Božanstvena stipendija

Zašto studenti u ZE-DO kantonu ne mogu dobiti stipendiju ili obrazac kako se roditi na drugom mjestu?!

Na proces dobijanja stipendije se može gledati kao na utrku kroz trnovitu stazu. Ono što je karakteristično za studente BiH je da dolaze s već unaprijed urođenom voljom da postanu nadčovjek. Nadčovjek nije postati lahko, ali uprkos tome studenti u BiH su puni optimizma. Mnogi u startu već bivaju isključeni iz utrke jer prilikom upisa na fakultet prolaze kroz imaginarnu selekciju. Ostali počinju da trče i ne okreću se. Staza za utrku je udaljena od njihovih najbližih, ali se iz daljine čuju uzvici podrške: „Trči i ne okreći se! Ne okreći se sine!“

Prvi dio staze, zbog fizičke iscrpljenosti, mnogi nisu mogli da istrče, jer su im studentski domovi iz kojih su krenuli u ranim jutarnjim satima previše udaljeni od centra grada u kojem se održava utrka. Oni materijalno imućniji, srećom, ne moraju stizati iz studentskih domova, te imaju bolje izglede da će doći do cilja i osvojiti njima manje vrijednu nagradu od čak 450 KM. Zbog velikog broja učesnika, nagrada je unaprijed određena i oni koji ne stignu do cilja neće utjecati na njeno povećanje! Logikom: Više je manje!

Drugi dio utrke, studenti trče, euforija sve veća, roditelji sve glasnije viču: „Ne okreći se sine! Trči dalje!“ Studenti se utrkuju bez pomoći organizatora, a nažalost, ni roditelji nisu uz studente da im preko ograde dobace sendvič ili sok da lakše nastave dalje. Volja im ne dozvoljava da odustanu, istrajat će, a nadčovjek se u BiH budi. Vrijeme brzo prolazi dok komisija daje svoje ocjene. Oni koji su se pokušali odmoriti su počeli zaostajati za drugima, a oni koji su pokušali zaraditi nešto sa strane su momentalno i nužno diskvalifikovani. Na kraju etape je uvedeno pravilo da se prilože dokumenti da tokom utrke nisu stupili u radni odnos. Jasno je da se pravila moraju poštovati, da se ne može biti student i radnik, jer samo ministri mogu da budu na više mjesta. Prema uzoru iz Jugoslavije, koja je prva pokušala da napravi svemirski program, naše ministarstvo radi na izumu prve vremenske mašine. Na reklamama sponzora duž trkače staze proteže se slogan „ZE-DO, we don’t have a problem!“. Među komisijom na kraju druge etape, oni što su u utrku stupili kasnije, a došli ranije, prepoznaju članove iz familije. Uz srdačan pozdrav, bez pokazivanja dokumenata već odavno poznatim licima, ti studenti trče dalje. Drugi dio studenata čeka kao na granici, ulazak iz svoje države u svoju državu. Po drugi put, svi pokazuju da su rođeni u Bosni i Herzegovini i da mjesto rođenja priloženo prvi put još uvijek nisu promijenili. Graničari upozoravaju da su već neki pokušali da se rode na drugom mjestu i u drugo vrijeme, ali im nije uspjelo. Zbog mogućnosti takvog izuma samo u BiH ove formalnosti su nužne.

Treća staza za neke tek počinje, a oni s dvostrukom putovnicom odavno čekaju na kraju. Zbog te prednosti koju su imali u vremenu, na trećem graničnom prijelazu uz ponuđenu kafu i lokum kod njihovih najbližih im je bio serviran i posao. Narod ispred svakog vremena. Ovakvu slatku je teško bilo odbiti, pa oni ostadoše da proslave. Zadovoljiše se i sporednom nagradom, uzeše taj posao i za stalno ostadoše tu. Ostali ulaze u zonu sumraka. Lica ljudi rođenih iz rijeke Bosne sve su mutnija. Jedan se okrenu i zauvijek ostade u tami. Plač studenata i suze radosnice roditelja što su im djeca završila prvi stepen utrke. Odvode ih kući, gdje ostaju – za stalno. Međutim, nisu svi roditelji mogli doći da dočekaju svoje najmilije, pa ne ugledavši ih, ti studenti nastaviše utrku dalje.

Četvrta etapa, broj trkača sve manji, ponovo dokazuju da se nisu rodili nigdje drugo, jer u Bosni još nije došlo do renesanse. Pečatima dokazuju da su prije četvrte etape pretrčali prethodne tri. Oni koji nemaju pečat na dokumentima nego dokaz da su samo tu, također bivaju diskvalifikovani. Komisija sve više osjeti rad vremenske mašine, a predsjedniku se ukazuje Zmaj od Bosne. Trkači ugledaše tribine, nepoznata lica ih bodre: „Idemo zmajevi, idemo! Zmajevi, sinovi Bosne! Zmajevi do pobjede!“ Na stazu ulazi ekipa sa zdravstvenog fakulteta, jedva skupili momčad. Golmana pozajmili sa PMF-a, sam ostao na fizici. Zagrijani, spremni, na izlazu im podijeljeni bijeli mantili. I onaj s fizike uzeo jedan, shvatio da od fizike u Bosni hljeba nema. Trener ih podstiče lažnim obećanjima: „Mi vam obećavamo 100.000 golova!“ Ovi zmajevi počinju da lete! Četvrta etapa, najteža do sada, trče i vrište, a onda im se putevi počnu razilaziti. Staza za trčanje je nestala, nema više sponzora, obećanja, samo putokaz za Njemačku. Nerazdvojiva momčad budućih zdravstvenih radnika i onoga s fizike se odlučuje za taj put i više se nikada ne vraća. Zmaj od Bosne odletio za njima rigajući vatru, rušeći mostove za sobom. Preostali prate melodiju violine i frule, te odlaze kroz planine za studentima Muzičke akademije. Akademici su mjesto pronašli u šumi, gdje su morali i ostati. Pridružuju im se filozofi i lingvisti, jer nisu mogli pronaći riječi kojim bi Ministarstvu objasnili da ne žele odustati na samom kraju. Oni što su se natjecali ispred dva fakulteta su vraćeni kući s odbijenicom u kojoj piše da Ministarstvo u mitove više ne vjeruje. Kroz šumu smijeh i vriska, a žalbe više ni kod stare babe! Oni na pravom putu kroz pakao mole da ovaj rat prestane. Molitva se uskoro ostvarila; rat je nakon četvrte etape završen, a onda je potrajao zauvijek.

Poznavajući svoje tijelo, studenti medicine stižu do petog graničnog prelaza, a za petama im studenti mašinstva i elektrotehnike. Ponovo provjera dokumenata i dokazivanje da se samo ova lipa naša Bosna voli, kad se u njoj rodi. O rođenju nadčovjeka sve se više priča, a za uspješne plasmane učesnici dobijaju dioptrijske naočare. Ponovo vide! Pred njima se jasno oslikava McDonald’s i studenti mašinstva prevareni ovom fatamorganom odlaze prema njoj i jagme se da poslužuju. Za razliku od ovih što su svoju sreću pronašli na putu do cilja, ovi nesretnici se i dalje bore. Iznad glava im prolijeću avioni studenata s privatnih fakulteta, koji lete da svoju zasluženu stipendiju potroše u dalekoj Americi ili na moru u Turskoj. Ovi na stazi imaju malo nerealnije planove, to jest, da nagradom pomognu svojoj obitelji da preživi do sljedećeg mjeseca. Šta ti je 450 KM u Bosni – još ako to znaš kao oni s ekonomije na dva mjeseca rasporediti, možeš se prijaviti u emisiju „Preživljavanje“ i osvojiti veću nagradu od ove. U blizini posljednjeg graničnog prelaza stižu kola hitne pomoći. Jedna djevojka rađa nadčovjeka, te ga odvedoše od nje, kako bi ona završila posljednji dio staze i uz nagradu proslavila rođenje. Volja u njoj veća nego ikada, ona ustaje i zajedno s jutarnjim suncem izlazi iz zone sumraka. Viče da će uspjeti! Dolazi do posljednjeg prelaza, stražara-ministara nikada više, broje se pare. Namrgođena lica provjeravaju da li je pretrčala svih pet prethodnih staza. Izgleda da jeste. Idemo dalje!

NEMA DALJE! KUD ĆEŠ TI DALJE! KOME ĆEŠ TI DALJE! Napetost na tribinama sve veća, sudija svira kraj. Djevojka ne može da dokaže da se iz šestog puta nije rodila negdje drugo. Papiri su joj ostali uz nadčovjeka kojeg su joj uzeli. Komisija čestita sudiji na uočenoj grešci, mladu majku skidaju s popisa, a ostala draga lica s i mimo liste nastavljaju veselje s vjerom i nadom u bolje sutra.

*Naslovna fotografija preuzeta sa studentski.hr

Comments are closed here.