Od Zenice do Perua (III): Bolivija, zemlja najmilija

Vizu za Boliviju vadio sam u Berlinu i mi smo jedna od vrlo rijetkih zemalja kojima treba viza za ovu od boga zaboravljenu zemlju. Kako većina ljudi u BiH ne bi znala pokazati Boliviju na mapi, tako niti oni nisu čuli za nas.

Pri dolasku u Santa Cruz okupi se pet graničara oko mog pasoša i poče diskusija. „Došao si sam?“- „Da.“ – „Imaš li bilo koga ovdje?“ – „Ne.“ „Dobro…zašto si došao?“. „Putujem. Želim da vidim Boliviju, oduvijek sam želio.“ Sada zastanite na sekundu i zamislite svoju reakciju kada bi vam Bolivijac rekao da je oduvijek želio vidjeti Bosnu i Hercegovinu. Njihovom čuđenju nije bilo kraja. Moj odlični španski jezik, razvijan dva mjeseca na internetu, im je bio itekako simpatičan te bi na svaku moju izgovorenu riječ nabacili čudan osmijeh, kao da me žele izgnjaviti. Ima li ovdje iko normalan?

Što je meni ovo trebalo?

Kontrola je trajala otprilike pola sata i već je bilo dvanaest uvečer. Samo sam želio doći u svoju sobu i leći spavati. Taksista me za dobrih 20 dolara dovuče do raspadnutog hotela koji je bio zaključan. Kiša pada, lupam po ogradi, nigdje žive duše. Sobu sam bukirao još prije mjesec dana, a sada gledam u zatvorena vrata. Nakon desetak minuta lupanja izađe žena, probuđena iz dubokog sna. „Nemamo ništa slobodno“, reče i krenu da zatvori vrata. Ispriječih nogu i jadno pitam „Ali, kako? Bukirao sam sobu. Nemam gdje spavati. Gdje da idem? Šta da radim?“. Ona se nije obazirala na moje pseće vapaje i samo zatvori vrata.  Odlično. Ko me natjera u Boliviju? Što meni ovo treba?

Narednih pola sata proveo sam hodajući po kiši kroz blatnjave i mračne ceste Santa Cruza. Kucao sam na sva vrata s naznakom prenoćišta i nakon desetak bezuspješnih pokušaja me ugosti čovjek u svom porodičnom domu. Na ulazu nas pozdraviše gladni psi i malena bosonoga djevojčica. Mora da sam i nju probudio lupanjem. Za deset dolara dobih hladnu sobu, hladan krevet i dva ofucana jorgana. Vjerujem da inače sobu izdaje za dolar, ali nisam sada mario za tim. Želim samo da zatvorim oči i krenem u ovo putovanje, onako kako sam i zamišljao. Težak prvi dan, da teži nije mogao.

Dvorište iz privatnog smještaja u Santa Cruzu

Uživanje u 20 sati vožnje full cama busom

Vidno iscrpljen nakon male noćne avanture u Santa Cruzu, odlučih da odmah idem na bus za La Paz, glavni grad Bolivije. Santa Cruz mi se nikako nije dopao. Prljav, bučan, haotičan, sa kišom koja ceste pretvara u rijeke blata.

Budući da nije turistička sezona, dobio sam dobru cijenu za full cama bus, otprilike 16 dolara. Full cama znači da se sjedište može do kraja spustiti i da ispod nogu izađe hepek koji sjedište pretvara u ležaljku. Mada sjedište više liči na fotelju u koju bi se djed izvalio i gledao vijesti u 7.  Poprilično udobno moram priznati. Budući da sam jedini stranac u busu, pobrinuli su se da jedino meni naplate prtljag. Lokalci se bune i govore mi da oni nisu platili, ali već sam odavno prihvatio činjenicu da će vas uvijek zakidati u ovakvim zemljama.

 Vožnja je trajala 20 sati i meni je bilo vrh. Na TV-u su prikazivali filmove Silvester Stallonea, a lokalci su pljeskali kad god bi ovaj poslao nekog u nebesa. U po svega ustaje tamnoputi Bolivijac i počinje prodajnu prezentaciju čudnovatih krema. „Damos y caballeros…“, i danas se mogu sjetiti njegovog prodornog glasa kojim bi započinjao rečenice. Dobrih pola sata je on pričao, a ljudi ga slušali. Zamislite šta bi bilo s čovjekom koji bi ustao tako u po vožnje u BiH i počeo da razglaba o ljekotivim kremama. Em bi ga istjerali iz busa, em bi mu i kreme uzeli. Ah, ta nostalgija.

Fotelja u busu

Napokon La Paz

Cesta je bila drndava, krivudava i puna strmih provalija, tako da sam svu noć sanjao nekakve saobraćajke i sletanje s puta. Nakon takvog jednog padanja, trznuh se iza sna i ugledah izlazak sunca preko malenih kućica u Andama. Ako mislite da ste nekada vidjeli vukojebinu, još niste bili u Boliviji. Ovdje je bus u stanju voziti 6 sati, a da ne vidite ni dvije krave u divljini.

La Paz se počeo nazirati nakon dvadeset udobnih sati. Obavijen planinčugama, rijetkim zrakom, prodornim suncem, sjetih se zašto sam došao u Boliviju. To je to! Ovakav pogled sam čekao. Žene u tradicionalnim nošnjama sa šeširićem na glavi, glavobolja od nadmorske visine, lame u pozadini… sve je to Bolivija i ja sam trenutno dio nje. Bolivia, here I come.

armen.tatarevic

armen.tatarevic

Volimo pročitati vaše mišljenje...