Zlatna Karika Sara Vojičić: Heavy metal je oduvijek bio vrsta bunta protiv sistema

Ime i prezime?

Zovem se Sara Vojičić.

Gdje živiš?

Živim u Sarajevu.

Zanimanje?

Slobodna sam umjetnica (pjevačica / tekstopisac / izvođačica).

Koliko godina imaš?

Imam 26 godina.

Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?

Volim provoditi slobodno vrijeme s porodicom i dragim ljudima. Nisam osoba koja pretjerano voli noćne izlaske tako da radije biram kućna druženja i prirodu.

Odakle ljubav prema muzici i pjevanju?

Vjerujem da je moja ljubav prema muzici dobrim dijelom urođena, a potom pažljivo njegovana zahvaljujući mojim roditeljima koji su mi omogućili muzičko obrazovanje, ali i prilike za stjecanje iskustva i na drugim umjetničkim poljima još od malih nogu. Otkako znam za sebe, voljela sam pjevati, plesati, pisati pjesmice i glumiti. Te pjesmice su prerasle u pjesme, a ljubav prema pjevanju je zasjala u punom sjaju kada sam se posvetila vokalnom obrazovanju i shvatila da me ništa drugo ne ispunjava u toj mjeri kao što je to slučaj s pjevanjem.

Zbog čega si se opredijelila za metal i kako je došlo do osnivanja benda „Dolia“?

Ne mogu za sebe reći da sam klasični „metalac“, kako to ljudi često vole reći. Razlog leži u tome što nisam neko ko sluša i izvodi samo i isključivo metal muziku. Moje lično mišljenje je da ako ste osoba koja istinski voli muziku, a pritom se bavite muzikom, ne možete sebe ograničiti samo na jedan žanr, pogotovo kada i taj žanr u sebi sadrži još mnogo podžanrova. Naravno, pod ovim podrazumijevam kvalitetnu muziku sa smislenim tekstovima. Oduvijek sam voljela tvrđi zvuk i odrasla sam uz Whitesnake, Bad Company, Queen, Gotthard, ali i uz Ettu James, Michaela Boltona i klasičnu muziku. Bend „Dolia“ je postojao manje od godinu dana kada sam kao srednjoškolka dobila poziv da uđem u bend kao violinistica. Tada sam uz starije kolege otkrila bendove koji kombinuju tvrđi zvuk s elementima filmske i klasične muzike i bila je to ljubav na prvo slušanje. Današnja „Dolia“ je nešto mnogo drugačije i više od onoga što je tada bila u muzičkom smislu. Mislim da je to jednostavno prirodan slijed događaja s obzirom na to da su se članovi mijenjali i da je bend doživio veliku promjenu u muzičkom izražaju ulaskom našeg gitariste koji je zaslužan za 99 posto muzike koju ćete imati priliku čuti u bliskoj budućnosti.

Koliko su danas izražene predrasude o metal muzici i kako ih rušiti?

Predrasude su oduvijek bile rezultat neupućenosti ili sklonosti generalizaciji. Ljudi se često boje onoga što im nije blisko i stvaraju neku subjektivnu sliku o tome. Heavy metal je oduvijek bio vrsta bunta protiv sistema, ali je ljudima obično prva asocijacija upravo kultura kasnih 80-ih, ljuti tinejdžeri i sotonizam. Istina je da je bilo i toga, ali ništa više ili manje nego što to danas možete naći u modernoj pop kulturi. Ono što ljudi propuštaju jeste veliki broj metal bendova koji se u svojim tekstovima bave filozofskim pitanjima, promovišu zdrav način života i pri tome demonstriraju visok nivo muzičkog i sviračkog umijeća. Metalci su zaista najdobroćudniji ljudi koje poznajem. Što se tiče rušenja predrasuda, nije ih moguće ni srušiti dokle god ne postoji adekvatno tržište za metal muziku. Bosna i Hercegovina po tom pitanju kaska ne samo za čitavom Europom, već i za komšijama. Nažalost, na ovim prostorima vlada epidemija turbo folk kulture koja je po mom mišljenju po mnogočemu opasnija za društvo i mlade ljude od bilo kojeg drugog žanra muzike.

Koji dosadašnji nastup posebno pamtiš i možeš li nam ispričati neku zanimljivu anegdotu?

Zaista mi je teško izdvojiti jedan nastup jer svaki izlazak na scenu nosi neke nove emocije i nova iskustva. Ako već moram izdvojiti jedan, neka to bude premijera „Kose“ ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu 2022. godine. Mislim da je to bila jedna od najljepših noći u mom životu, a od drugih sam čula da misle da je to bila jedna od najljepših noći za ovaj grad. Količina pozitivne energije i ljubavi te ljetne noći je nešto što se događa samo jednom. Što se tiče anegdota, bilo je svakakvih simpatičnih situacija, ali samo mi jedna trenutno pada na pamet. Bilo je to na Zaječarskoj gitarijadi kada smo čekali svoj red. Već je bilo oko 1 poslije ponoći. Bili smo veoma umorni i svi smo prilegli u šatoru u kojem su se nalazili učesnici. Pjevač metal benda „Mud factory“ je došao do nas i bubnjara pokrio duksericom da se ne prehladi. Čovjek je inače izrazito visok, tetoviran i death metal pjevač. Eto još jednog primjera rušenja predrasuda o metalcima.

Na šta si najviše ponosna u dosadašnjem radu?

Najviše sam ponosna na muziku i priču koju gradim s Doliom. U svaki takt je utkan djelić naših duša i borimo se za tu ideju jako dugo, unatoč svim preprekama. Zahvalna sam što smo istrajali u svemu tome i što napokon sve zvuči i izgleda onako kako smo oduvijek sanjali. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez podrške najbližih, ali i onih koji podržavaju moj rad na ostalim poljima.

Šta je važnije za uspjeh, talenat ili upornost?

Definitivno upornost, rad na sebi i posvećenost. Talenat je samo jedna vrsta prednosti ili dara koji ne znači gotovo ništa ukoliko s njim pravilno ne postupate. Ne volim kada čujem rečenice tipa „Lako je njemu, on je talentovan.“. Ništa u životu ne dolazi tek tako bez rada, uloženog truda i ljubavi.

Koji su tvoji planovi za naredni period?

Naredni period će biti veoma dinamičan i iskreno se radujem tome. Za nešto malo manje od mjesec dana izlazi spot za prvu pjesmu s nadolazećeg EP-a Dolie. Odmah nakon toga krećemo u produkciju drugog spota za drugi singl, a u međuvremenu snimam spot za projekat s fenomenalnim muzičarima iz Slovenije. Također, očekuju me reprize kabaretskog koncerta „Ženske priče“ u kojem izvodimo najljepše songove iz muzičkog teatra, a također mi je drago što imam priliku biti maleni dio mjuzikla „Oliver“ čija je premijera zakazana za novembar. Bit će još nekih novosti, ali sve u svoje vrijeme.