cool4scool – cjelodnevnog boravka za djecu od 3. godine do završenog drugog razreda. Možeš li nam objasniti ponaosob svaki posao, ideje i motive da započneš ovakve projekte, te šta je ono što kroz njih nudiš drugima? Naravno, zanima me i inspiracija za kreativna imena za svaku od navedenih djelatnosti. U navedenim djelatnostima koje radiš, da li nečemu daješ prioritet i koja je to crvena nit koja objedinjuje sve to?

Uh, pripremite kokice! (smijeh) Career4Me je nastao sasvim spontano. Uslijed potrebe za konstruktivnom dinamikom, posebno sam se zainteresovala za pohađanje edukacije za mlade poduzetnice jer sam shvatila tada da želim pokušati samostalnu djelatnost. Važno je napomenuti da su moje biznis ideje bile totalno izvan psihologije, pa je tako najduže trajala ideja o zdravim grickalicama „Pomelo“ koje svi „metu“ koliko su dobre, međutim, njihovo vrijeme (još) nikada nije došlo. Prijateljica me je pozvala na još jednu edukaciju namijenjenu osnaživanju ženskog poduzetništva, gdje sam aktivnije promišljala o onome što jesu moji resursi u koje sam uložila posvećenost, trud i vrijeme (znala sam profilisati ljude što sam naučila kroz iskustvo u regrutaciji i selekcijskim procesima za kompanije), te sam tako osmislila biznis plan za agenciju za profesionalnu orijentaciju. Prođe meni ta ideja i dobijem novčani poticaj. I tako, odjednom, sjedim na pivi (i ja sam samo čovjek) s prijateljicom koja me nagovorila na edukaciju, i ja joj pričam kako mi treba i ime za biznis za koji sam dobila podsticaj. Preko puta nas je sjedio Billain, muzički drum and bass producent i sound designer, koji očigledno radi i grafički dizajn (ovo je prvi put da mu javno pripisujem zasluge), koji se odjednom našao za našim stolom piskarajući olovkom po svom bločiću, dok nije došao do Career4Me. To je bilo to. Rekoh vam ja, trebat će vam kokice.

U riječi Career stoji i riječ Care, što je savršeno poslužilo za odvajanje ove usluge i kreiranje potpuno novog brenda koji će pokrivati samo usluge savjetovanja i psihoterapije. Tu nastupa Ilda Berberović, koju sam tada upoznala kao osobu koja će mi dizajnirati logo a koja je sada moja dobra prijateljica, i koja je osim za sve logotipe, zaslužna i za vizualno odvajanje Care4Me od Career4Me.

S obzirom da sam ja na početku svog individualnog rada s klijentima osnovala savjetovalište, trebalo je platiti sve troškove koje biznis nosi, pa sam tako razmišljala šta raditi da postanem samoodrživa. Imajući u vidu da većina klijenata dolazi na terapiju poslijepodne, prvi dio dana uvijek je bio slobodan kada je u pitanju prostor, a ko je tada slobodan – samo djeca. Tako se je pojavila ideja o uvođenju i djece u priču Career i Care4Me, odnosno u priču potencijala i talenata s jedne strane, i podrške, brige i razumijevanja s druge strane. Moram i sebi dati priznanje, cool4scool je ime koje sam ja smislila, i to tako što sam danima pokušavala naći nešto zanimljivo i smisleno što će u sebi sadržavati 4. Bilo je tu raznih ideja, od fun4me, care4kids, dok mi se s cool4school nije upalila lampica iznad glave. Iz school sam izbacila „h“ zbog vizualnog sklada, a i realno jer škola sama po sebi nije bitna, bitno je bilo samo da ime „poziva“ na školu kao pojam koji vežemo za djetinjstvo. Cool4scool je sve kontra našeg obrazovnog sistema.

Asima Bratanović, privatni arhiv

Prethodno pitanje volio bih iskoristiti i u smislu ohrabrenja mladih kolega/koleginica psihologa i psihoterapeuta koji žele započeti samostalnu djelatnost. Kako izgleda proces donošenja odluke pokretanja vlastitog posla? Da li i koji strahovi se javljaju tokom tog procesa? Na koje resurse se trebamo osloniti?

Proces donošenja odluke je u mom slučaju opet krenuo od roditelja, jer kako god okreneš, tu sve počinje. Na prvu misao „Ili ću ostati na poslu ili ću dati otkaz i pisati tamo neke biznis planove“, ja sam nazvala tatu jer sam vjerovala da će mi on dati najbolji savjet (i jeste, jer je tada rekao: „Nikada nemoj raditi ono što ne voliš.“). Oduvijek su moji imali povjerenje i „guranje“, pa sam ja i tada valjda trebala potvrdu da će neko odobriti moje, za nekog možda „sulude“ ideje i namjere. Prije svega je neophodno valjda biti malo lud i malo hrabar, sve samo ne proračunat, i imati tendenciju koračanja „glavom kroz zid“, a to sam ja. Koja god ideja ili prilika mi se pojavi, ja prihvatim da vidim šta će da se desi.

Da vam ljudi kažu šta vas zaista čeka jednom kada krenete u ove vode, rijetko ko bi kretao, a u tome i jeste ljepota i uzbuđenje. Zato bih ja mladima poručila da vremena u kojima stvari dolaze same od sebe jer smo mi „učili školu“ nažalost ne postoje, kao ni Djeda Mraz, i da se slobodno usude napraviti te korake za koje se pitaju jesu li ispravni ili ne. Teško da se može saznati šta nose ti koraci osim ako se ne pokuša, a nevjerovatna je to brzina sazrijevanja i iskustava koje poduzetništvo nosi.

Ja sam isti mjesec u kojem sam registrovala firmu saznala da sam već dva mjeseca trudna, nezaposlena, skinuta s biroa prije par dana kako bih započela samostalan posao. To su toliko nepredvidive stvari i toliko nevjerovatna snaga i upornost koju dobijete jednom kada zagazite u taj život. Nemate drugu opciju osim reći okej, idemo, sada nema nazad. Rijetko ko od psihoterapeuta krene da radi s velikim brojem klijenata, ali postoje načini kako doći do prvih klijenata, i to su stvari koje će većina psihoterapeuta da podijeli s onima koji razmišljaju da se upuste u samostalan posao. Tako da, pitajte. Nema potrebe izmišljati toplu vodu.

Kada je u pitanju psihologija i psihoterapija, krenuo bih razvojnom linijom. Care4Me je najavio ciklus radionica Svjesno roditeljstvo, pa bih volio da nam kažeš nešto o čitavom projektu. Zašto baš sada ta tema? Koliko je, uopšte, u našoj kulturi ostavljen prostor stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja da edukuju u pogledu roditeljstva? Koji trend uočavaš kao naslijeđe kada je u pitanju roditeljstvo, a koji u savremenom tehno dobu? Moja asocijacija jeste na britanskog pedijatra i psihoanalitičara Donalda Vinikota koji je saznanja iz oblasti razvojne psihologije i psihoanalitičke teorije i prakse pokušao aktivno primjenjivati u pedijatriji, neonatologiji, dječijoj psihijatriji. Ko edukuje roditelje o svemu tome danas: njihovi roditelji, online gurui, tetke, bake ili psiholozi?

Mi smo se prvenstveno odlučile da pričamo o ovim temama jer smo kolegica i ja obje u majčinskoj ulozi, a i jer se u svom profesionalnom i privatnom životu dosta susrećemo s roditeljima kojima nedostaje svijesti i edukacije. Postoje platforme na kojima se promoviše i priča o svjesnom roditeljstvu, Instagram je pun stručnih profila na tu temu i mama koje pomažu drugim mamama da usvoje svjesnije obrasce ponašanja i razmišljanja, ali treba biti realan i prihvatiti da smo mi uprkos tome ipak daleko od promjena na globalnom nivou. Nažalost, osim što su ostali i dalje tragovi nekadašnjeg sistema u kojem djeca postoje da bi nas slušala, i oni koji su danas roditelji su još uvijek nečija djeca koja sa sobom nose imperative pravilnog odgoja ili „ustrojavanja djece“. Bez obzira što živimo u 2022. godini i dostupno nam je toliko informacija i načina da se educiramo o odgoju, mi ne možemo preskočiti korak rada na sebi, a već i zato treba biti dovoljno otvoren. Neće svako reći: „Idem da platim 50 KM za radionicu svjesnog roditeljstva, gdje će mi neko stručan potencijalno ukazati na moje greške, ukazati na prostore za promjenu i objasniti mi i kako do promjene doći.“ Prosječan roditelj će vjerovatno reći da on sam zna najbolje šta je dobro za njegovo dijete, i tu se u stvari krije srž problema i počinje priča o svjesnom roditeljstvu. Dakle, prvo osvijestiti šta to mi nosimo sa sobom i prihvatiti da je okej da to mijenjamo, pa tek onda da učimo kako drugačije. Jednom kada osvijestimo „nesavršeno i ranjivo dijete u sebi“, put ka svjesnom roditeljstvu je prelagan.

Tako se je rodila ideja i namjera o buđenju svijesti roditelja jer smo kroz svoj individualan rad s klijentima uvidjele koliko se roditeljstvo i odnos prema djeci generalno mijenja jednom kada osvijestimo sebe. Svjesne smo da je to dug put, ponekad malo i frustrirajući, ali naš cilj je da u realnom vremenu i realnim tempom, malo po malo, razbijamo okove, ne samo nekadašnjeg, nego i modernog vremena.

Koliko god je nepotrebnih i beskorisnih zaostataka sistema u kojem je i komšinica stručnjak za odgoj, i današnje vrijeme nosi neke nove „probleme“, poput izloženosti ekranima i hiperstimulaciji djece već od novorođenačkog uzrasta, prezaštićujući odnos roditelja prema djeci itd.

U jednom od intervjua navodiš da izbor profesije kod mladih osoba nakon završene srednje škole u našoj kulturi često ima odrednicu „zauvijek“, koja prijeti da trajno oduzme slobodu i odgovornost mlade osobe, uz sav teret i pritisak koji tako važna odluka nosi. Pošto nam mladi ljudi na portalu „Karike.ba“ često pišu o svojim nedoumicama, ponekad i bolovima i patnjama kada je u pitanju donošenje takve odluke, ali i zbog neizvjesnosti i strepnje koje dolaze ulaskom u novu razvojnu etapu kada slijedi odvajanje od roditelja i samostalnija briga o sebi, da li nam možeš objasniti svoje zapažanje iz tog intervjua koje mi se čini veoma bitnim i pomalo novim za naše društvo?

Da, u tom periodu sam javno pričala o tome šta je profesionalna orijentacija i koji je njen cilj, zašto je uopšte potrebna i šta može donijeti mladima. Da se nadovežem na tvoje prošlo pitanje, roditelji su ti koji uvijek znaju šta je najbolje za njihovo dijete, i šta će im u budućnosti donijeti prosperitet, naravno i novac. Međutim, ono što ne znaju je da se vrijeme, tehnologija, biznis i tržište mijenjaju velikom brzinom, da ono što je možda prije pet godina bila obećavajuća karijera sada pripada prošlosti. Osim toga, toliko kruto pristupaju tom činu upisa na fakultet da je za njih neprihvatljivo da njihovo dijete upiše jedno, a završi baveći se nečim potpuno drugim, što je u stvari i najveća vjerovatnoća da će se desiti.

Mladi koji upisuju fakultete također ponekad mogu to da dožive tragično, i upravo zbog dugogodišnjeg generacijski kovanog fakulteta u nebo i zvijezde, jer „bez diplome si niko i ništa“, stvara se ogroman pritisak na osobu i zaključak „ono sam što upišem“. U našoj kulturi fakultet je i dalje mjerilo za uspjeh i inteligenciju, pa pri predstavljanju uz ime i prezime prvo što kažemo je šta studiramo ili šta smo završili, dakle, potpuno se identifikujemo s fakultetskim obrazovanjem. Naravno da je to sve velika stvar za mladu osobu od osamnaest godina koja osjeća da pravi najvažniji izbor u svom životu, jer kad izabere „nema povratka“, bira da to bude „do kraja života“.

Da li je baš tako? Ne, neko treba da im kaže da to nije tačno i da ih možda u životu čekaju prelijepe avanture i iskustva o kojima i ne sanjaju. A zašto profesionalna orijentacija? Pa zato što ako već biraju čemu će posvetiti veliki dio svog života, neka to bude nešto u čemu će biti vješti, kompetentni i u čemu će pronalaziti neko zadovoljstvo.

Da li to važi i za druge odluke koje dolaze odrastanjem: partnerski, bračni, porodični, roditeljski izbori o kojima se nikad ili rijetko govori kao o procesima promišljanja i osjećanja, a više kao događajima koji nam se dese? Šta to govori o našem kolektivnom, nesvjesnom skriptu?

Da, važi, kao i za još mnogo nerealnih i neutemeljenih uvjerenja nastalih ničim drugim, osim iskustvom nekog prije nas. Još prije nego stupimo u partnerske odnose mi znamo kad i kakva osoba treba da bude pored nas, kako da se ponaša, kakav taj odnos treba biti, šta je dozvoljeno, a šta nije i šta da tolerišemo i zahtijevamo, kako da se ponaša, kakav taj odnos treba biti… Sve već nosimo sa sobom i postupamo po tim principima bez da ih uopšte testiramo u realnosti, a pogotovo da ih odbacimo i umjesto toga proniknemo u sebe i vidimo šta nama zaista treba. Pitanje nije šta samo nama zaista treba nego šta treba drugoj osobi i koliko je naše ponašanje u skladu s tim, šta nudimo drugim ljudima, šta donosimo sa sobom u odnos. Partnerstvo je puno više od produžetka ljubavne priče i puno više od dvoje zaljubljenih, financijski neovisnih ljudi, sa svojim individualnim potrebama, i partnerstvo može biti lijepo, zanimljivo, tim više funkcionalno i zdravo kada mu pristupimo ogoljeno i svjesno.

Pokušat ću da navođenjem vlastitog primjera ne postavljam bilo kakav standard, jer niti mi je to cilj niti svoj odnos smatram nekim standardom, ali prije par dana, u pokušaju da ubacim nešto u raspored, skontam: „Ne može u utorak, tada ja idem na psihoterapiju, a ne može ni u četvrtak, tada suprug ide na svoju terapiju.“ Nije partnerstvo odabir partnera po našim kriterijumima, već je partnerstvo potpuna otvorenost prema prihvatanju svojih i tuđih „bagova“ i volja da na njima radiš i rasteš zajedno s osobom pored sebe.

Kada je u pitanju psihološko savjetovanje i psihoterapija koje radiš u Care4Me, šta je ono što zapažaš da ljudi najčešće donose u terapijski odnos? Kada neko odluči da želi ući u takav proces? Da li se često radi o nekoj kapi koja je prelila čašu, te osoba dalje nije mogla sama i potražila je pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje? Motiviši nas da takvu odluku donosemo prije nego sebe izložimo do krajnjih granica izdržljivosti.

Pa ja moram reći da u zadnje vrijeme imam toliko mladih ljudi na terapiji kojima još nikakva kap nije prelila čašu, nego su to jednostavno ljudi koji žive u nekom drugom vremenu i žele da istražuju sebe. To su mladi koji predstavljaju generacije koje počinju da prekidaju porodične lance prenošenja traume. To mi je sjajno i uvijek se iznova oduševim što neko sa dvadesetak godina odvaja novac na sedmičnom nivou za potrebe psihoterapije. To je ta razlika generacija. Njima je to ulaganje u sebe, dok bi to starije generacije odmah pretvorile u kese namirnica koje mogu za to kupiti. Ne treba ni njima zamjeriti, sve su to posljedice nekog sistema i događaja iz prošlosti, čije tragove ove nove generacije polako ali uspješno brišu, bar kada je terapija u pitanju. Drugi klijenti, oni malo stariji, dođu u stvari najčešće u momentu kada više ili ne mogu sami ili misle da drugi ne mogu da shvate njihovo stanje.

U svakom slučaju, nema pravila, jer kroz Care4Me je zaista toliko klijenata prošlo da bih rekla da se polako bližimo normalizovanju psihoterapije i odlaska psihologu generalno.

Imam pitanje koje nisam postavljao ranijim sagovornicima u ovakvim intervjuima, a to je da li postoji ono „previše je kasno“ za psihoterapiju u nekom trenutku i koji je to trenutak po tebi?

Moja najstarija klijentica bila je žena od oko 65 godina, i nevjerovatno mi je bilo posmatrati preko puta sebe ženu koja doživljava isto što i klijent od trideset godina, ista tuga i žalost koju nosi sa sobom od djetinjstva – ništa manje jer je ona sada „odrasla ili ostarila“. Isti je to „aha“ momenat u trenucima u kojima uviđa koje su to male kockice, od djetinjstva do danas, kreirale njenu ličnost i život, i kakve su tragove ostavila iskustva i drugi ljudi. Nevjerovatno je posmatrati osobu koja je prešla šezdeset godina i koja se u određenim momentima „budi“ i  počinje da postupa onako kako ona želi i osjeća, a ne kako je navikla ili kako se od nje očekivalo. Postoje momenti kada je kasno, vjerovatno, ali ja ne znam kada je to, osim onda kada organski više nismo sposobni za rad i lične uvide.

Francuska psihoanalitičarka Julija Kristeva piše da se sve priče na psihoanalitičkom kauču u konačnici mogu svesti na priče o ljubavi: nedostatku ili prekomjernosti iste. Da li zapažaš nešto od toga u svojoj psihoterapeutskoj praksi? Šta je to što liječi uopšte u psihoterapiji: tehnika, metoda, određena škola ili pravac, odnos terapeut-klijent?

Pa tako to nekako i dođe. Kojim god putem krenemo, s kojim god ciljem i oko koje god teme se vrtimo, bar na momente ćemo se vratiti tamo gdje smo mislili ili osjećali da nismo dovoljno voljeni, ili da jesmo. Dokazano je da terapeutski odnos liječi u tom procesu, ne znam kako, možda intervjuisanjem ljudi koji su prošli kroz ličnu psihoterapiju. Ja znam da se ponekad zapitam postoji li nešto patološko u mom odnosu prema klijentima, jer nerijetko se dugo zadrže ili se uporno vraćaju, a onda sam shvatila da vjerovatno imam kapacitet da pružim potpuno povjerenje, sigurnost i prihvatanje. Umijem nekako po intuiciji da se izjednačim s njima čim zakorače u prostoriju, a to su vjerujem sve elementi dobrog odnosa, onog koji liječi.

Psihoterapiji i psihoanalizi se često prigovara da traju dugo i predstavljaju zahtjevnu ekonomsku investiciju. Misliš li da ipak vrijedi? Zašto?

Vrijedi, kako da ne vrijedi. Nedavno se klijentica šalila koliko para mi je „dala“ u proteklih godinu dana koliko zajedno radimo, ali to su ulaganja koja nisu opipljiva i njihovi efekti se odražavaju na sve oko nas i u nama, kao efekat leptira. Isplati se uvijek, ali samo ako želimo i ako smo spremni.

Asima Bratanović, privatni arhiv

Da li su te i čemu naučili klijenti s kojima si radila ulazeći u psihoterapijski proces?

Naravno. Ja svakodnevno učim sa svojim klijentima. Čak i meni ponekad moji klijenti budu šamar realnosti, pomognu mi da sama u svom ponašanju uočim neke stvari koje nisu okej. Ono najvrednije što me uče je bezgranično prihvatanje, saosjećanje i divljenje ljudskoj snazi. Nemoguće je čuti toliko tužnih i tragičnih priča, svjedočiti ljudskim nadnaravnim moćima da neke stvari prežive, i na sve to ostajati uvijek isti.

Preporuči nam nešto za čitanje.

S ozbirom da su mi posljednji mjeseci protekli u završavanju magistarskog rada, a na temu je mindfulnessa i sve što sam čitala je na tu temu, preporučit ću knjige od Jona Kabat-Zinna „Wherever You Go, There You Are“ i „Full Catastrophe Living“.

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ne sudi knjizi po guzici
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
More Stories
Kakav je osjećaj istrčati polumaraton?