Radoznalost je jedan od najvažnijih dokaza da kritički promišljate

U organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala tačno.net, po drugi put je organizirana Škola kritičkog mišljenja čiji su osnovni ciljevi stvaranje demokratskih vrijednosti, sloboda govora, kritičko mišljenje, ideja pravednosti i jednakosti te zaštita ljudskih prava. Sami naziv me je zaintrigirao. Oduvijek mi se nekako činilo izdvajati se od mase društva, tačnije ljudi okovanih tradicijom i konzervativnošću, imati fatum, to jest zlokobnu sudbinu. Još veća ste im prijetnja ako razmišljate „svojom glavom“, kako se to voli reći u našoj zemlji. Još ako ste spremni na podvig, ni manje ni više vi ste jedan obični odmetnik države. Vašim rođenjem u BiH ste predodređeni životu u kulturi neobrazovanih i moru dezinformacija. Samim time, pravo znanje kronično nestaje. Želeći da samom sebi odgovorim na pitanje kako skrenuti lijevo kad većina ide samo desno prijavio sam se na ovu školu.

Početno predavanje u koje nas je uveo Drago Bojić, bosanski franjevac i bivši urednik magazina „Svjetlo riječi“, bavilo se temom „Kritičko mišljenje kao temelj ljudskog bitisanja“. Na idućem predavanju posjetio nas je Nerzuk Ćurak – doktor političkih znanosti, publicist, mirovni aktivist – koji je govorio o tome kako se kritičkim mišljenjem možemo suočiti s prošlošću i izgraditi stabilan mir. Treće predavanje je održala Đurđica Čilić, profesorica na Katedri za poljski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ona je o kritičkom mišljenju govorila kroz poeziju Czeslawa Milosza, Zbigniewa Herberta te Wisławe Szymborske. Esad Bajtal, doktor znanosti, sociolog, publicist, održao je iduće predavanje u kojem je govorio o psihološkim aspektima kritičkog mišljenja  i konformizmu. Zadnje predavanje u ciklusu je održao Dragan Markovina, hrvatski povjesničar, kolumnist, publicist, zaokruživši prvi dio Škole kritičkog mišljenja temom „Antifašizam kao civilizacijska vrijednost“.

U ovom tekstu bih volio kazati nešto svojim vršnjacima o kritičkom mišljenju i najvažnijim stvarima koje sam naučio na ovoj školi.

Razvoj kritičkog mišljenja ogleda se ponajviše u opažanju što je odgovorna građanska gesta. Kritički vrjednovati znači stvoriti jaki argumentirani niz činjenica koje brišu sve polemike. Jedino pravo oružje koje želite posjedovati u toj prilici je znanje.

Sa znanjem ulijevate strah u kosti svima koji gledaju život samo kroz jednu prizmu.

Također, u sve treba sumnjati i sve treba provjeriti. Pogotovo autoritete kojima vjerujemo bespogovorno; roditelje, nastavnike, političare, vjerske službenike. Sve njih trebamo otvoreno i slobodno pitati u vezi bilo kakve nedoumice i nejasnoće. Stvari ne treba prihvatati tek tako, samo jer nam je neko rekao. Ne treba nikome bespogovorno vjerovati na riječ. Važno je koristiti se zdravim razumom, logikom, znanjem i ne stidjeti se pitati te dovesti u pitanje i neke od najvećih istina kako bismo bili sigurni da zaista vrijedi cijeli ovaj život podrediti njima.

Nekoć je Nichita Stănescu, rumunjski pjesnik, rekao: „Strah je neostvareni oblik radoznalosti.“ Vodeći se prema citatu Stănescu-a, s pravom se možemo pitati što bi bilo kritičko mišljenje bez radoznalosti?!

Radoznalost je jedan od najvažnijih dokaza da kritički promišljate.

Nažalost, još od malih nogu radoznalost kod nas nije njegovana – ni u školi niti kod kuće. Kritičko mišljenje treba što više biti angažirano u izgradnji budućnosti. Gdje drugdje manipulirati i očekivati najbolje rezultate već u obrazovnom sustavu. Zbog dominirajuće tri etnosocijalne politizirane strukture postoji takav shematski pristup učenja i predavanja koji se nije mijenjao decenijama. Stoga, princip fakulteta i ostalih odgojno-obrazovnih institucija djeluje hijerarhijski i nadasve militaristički, u kojem smo mi studenti ili učenici takoreći klimači glava skrojeni da šutimo i trpimo, pa šta bude. Kroz cijeli obrazovni tijek učeni smo šutjeti kako smo i navikli od strane represivnih snaga. Drugi slučaj koji truje mlade ljude su mrlje prošlosti ove države koja se želi prenositi na novije generacije. Te mrlje prošlosti se odnose na 90-e godine kada većinom te generacije nisu bile rođene, no zbog interesa te većine propagiraju ratne ideale koji su agens za političke aparate. Paradoks cijele situacije među nama mladima, ali i općenito, je ta inicijativa za promjene koja je nedostatna, no zanimljivo je kako su svi puni elana kada treba „ratovati“ na društvenim mrežama kao najugledniji intelektualci. Kopamo li sami sebi tu jamu ili nam je zaista drugi kopaju?

Foto: Škola kritičkog mišljenja – govornici

U čemu je zaista ključ beznađa te mrtve točke na kojoj mi mladi cupkamo godinama? Najveći problem s kojim se susrećemo je, dakako, nacionalistički pogled i način mišljenja. Umjesto da se dičimo raznolikostima među nama u BiH, mi gledamo s kime pijemo kavu, s kim kafu, a s kim kahvu. Stvaramo bespotrebni jaz prema onima koji nose drukčije ime i prezime od nas. Nacionalizam ni u kojem smislu ne može biti opravdan niti bi trebao biti. Ima li rigoroznijeg mišljenja od nacionalizma? Također, narodi u BiH ne žive autentično jer slijepo vjeruju konformizmu. „Nemoj dirat’, znaš da mi nismo naučili na to!“ – fraza koju možete često čuti, ali i mnogo sličnih – upravo iz neznanja i nesigurnosti (ako se može nazvati tako). Strah od nepoznatog i novog ide uz konformizam jer se upravo tako i definira. Ako ne idete uz kontekst out of the box, onda ste konformist i prihvaćate sve ono što je „uobičajeno“.

Jedini način kako „pobjeći“ od svih ovih nedaća kojima smo okruženi je upravo kritički razmišljati. Ne dozvolimo da mrak vlada našim umovima, već naprotiv dozvolimo toj svjetlosti da nas odvede do novih saznanja. Pružimo ruku svemu onome što nam je strano i novo kako bi sutrašnji dani bili bolji od jučerašnjeg.


Naslovna fotografija: tacno.net

Comments are closed here.