Sveta Majka Terezija je časna sestra albanskog i vlaškog podrijetla i indijskog državljanstva. Jedna je od najvećih i najcitiranijih osoba XX. stoljeća. Nobelovu nagradu za mir dobila je 1979. „za rad koji poduzima u borbi za prevladavanje siromaštva i patnje, što također predstavlja prijetnju miru“. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 19. listopada 2003. – proces beatifikacije Majke Tereze najkraći je u povijesti (četiri godine), a papa Franjo ju je 4. rujna 2016. – dan uoči 19. godišnjice njezine smrti – na sv. misi na Trgu sv. Petra u Vatikanu pred oko 100.000 ljudi proglasio svetom.
Božji poziv
Majka Terezija rođena je 26. kolovoza 1910. u religioznoj katoličkoj obitelji u Skoplju, koje je tada bilo pod vlašću Osmanskog carstva, pod imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu (čita se: Gondža Bojadžiju). Njen otac Nikola, građevinski poduzetnik, bio je pripadnik romanskog naroda Aromuna (u Srbiji Cincari, u Makedoniji Vlasi).
Međutim, umire kad joj je bilo devet godina i ostavlja obitelj u teškoj financijskoj situaciji, pa majka Drana, koja također potječe iz jedne aromunske obitelji s Kosova, otvara tkaonicu i trgovinu tkaninama kako bi ih uzdržavala. Agnes u 12. godini ima želju postati časnom sestrom. Kad je napunila 18 godina, pozvana je u sjedište katoličkog loretinskog reda u Irsku. Skoplje napušta 28. rujna 1928.
Njena majka sa starijom kćerkom Agujom i sinom Lazarom odlazi u Albaniju. Zbog toga je vjerojatno pogrešno zaključeno da je Agnes albanskog podrijetla (iako i ona sama navodi da je po krvi Albanka). Naime, njoj je u vrijeme staljinističkog režima zabranjen ulazak u Albaniju, da posjeti majku i sestru. Agnes je iste godine primljena u red i dobila ime Terezija, po svojoj zaštitnici, svetoj Tereziji od Liuseuxa.
Dva mjeseca kasnije priključuje se loretinskom redu u indijskoj pokrajini Zapadni Bengal, točnije u njenom najvećem gradu Calcutti – mjestu bijede, masovnog siromaštva, bolesti, smrti i propadanja, te dobiva indijsko državljanstvo.
Prve zavjete polaže 25. svibnja 1931., a vječne 24. svibnja 1937. i od tada se naziva Majkom Terezom. U Calcutti će 17 godina raditi u srednjoj školi Svete Marije, a potom postati ravnateljica iste. Vozeći se 10. rujna 1946. vlakom od Calcutte do Darjeelinga osjetit će Božji poziv da pruži pomoć siromašnima.
Uz dopuštenje crkvenih vlasti, 1948. napušta red no zadržava status časne sestre. Od tada svoj život posvećuje pomaganju siromašnima zamijenivši tradicionalnu redovničku odjeću s jednostavnim bijelim sarijem ukrašenim plavim obrubom, a 7. listopada 1950. u Calcutti osniva svoju redovničku zajednicu – Misionarke ljubavi – koju će priznati i Rimokatolička crkva. Cilj reda je pomaganje bolesnicima od gube, umirućima i napuštenoj djeci, osnivanje sirotišta, ljekarni, porodilišta i škola. Red danas broji 5.000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta.
Primjer ljubavi prema bližnjemu
Kad je Majka Terezija dobila Nobelovu nagradu, upitali su je: „Što možemo učiniti za promicanje mira u svijetu?“. Ona je odgovorila: „Idite kući i volite svoju obitelj.“ Iako izjavljuje da je nedostojna nagrade, prihvaća ju u ime siromašnih i novac od nagrade koristi za izgradnju domova za potrebite.
U Calcutti otvara Dom za umiruće, dom za one koji boluju od gube, te utočišta za siročad i beskućnike. Na dodjeli nagrade ističe da su nacije koje su legalizirale pobačaj za nju najsiromašnije zemlje jer se plaše malih, nerođenih.
Mnogi je kritiziraju, osobito zbog njenog odnosa prema pobačaju i oboljelima od AIDS-a, što je smatrala kaznom za neprilično seksualno ponašanje. Kritizirana je i zbog loših uvjeta u hospicijima i kvalitete njege, no i da je uzimala novac od osoba koje su suđene zbog kriminalnih radnji.
Djelovala je diljem cijelog svijeta i bila u više od 500 misija. Dobitnica je brojnih međunarodnih nagrada – civilno odličje „Bharat ratna“ 1980. za humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD-a, nagrada Albert Schweitzer 1975., albanska nagrada „Ponos nacije“ 1994. itd. Skupština grada Zagreba proglašava ju počasnom građankom grada Zagreba 19. srpnja 1990.
Umire 5. rujna 1997. u Calcutti, a njen grob postaje mjesto hodočašća gdje se ljudi različitih vjera dolaze moliti. Blaženom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. 19. listopada 2003., a 4. rujna 2016. proglašena je svetom.
Obred kanonizacije je predvodio papa Franjo na Trgu sv. Petra u Vatikanu. Kao prvo čudo priznato je izlječenje tumora jedne Indijke nakon što joj je čudotvorna medaljica Majke Terezije stavljena na trbuh (iako mnogi tvrde da su lijekovi razlog iscjeljenja); kao drugo čudo, priznali su joj čudesno ozdravljenje muškarca iz Brazila koji je bolovao od tumora na mozgu po zagovoru bl. Majke Tereze (ozdravio je nakon što su se on i njegova obitelj molili Majci Terezi). U katoličkom kalendaru Majka Tereza će se slaviti 5. rujna, na dan njezine smrti.
Indija smatra Majku Terezu dijelom svoje zemlje i kulture i zbog toga ne želi njene posmrtne ostatke predati Albaniji. Njen život je tema dokumentarca „Nešto lijepo za Boga“, te filma „U ime Božjih siromaha“.
Papa Ivan Pavao II. je za nju rekao da je bila rijedak primjer ljubavi prema bližnjemu te nezaboravan svjedok ljubavi prema onima koje su drugi odbacili. Majka Tereza nas uči da volimo siromašne jer su i oni vrijedni ljubavi i poštovanja te da one koji su nam odbojni zagrlimo u ljubavi jer „usamljenost i osjećaj da nisi poželjan, najgore je siromaštvo“. Život i djela Majke Tereze su nezaboravni – njena smrt predstavlja gubitak cijelom čovječanstvu.
Naslovna fotografija preuzeta s: laudato.hr
