Od Zenice do Perua (IV): Preživjeti Stazu smrti na petak trinaesti

Odmah pri dolasku u La Paz odlučio sam se na tzv. Urban Rush, što podrazumijeva vertikalno spuštanje niz 60 metara visoku zgradu u odijelu superheroja. Ovo je jedina takva aktivnost u ovom dijelu svijeta i to jednostavno nisam smio propustiti. Kad sam je vidio s dna i pomislio da ću uskoro hodati niz njene zidove, pojam strah je dobio novo značenje. A tek kad sam se popeo na 16. sprat i pogledao dole. To komešanje u donjem dijelu stomaka nije baš lako opisati.

Zgrada sa koje se spušta u Urban Rush-u

Ironman Armen

Sva sreća pa ne razmišljam mnogo oko ovakvih stvari. Radim sve o čemu ću moći pričati unucima… ili napisati putopis. Odlučio sam se za odijelo Ironmana jer mi se svidjela uloga bogatog ironičnog heroja. Sličnost u imenima nije slučajnost i odijelo je pristajalo kao po meni krojeno. Samo hodanje je bilo nenormalno.

Prvo se izravnaš na 90 stepeni u odnosu na zgradu, dok je ispod 60 metara ničega. Da ne bi pogrešno zamislili situaciju – moram naglasiti da sam leđima okrenut zgradi. Zatim hvataš konopac objema rukama i polako se spuštaš. Na nekih 30m visine skočiš u slobodan pad i nadaš se da će te lik s konopcem u ruci zaustaviti prije nego postaneš palačinka.

Dok sam se ja spuštao neka djevojka je dovela debelog i brkatog oca da joj plati ovu ludariju. Čovjek je s nemilicom gledao kroz prozor i poprimao boju ovčijeg sira. Šta bi bilo kad bi ja svog tatu doveo da me gleda…samo bi odmahnuo glavom, rekao „Idi umri budalo jedna“ i demonstrativno napustio prostoriju. Eto, opet me hvata nostalgija, a predveče me uhvati visinska bolest.

Odijelo Iron Man-a prilikom spuštanja

Koka vraća iz mrtvih

La Paz se nalazi na 4000 metara nadmorske visine i nikada nisam očekivao da ću se osjećati kao skuhana špagetica.. Zadnji put mi se to desilo u Indiji nakon što sam popio sveti napitak od indijske konoplje, ali vjerujem da je efekat bar malo drugačiji. Ne bih podnio još jednog letećeg Super Maria na plafonu.

Lupam jedan aspirin za drugim, ništa ne pomaže. Slika u glavi se ne smiruje, mišići i dalje opušteni, mučnina ne prestaje. I onda, poput Inzaghia koji spasi Milan golom u 95. minuti, pojavi se malena debeljuškasta Bolivijka sa čajem od listova koke. Listovi su još uvijek plivali u vreloj vodi, a Bolivijka mi sugestira da ih prislonim na usta.

„Beber! Beber!“, govorila bi dok rukama imitira pokrete ispijanja. I zaista, čaj s listovima koke djeluje kao najljepši lijek za smirivanje visinske bolesti. Već nakon pola sata su prošle mučnine, vrtoglavica, a i udovi su se polako vraćali u funkciju. Bolivijci koku koriste u redovnoj ishrani. Piju čajeve, jedu bombone, ližu lizala i žvaču listove. O Bolivijo, obećana zemljo.

Čaj od koke

Navikao sam ići glavom kroz zid, ali još nikad nisam išao glavom kroz oblake

Narednog dana sam bukirao spuštanje biciklom niz Stazu Smrti, najopasniju stazu na svijetu. Ime je dobila po mnogim ljudima koji su se strmoglavili niz 300 metara visoku liticu. Bukiranje u agenciji je prošlo glat. Odlučio sam se za najobičnije biciklo s prednjim amortizerima. Kaže operater u agenciji, “Armene, bilo bi bolje da uzmeš ovo sa amortizerima na obje gume i mehaničkim disk kočnicama.” Jah, budale. Pa takvo biciklo u BiH ne smiješ ostaviti ni na vlastiti balkon bez katanca. Moje biciklo je staro 7 godina, samo mu 5 brzina radi i zadnja kočnica. I ne fali mu ništa. De, ne pričaj previše i daj mi to najjeftinije što imaš.

U turu je bio uključen i doručak koji je bio izuzetno siromašan. Otići gladan na stazu smrti i nije baš super način da se okonča život. U grupi od petnaestak ljudi zaputili smo se kombijima u planine. Nakon sat vremena vožnje dostigli smo visinu od 4500 metara i avantura je mogla da počne. Taj pogled, osjećaj i adrenalin vam ne mogu opisati. Navikao sam ići glavom kroz zid, ali još nikad nisam išao glavom kroz oblake. Spuštate se satima kroz džunglu po makadamu širokom 3 metra, dok je na metar pored vas provalija duboka 300 metara. Jedna izraelka je nedavno poginula pokušavajući uslikati selfie tokom spusta. U pokušaju da uhvati savršeni selfie, promaknula joj je oštra krivina na 5m ispred nje.

U pojedinim momentima prolaziš kroz vodopade, odrone, preskačeš nagomilana kamenja i izbjegavaš rupe. Sve se to dešava pri velikoj brzini i moraš non stop biti full skoncentrisan. Jedan Italijan to očito nije bio i odjednom se zabio u zid poput kojota koji ganja pticu trkačicu. Zvuk njegovog udaranja u stijenu ličio je na „Mig mig“ s Cartoon Networka, kunem se. Mislio sam da ćemo ga morati skidati lopatom, ali momački je podnio razbijanje i nastavio spust.

 

Vrijedilo je svake marke, svake boli, svakog skoka

Pri kraju puta sam već uzgojio muda k’o kokose i zaboravio da više nisam Ironman. Pri velikoj brzini ugledao sam poprilično visok skok na 15 metara ispred sebe. Odlučih ga iskoristiti u visokom stilu, ali ostatak ekipe nije dijelila moju brilijantnu ideju. „A zašto ovdje stoji crvena zastava koja inače upozorava na opasnost?“- naravno da to nisam pomislio, iako sam očito trebao.

Šestero ljudi je počelo usporavati i prelaziti preko skoka polako, a ja sam već išao prema njima i nije bilo natrag. Ili ih pokositi, ili skočiti. Odlučih se na skok… Kakva greška! Dok sam bio u letu pokušao sam ih izbjeći i okrenuh guvernalu naglo u lijevo. Još jedna pogrešna odluka. Biciklo je u dodiru sa zemljom odmah stalo i napravio sam dobar let prema naprijed. U te dvije sekunde kroz glavu mi je samo prolazilo zdravstveno osiguranje koje, naravno, nisam imao. U padu napravih dva koluta naprijed u stilu Van Dammea dok iza njega u zrak leti pola njujorške fabrike cementa. Za takve se poduhvate inače dobiju dobre pare, a ja sam dobio samo malu ogrebotinu na dlanu i bol u ramenu.

Ni meni nije jasno kako sam tako dobro prošao jer je biciklo od siline udara završilo svoju sezonu. Rame je boljelo i šest mjeseci nakon pada, ali bih uradio sve ponovo. Vrijedilo je svake marke, svake boli, svakog skoka. Jedan od najboljih dana u životu. Preživio sam Stazu Smrti na petak trinaesti. Fantastičan poduhvat, ako mene pitate.

Sada slijedi spektakl – trek kroz džunglu na Machu Picchu. Čitamo se naredne sedmice!

armen.tatarevic

armen.tatarevic

Volimo pročitati vaše mišljenje...