Dragi/e psiholjupci/psiholjupke,
napisao sam vam nove odgovore koji se nalaze u ovom tekstu. Postavili/e ste, čini mi se, jako bitna pitanja kada je u pitanju klinički rad psihologa, ali i pitanja odgovornosti, etike i samog načina rada i usluge koju možete dobiti i očekivati od psihologa/psihologinje. Pokušaću da vam odgovorim jasno, decidno i detaljno o ovim temama.
Slobodni ste da mi i dalje pišete o bilo kojem vašem problemu, nedoumici i poteškoćama, a koje se dotiču prevencije i edukacije o mentalnom zdravlju. Dijeljenje vaših iskustava i priča može snažno da djeluje i da ohrabri druge osobe, pružajući im osjećaj da nisu same i da se drugi ljudi, takođe, suočavaju sa sličnim, a opet tako ličnim problemima. Prednost na portalu „Karika.ba“, a u rubrici „Pitaj psihologa“, jeste to što pitanja možete da postavite sasvim anonimno, možete da ukažete koji dio pitanja želite da podijelimo u tekstu ukoliko smatrate da je vaša situacija ili problem prepoznatljiv, te da bi se vaš identitet mogao otkriti u sredini u kojoj živite.
Kada su ove forme komunikacije između psihologa i drugih osoba u pitanju (prepiska, pisana korespodencija) a koje se mogu naći u mnogim objavljenim dnevnicima psihologa, psihijatara i psihoterapeuta (neke su postale jako čitane knjige) ili pak u novinskim člancima, istraživači iz ovih oblasti su našli da javno dijeljenje svog iskustva sa stručnjakom, ali i s drugim osobama (čitateljstvo), može imati katarzičan i oslobađajući efekat u osjećanju anksioznosti, raskidanja stege socijalne izolacije i povlačenja i izlaska ispod tereta stigme. Naravno, to je samo jedan korak kada je u pitanju briga i prevencija o mentalnom zdravlju.
Cilj i neka svrha ove naše rubrike „Pitaj psihologa“, vaših pitanja i mojih odgovora, jeste edukacija i upoznavanje sa simptomima npr. anksioznosti, depresije, paničnih napada, te razrađivanje strategija i upućivanja na ostale, nimalo zanemarljive korake koji mogu biti put izlaza iz psihičkih poteškoća, problema i kriza.
Takođe, upućujem vas i na nacionalnu kampanju u Srbiji kada je u pitanju očuvanje mentalnog zdravlja, a koja je nastala u saradnji Hemofarm fondacije i Filozofskog fakulteta u Beogradu, a uz podršku Ministarstva zdravlja Republike Srbije. Ova nacionalna kampanja u Srbiji čini mi se kao jako bitna, osvještavajuća i podržavajuća u regionu kada je u pitanju očuvanje mentalnog zdravlja i borba protiv rastuće depresije i stigme koja prati oboljele. Ovaj pokret za osnaživanje osoba s depresijom nudi mrežu stručne podrške oboljelima i poziva na aktivno angažovanje svih u pomenutoj borbi.
Na sajtu „nesalomivi.rs“ možete naći tekstove stručnjaka psihologa i psihijatara o temi depresije, prevencije mentalnog zdravlja, prepoznavanja prvih simptoma, ozbiljnosti koje mentalne poteškoće mogu da nanesu čovjeku, ali i iznalaženja strategija i mehanizama prevazilaženja stresa i krize, te važnosti neophodne podrške i uloge profesionalca/stručnjaka. Takođe, imate opciju kao i na našem sajtu „Karike.ba“ da postavite pitanje psihologu.
Iskreno vaš,
Pjano mr. Ognjen, klinički psiholog
Pitanje br. 47:
„Da li je istina da se dijagnoza ne otkriva pacijentu? Meni je dijagnosticiran bordeline i niko mi to nije krio, a čujem za mnoge slučajeve gdje se to u početku ne otkriva. Također, čemu hladnokrvni tretman državnih psihologa i psihijatara? Kad sam skupila najviše hrabrosti da odem tražiti pomoć u domu zdravlja, doživjela sam još veće traume.“
Odgovor:
Sjajno je tvoje pitanje i potpuno novo u našoj rubrici „Pitaj psihologa“. Možda nam je bitno da prvo razgraničimo pitanje postavljanja dijagnostičkih kategorija, te uloge raznih stručnjaka u tom procesu. Tvoje pitanje i promišljanje se jednim dijelom nadovezuje i na pitanje koje se nalazi ispod tvog, pod brojem 48.
Postavljanje i određivanje adekvatne dijagnoze (što je u svakom slučaju delikatan posao koji iziskuje posvećenost, senzibilnost od strane stručnjaka i određeno vrijeme), a kada je u pitanju mentalna poteškoća, bolest ili poremećaj u ponašanju, uloga je koja pripada ljekaru psihijatru. U tom procesu značajnu ulogu ima i posao psihologa koji na osnovu svoje opservacije, primjene psiholoških testova, te pisanjem nalaza i mišljenja nudi razumijevanje osobina i strukture ličnosti, njenih intelektualnih sposobnosti, poteškoća i vulnerabilnih mjesta, ali i uočavanjem zdravih, sačuvanih potencijala, dijelova i mehanizama ličnosti. U tom timskom poslu psihijatra i psihologa može da se razmatra postojanje ili nepostojanje dijagnoze, psihičkih poteškoća i problema.
Svaka osoba ima apsolutno pravo da ima pristup mišljenju, nalazu i povratnim informacijama od strane stručnjaka (bio on psiholog ili psihijatar). Takođe, i u samom procesu psihološkog testiranja ili dijagnosticiranja od strane psihijatra, osoba ima pravo, a stručnjaci etičku odgovornost, na znanje o mišljenju i zaključku do kojih je došao stručnjak s kojim radi. Osoba ima pravo i da potraži i mišljenje drugog psihijatra, psihologa. Ali, pored toga što ima pravo da zna stručno mišljenje o problemu/poteškoći/bolesti/dijagnozi, ona zaslužuje apsolutno poštovanje, te asertivnu, podržavajuću, prijatnu i sigurnu atmosferu u kojoj će joj biti saopšten takav zaključak ili mišljenje. Takođe, ono što svaki stručnjak treba da ponudi jeste i preporuka za daljnji tretman, lijekove (koje propisuje samo psihijatar), psihoterapiju ili slično.
Ne bih mogao reći da je hladnokrvni tretman psihologa i psihijatara neko pravilo ili nešto što se očekuje u svakom slučaju, već, prije da su to pojedinačni slučajevi i priče za sebe. Poznajem, zaista, izvrsne stručnjake, kolege psihologe i psihijatre, koji su posvećeni svom poslu, klijentima/pacijentima, koji se konstantno edukuju a koji rade pri centrima za mentalno zdravlje, domovima zdravlja, klinikama, bolnicama itd. Žao mi je zbog tvoje situacije, te iskreno vjerujem da si sada dobila adekvatan tretman. Dok ovo pišem, u asocijaciju mi dolaze riječi jedne istaknute beogradske kliničke psihologinje i psihoanalitičarke koja insistira na konstantnom radu i usavršavanju senzibilnosti kontakta i građenja odnosa koji se dešava između psihologa/psihoterapeuta i osobe koja se odluči da potraži uslugu/pomoć. Ona baš navodi da nekad osoba toliko dugo trpi i podnosi teret i patnju psihičkih poteškoća različitih uzroka, te da joj odluka da potraži pomoć od psihologa/psihijatara/psihoterapeuta predstavlja potragu za zadnjom slamkom spasa. U tom smislu, odnos i način vođenja komunikacije/razgovora pri susretu (ali i tokom cjelokupnog rada) od strane stručnjaka treba biti veoma pažljiv, etičan, senzibilan, neagresivan, neosuđujući, te daleko od hladnog. Mislim da slučaj poput tvog, svakako, treba prijaviti nadležnim koji nadgledaju rad zaposlenih, a u sklopu institucije u kojoj si se obratila za pomoć.
Pitanje br. 48:
„Poštovanje. Uputili su me iz doma zdravlja na psihološko testiranje. Možete li mi objasniti šta je to, osjećam strah, da li mi neko može otkriti bolest na testiranju, a u centru za mentalno zdravlje? Značio bi mi Vaš odgovor. Pozdrav, Sanjin.“
Odgovor:
Pozdrav i za tebe Sanjine! Iako ne znam razlog tvog upućivanja na psihološko testiranje, vjerujem da imam lijepe vijesti za tebe. Psihološko testiranje je dio kliničke prakse koju obavlja klinički psiholog, naravno, uz razgovor i ostale metode koje se koriste u tom radu.
Razumijem tvoj strah, ali nikakav psihološki test, te nijedan stručnjak ne može „odjednom“ da otkrije da je u pitanju neka bolest kao što navodiš.
Psihološki testovi su namijenjeni da ispitaju našu inteligenciju (mnoge mentalne sposobnosti), eventualne poteškoće u nekim kognitivnim funkcijama (pamćenje, učenje, koncentracija), ali i našim potencijalima u tom domenu (način na koji percipiramo problem, način na koji tragamo za rješenjem, kreativnost u iznalaženju odgovora, kapacitet za učenje novog sadržaja, obim pažnje i koncentracije, motivacije i stepena ulaganja napora da se riješi određeni problem).
Takođe, psiholozi zadaju i testove ličnosti koji mogu da pokažu neke naše dominantne osobine (nastale kombinacijom faktora nasljeđa i sredine tokom razvoja), a koje određuju obrasce naših osjećanja, razmišljanja i ponašanja. Tim testovima se sagledavaju manje ili više uspješni načini savladavanja neprijatnih životnih događaja (stresne i traumatske situacije). Takođe, ovakvi testovi mogu dati uvid i o narušenoj unutrašnjoj ravnoteži ličnosti koja prolazi kroz određenu krizu razvojnog karaktera (adolescentne krize, krize srednjih godina, krize kasnog doba). Najzad, ovi testovi mogu otkrivati određene patološke promjene u ličnosti koje mogu biti blaže i prolazne ili ozbiljne i trajne.
Postoji i skupina testova koja može da ukazuje na našu nesvjesnu motivaciju, potisnute emocije, mehanizme odbrane, načine na koji iskrivljujemo (uljepšavamo ili degradiramo) sliku o sebi i drugima, kao i način na koji posmatramo sebe i svijet oko sebe. Prilikom rada sa psihologom imaš pravo da znaš koji test se nalazi pred tobom, te da atmosfera rada bude podržavajuća, sigurna i dobronamjerna od strane stručnjaka. Lijep pozdrav za tebe!