Noćni život Banja Luke – od Cece, preko Dine Merlina do Enriquea Iglesiasa

„Dolje ću piti samo kolu“, govori drugarica krećući se od jednog noćnog kluba do drugog,  svega nekoliko koraka udaljenog. Subotnje veče je par nas počelo odlaskom na rok žurku u opuštenoj varijanti. Joe Cocker s Unchain my heart je obećavao, ali negdje oko 1 ujutro shvatamo da i nije tako sjajno kao prošloga puta te da bismo mogli produžiti dalje. I tu kreće naša mala turneja.

I naše prvo NE!

„Puni smo. Stvarno.“, govori nam čovjek visok otprilike dva metra i širok isto toliko. Sjedi na stolici i igra igrice na telefonu. Ovo „stvarno“ vjerovatno izgovara da nas ubijedi kako bi nas pustio, ali ipak nije do njega. „Okej“, govorimo i krećemo dalje. „Sigurno nismo obučeni po njihovom ukusu.“, komentarišemo dok smišljamo gdje ćemo.

Ali i Da!

Sljedeći klub je i prvi u koji dolazimo nakon NE i gdje nam dvojica pred vratima žele dobro veče. Dva DJ-a, masa igra, naručujemo vino i razgovaramo kako viski ima odvratan ukus (neki od nas su ga pili prvi put u životu). Separe je odmah iznad centralnog dijela kluba, tako da imam odličan pregled na masu. U jednom trenutku posmatram ljude te njihova osjećanja pokušavam razaznati po izrazima lica.

Uočavam zamišljene osobe, odlutalog pogleda i trzanje kada ih neko povuče sa zamišljenog mjesta. Uglancani čekaju trenutak za plesne pokrete, kao znak da uživaju i žele biti baš tu. Ispijamo vino i krećemo dalje.

U iščekivanju trenutka za plesne pokrete, Foto: Aleksandra Gligorević

Muzika s ekskurzije

Sjećate se busa punog djece koja idu na ekskurziju i pjevaju sve srceparajuće pjesme o patnji i ljubavi, a niti poznaju patnju niti ljubav? E, takve pjesme su nas dočekale već na vratima drugog kluba. Šetamo pun krug kroz gužvu prije negoli smo spazili sto.

Nektar Pab, Banjaluka, Fotografija preuzeta sa FB stranice “Exclusive band Banja Luka”

Smjenjuju se Ceca, Jeca, Magazin, Severina, pa opet Ceca.

Nije moglo proći bez himne svih povrijeđenih žena. Uočavam mladića podignutih ruku, kako uzdignut na sto iz sveg glasa pjeva „nisam znala da si takva kukavica“, pa shvatam da ipak pjesma nije samo za žene. Svako može biti kukavica. Elem, gledam prijatelja koji ne zna ni jednu pjesmu do tada i samo čekam trenutak kada će krenuti neki teški folk koji će znati. Međutim…

Dino Merlin spaja ljude

Oko pola 3 ujutro kreću taktovi dobro poznate pjesme: „Ne miči usnama, jer ovo nije ni vrijeme ni mjesto za to…“ Prijatelj se napokon smije i kreće da pjeva. Sada svi pjevamo Dininu pjesmu u zadimljenom klubu dok oko nas masa diže ruke u vis na „varao/la si me, znam kad i s kim, i kako vatreno, pogledaj me zadnji put, bar to nek bude fer, nek bude iskreno“.

Izgleda da smo svi nekako prevareni i svi čeznemo za istim – ljubavlju.

Jebiga, kad nigdje ne pripadamo

Ubrzo kreću taktovi koje niko od nas ne prepoznaje pa odlučujemo da je vrijeme krenuti dalje. Oko sebe uočavam nekoliko jednostavnih stvari: šarena muška košulja, dekolte, bijela košulja, minjak, sako. Mi smo obučeni kao za pozorište pa se samim time ne uklapamo nigdje. Ali, zar je važno? I tako krećemo dalje, ne pripadajući nigdje ili, pak, pripadajući svugdje pomalo. Ispraća nas Indira Radić sa: „Kol’ko puta moram da ti kažem, kojim tonom i koliko glasno, da si svoju propustio šansu, da na našem satu piše kasno…“

Latino i turbo-folk pod ruku

„Kud baš sad da izađemo.“, govorim i poželim laku noć dvojici pred vratima. Ili već dobro jutro, pošto je 3 ujutro.

Krećemo ka glavnom šetalištu i razmišljam o svima nama. Grad je pust. Glavnu banjalučku ulicu više ne krasi ništa. Nema kišobrana, plavih novogodišnjih lampica, nema ničega. Prazno je. Svega par mladih koji stoje i mi koji smo pošli nekuda.

Kada muzika utihne, je li ovaj grad uvijek ovako pust? Koliko se mi stanovnici bilo kojeg grada osjećamo pusto i kada smo okruženi svim tim košuljama oko nas i kad uglas pjevamo i dižemo ruke na Cecinu Kukavicu?

Šetajući dalje čujemo Enriquea Iglesiasa te pomišljamo da možda svratimo, ali kako kola prijateljica kaže da joj nije baš dobro (od kole naravno: „Ubio me šećer iz kole!“), odlučujemo da produžimo dalje.

Ne zadugo, do nas dopire zvuk turbo-folk pjesme koju niko od nas ne prepoznaje i okrećemo se da shvatimo odakle dopire. Centar Banja Luke odjekuje Enriqueom i turbo-folkom u jedan glas.

Pisaću o ovome za Karike,“, govorim, „vidiš kako Enrique i turbo-folk mogu zajedno. A više i podjele u ovoj zemlji.“

Ali… pekara spaja ljude

Sve je jednostavno objasnio Dino: „Nešto je u nama do pola sveto, a od pola prokleto.“

Dijeli li nas muzika, odjeća ili društvene norme da moraš biti samo jedno? Strah da se ne uklapamo i nećemo biti prihvaćeni ako slušamo folk ili Bacha, ako izgledamo ovako ili onako, pogodno ili pak kontra? Jer ako sluša folk mora biti glup, a ako sluša Bacha mora biti pametan. A šta ako sluša i folk i Bacha? Onda je sigurno lud.

Ili obratno.

Ili nije ni važno dok ulazimo u pekaru. Puno je kao da je podne.

Jedna djevojka izuva štikle i bosa hoda po betonu. Smijemo se svi zajedno – i ona i mi. Ostali tiho razgovaraju dok mi u ušima bubnji. Jedemo pizzu, jer mi nismo generacije koje su jutra čekale uz burek i jogurt. U štiklama ili u patikama, sakou ili duksu, haljini ili farmerkama, bogatiji ili siromašniji, svi ogladnimo jednom, a tada ništa drugo nije važno.

A gladni smo često. Gladni slobode, poštovanja, neosuđivanja, razumijevanja, ljubavi.

Mi smo generacija koja nije još potrošila baš svaku šansu i kojoj još uvijek na satu ne piše kasno.

*Naslovna fotografija preuzeta sa mojabanjaluka.info

Comments are closed here.