Od Zenice do Perua (V): Magični Machu Picchu

Iza sedam mora, iza sedam gora, preko sedam planina i sedam visina, neka Inka budala napravi grad. I sad se svi ostali mučimo da dođemo do tamo i psujemo dan kad smo se na to odlučili. Voz iz Cusca do Aguas Calientesa, gradića u podnožju Machu Picchua, košta 80 dolara u jednom smjeru. Mislim da ste i sami znali da ću naći način kako zaobići tu ludost. Ovaj put isto je uključivalo kilometre i kilometre pješačenja kroz šumu, prateći prugu i tok rijeke. 

Ustao sam u 6 ujutro spreman da se uhvatim u koštac s izazovom. Sanjao sam o ovom danu godinama i nisam mogao vjerovati da ću nakon doručka krenuti putem Inka. Uzeh sipati čaj i tako i ostadoh. Odoše leđa u neku stvar, kao da mi je 86 godina. Jedva sam uspio doći do busa, koji je na moju nesreću vozio 7 sati po makadamu i rupama.

Ljudi inače grade tunele kroz planine, a Peruanci grade puteve po rubovima planina. To su litice stotine metara visoke, bankina nema i točkovi autobusa se kreću par centimetara od provalije. Nakon 7 sati Gardalanda dođoh do mjestašca zvano Hydroelectrica. Ovdje opet možete uzeti voz, koji vozi samo pola sata i košta 30 dolara u jednom smjeru. Naravno da to nisam učinio.

Sveta putnička dužnost

Ko nema u glavi, ili u džepu, ima u nogama. Kamo sreće da imam i u leđima. Svaki korak boli kao probadanje nožem, a svaki pogled u planine ispred mene mi daje motivaciju. Hodao sam duž pruge satima. Zaista, satima! I to je bio tek početak. Smjestih se u hostel u vrhu malenog gradića izgrađen zbog turista. Svi ustaju u 4 ujutro kako bi vidjeli izlazak sunca iznad drevnog grada, a ja sam se samo želio naspavati.

Put do Aguas Calientesa

Za par sati krećem u planinarenje na Machu Picchu i Machu Picchu Mountain, planinčugu od dvije hiljade metara visine… Išao sam na kraj Rumunije po vizu i mučio se danima po busevima kroz Boliviju da bih došao do ovdje. Uz tik zore se penjem gore, a dole se mogu i skotrljati.

Još prije zore, u 4 ujutro, stotine backpackera ustaje kako bi izvršili svetu putničku dužnost – penjanje na Machu Picchu. Nisam jutarnja osoba i ustajanje dok još nije ni svanulo mi ne dolazi u obzir. Probudih se u 7, soba od 16 kreveta je prazna i odiše ispunjenim snovima. Na doručku nema nikog, samo jedan plavokosi Bosanac koji mrzi rana jutra. Uzeh čaj od listova koke za glavobolju, neukusnu kajganu i komad hljeba.

Peruanski Fadil

Aguas Calientes, seoce u podnožju Machu Picchua, je fokusirano na turiste i kako zakinuti svakog mogućeg čovjeka kojeg put nanese. Cijene su paprene, smještaj je duplo skuplji, a ono što dobijete za svoje pare je u mnogo čemu gore nego u ostatku Perua. U Machu Picchu dnevno uđe 2500 turista i samo od ulaznica zarada je 5 miliona dolara mjesečno. Tu dodajmo voz, bus, WC, restoran, vodiče… Zarada se penje na 8 miliona, i to bez smještaja. Gdje idu te pare? Većina kuća u Aguas Calientesu nema niti fasadu. Izgleda da i oni imaju svog Fadila.

Propustili ste neki od prethodnih dijelova Armenovog putopisa iz Južne Amerike? Ne brinite, ovdje su:

Od Zenice do Perua (I): Put pod noge i ruksak na leđa

Od Zenice do Perua (II): Firenca, raj za svakog turistu

Od Zenice do Perua (III): Bolivija, zemlja najmilija

Od Zenice do Perua (IV): Preživjeti Stazu smrti na petak trinaesti

Od Aguas Calientesa do Machu Picchua vodi dvosatno penjanje kroz šumu, mahovinom obrasle prastare stepenice široke dovoljno da svaka stepenica izaziva duboki iskorak. Opremljen dnevnim ruksakom, vodom, sendvičem i divljim kerom-saputnikom, krenuh u osvajanje drevnog grada.

Machu Picchu zapravo nije izgubljeni grad Inka. Engleski istraživač Hiram Bingham je tokom ekspedicije 1911. godine bio u potrazi za Vilcabambom, posljednjim utočištem Inka pred španskim osvajačima. Kada je Hiram otkrio Machu Picchu 1911. godine, u njemu su još uvijek živjele porodice, nesvjesne da će biti i posljednji stanovnici kamenog čuda. Hiram je ponudio muškarcima posao vodiča za buduće turiste, dok je zalihe blaga prenio u London.

Samo sjesti i gledati u TO

Nisam baš tip za jutarnje pentranje kroz šumu po strmim stepenicama, a već na pola puta mi je duša izašla na nos. Postoji i bus koji vozi od Aguas Calientesa do ulaza u Machu Picchu, ali cijena od 23$ za 15 minuta vožnje je suluda. Tako sam bar mislio, dok se nisam popeo do ulaza. Dočekan morem turista, buseva, preplanulim debelim Amerikancima, izgubih želju za svjetskim čudom. Molio sam se svim bogovima i nebesima, da prizor poslije kapije bude vrijedan truda, vrijedan znoja, kilometara, novca i žuljeva. I, vjerujte mi, vrijedno je.

Pogled na Machu Picchu s Montane

Prizor je magičan. Samo sjesti i gledati u to. Namjerno pišem “to”, jer ne postoje riječi koje mogu objasniti ono što oko vidi. Machu Picchu izgrađen je od kamenih blokova, nejednake veličine i širine, ali toliko planski pravljeni da formiraju oblike životinja gledano s distance. Kameni blokovi postavljeni su jedan uz drugi tako da odbijaju vibracije sa zemlje rezultirajući otpornošću Machu Picchua na zemljotrese, iako se Peru nalazi na jednoj od najaktivnijih tektonskih ploča na zemaljskog kugli. Voda i danas ravnomjerno teče kroz kamene objekte, vodovodom izgrađenim prije više od 600 godina. A Sarajevo i danas nema vode. Dobrodošli u dvadeset i prvi vijek.

Darwinova nagrada za evoluciju i prirodnu selekciju

Stepenice koje vode do Montana Machu Picchu

Oko Machu Picchua postoji nekoliko vidikovaca. Huayna Picchu, onaj kojeg vidite na razglednicama, je najpoznatiji i dnevno smije ući 400 ljudi u dvije smjene. Ulaznice se rasprodaju mjesecima unaprijed i mene naravno nije zapala. Utješna nagrada, Montana Machupicchu, planina iznad svjetskog čuda, visoka je 3061 metar i uspon traje otprilike 2 sata. Do gore se dolazi uz još strmije stepenice, nekada toliko strme da sam se za narednu držao rukama. Put je širok svega dva metra sa provalijom od par stotina metara pored. Ljudi silaze istom putanjom, izbjegavajući jedni druge i ako se bojite visine, ovo nije iskustvo za vas. Nije mi samo jasno kako Amerikanci ne znaju svoje limite i odluče se na ovaj poduhvat. Ono ima 160 kila, majicu “Giants”, japanke, umre na svakih 60 metara i ne postoji sila koja ga može izvući ako se strmoglavi u ponor.

Machu Picchu vidite dole negdje u daljini i vidikovac je fantastičan. No, osim samosatisfakcije i ovih deset minuta pogleda na dole, Montana Machupicchu ne pruža mnogo. Da li je vrijedno još dvosatnog spuštanja niz pola metra visoke stepenice dok vam noge drhte i otkazuju? Diskutabilno. Previše je turista sa selfie štapovima koji pokušavaju uhvatiti najbolji kadar. Nedavno je momak iz Australije prešao dozvoljenu granicu kako bi napravio savršenu “skok sliku” i završio 400 metara niže. Vjerovatno će vlasti uskoro zabraniti prilaz vidikovcu zbog sve učestalijih dobitnika Darwinove nagrade za evoluciju i prirodnu selekciju.

Sa još dvosatnim spuštanjem i vodom od 5 dolara, ostah očaran nestvarnim prizorom lame pored kamenih blokova. Sjetih se svih onih dana u kojima sam maštao o ovome. Onog prašnjavog globusa na vrhu komode i atlasa na času geografije. Volio bih se vratiti u školu i ispričati profesoru Šemsi čiji zrak sam udisao, no on vjerovatno više i nije živ. Na izlasku iz Machu Picchua udarih pečat u pasoš. Malena slikica u pasošu za tačku ispunjenih snova.

armen.tatarevic

armen.tatarevic

Volimo pročitati vaše mišljenje...