Jutro poslije opijanja Passerinama već sam bio na putu za Firencu. Firenca je nešto najljepše što sam u životu vidio. Jednostavno se izgubiš u uskim uličicama, nailaziš na statue Michelangela, Da Vincia, Galilea, Machiavellia i mnogih drugih velikana. Sama pomisao da su oni nekada hodali ovim ulicama je zapanjujuća. Jedino Kinezi kvare ugođaj svojim trometarskim selfie štapovima. I Blanka Vlašić bi im zavidjela.
Jedva sam čekao trpati sva moguća jela iz poznate toskanske kuhinje u sebe. Pokupio sam pizzu iz obližnje porodične pizzerije i sjeo pored palate stare firentinske porodice Medicci (jeste li pazili na času historije?).
Pizza sa mozzarellom i inčunima je bila strašna, kao i cijena. Satima sam hodao Firencom i uživao u bojama, sladoledu, katedralama, statuama, i odlučih da dočekam zalazak sunca na trgu Michelangela s pogledom na grad. Pogled i nije bio Bog zna šta, kišni oblaci su uveliko pokvarili nebo obojeno temperama.
Nebeski sendvič iz All’antica
A evo i jedne životne lekcije: nikad ne naručujte nikakve specijale, ako ne znate jezik na kojem je napisan opis istog. Mislim da sam jedini lik u historiji koji je iz jako poznate sendvičare/mesnice izašao sa suzom u oku. Naručih Speziall de Fiorentina i dobih nekakvu splačinu nalik tripicama u hljebu. Nikakav prilog, salata, sir, paradajz. Pa de, bar jedan maleni paradajz stavi unutra. Ništa…
Vratih se u hostel i ugledah kako vlasnik sprema pastu za tridesetak gostiju. Kakva je to večera bila! Pasta, vino i Nutella tost za desert. Sretan, sit i nasmijan idem u krevet.
Čvrsto odlučih da se sljedeći dan vratim u „All’antico Vinaio“ i isprobam sendvič o kojem bruji cijela Italija. Nikakvi specijali i izmišljanja, nego isključivo preporuka brkatog Italijana iza tezge. A preporuka me nije razočarala. Zapravo, šokirao sam se redom ljudi koji čekaju da uđu i kupe svoj dio neba. Odlučih se za chiabattu, uz sušenu govedinu, namaz od tartufa, artičoke, paradajz i parmezan. Prošlo je godinu dana od prvog griza i još uvijek se naježim na svaku pomisao o sendviču iz All’antica.
Trčanje ulicama Bologne pod punom opremom
Uhvatih bus za Bolognu, opet jeftinjak od 1€, i spremno se zaputih ka novoj destinaciji. Htio sam samo sjesti u gradski bus do aerodroma, ali život je imao drugih planova. Sjeo sam u pravi bus, ali u suprotnom smjeru. Italijani mi baš i ne pomažu sa svojim nepostojećim engleskim, a ja sam lagano krenuo prema centru grada. To bi bilo super kada mi avion ne bi polijetao za dva sata, a ja trčao sa backpackom po centru Bologne.
Nađoh se na Piazzi Magiore, srednjovjekovnom trgu iza kojeg se uzdiže Basilica San Petronino. Opet milion Kineza neumorno slika, a meni je pažnju zaokupila statua Neptuna, boga mora i vode prema rimskoj mitologiji. Kako li bi reagovao Rimljanin kada bi vidio sve te Kineze koji se slikaju sa njihovim božanstvom? Eto o čemu razmišljam dok kasnim na avion za Brazil. U turist centru me uputiše na pravi autobus i za pola sata sam se nalazio na aerodromu. Stigoh na check in, a let Turkish Airlinesa za Istanbul nije imao kašnjenja.
U poređenju sa kompanijama s kojima sam letio, a bilo ih je mnogo, Turkish Airlines je ubjedljivo na prvom mjestu u svim kategorijama. Prvo vas dočekaju lokumom, ubrzo posluže piletinu u paradajzu, sa rižom kuhanom na maslacu. Sve to zasladite musom od marelice s čokoladom i zalijete dobro poznatim Efesom.
Najbolji i najstrašniji let u životu
Budući da mi je pauza između letova bila duža od 10 sati, od Turkish Airlinesa sam dobio besplatno noćenje u hotelu s četiri zvjezdice, u kojem je noć inače 100€. Moj zadnji odmor pred 30 dana u Južnoj Americi i spavanja u neudobnim krevetima, autobusima i na podovima. Prekookeanski let s Turkishom je više nego hedonističko preseravanje. Doček s lokumom i vrućim peškirom i zatim trinaest sati neprekidne gurmanske usluge. Smiješno mi je i pomisliti da sam za ovaj let platio stotinjak eura.
Pri dolasku u Sao Paolo odmah vas obuzme samba osjećaj. Nasmijani ljudi, brazilske obline, muzika, boje i mirisi; sve je igralo savršenu ulogu u savršenom prvom utisku. No, takva sreća je kratkog vijeka i šteta što odmah produžih za Boliviju GOL Airlinesom. Pri ulasku u avion vratih se u realnost.
Avion je star i poluprazan, osoblje je staro, a pilot mi može biti pradjed. Ovo je bio moj dvadeset i četvrti let u životu i, mogu slobodno reći, najstrašniji. Nikad se nisam osjećao tako nesigurno. Kao da sjednete u lokalni bus Zenica – Šerići i uživate u nepostojećim amortizerima. Avion se toliko tresao da sam sanjao rupe po makadamu i osjetio svaku rupu na bubregu.
Spremite se za Boliviju
Kabinsko osoblje nije činilo ništa da smiri putnike, nego su naočigled svih nas otvoreno očijukali jedno s drugim. Plava, malena i pretila stjuardesa, skrivajući se napola iza pilotskih vrata, slala je poljupce starijem gospodinu zaduženog za guranje kolica s hranom. Ispružih ruku da primim sendvič i s nevjericom gledam kako isti služi za uzvraćanje poljubaca. Najzad, dobih sendvič pun ljubavi te ovo dvoje nastaviše svoju ljubavnu igru. Pomalo čudan prvi kontakt s Bolivijom.
Naredne sedmice vas vodim u Boliviju. Šetamo ulicama Santa Cruza, hodamo niz zgradu u La Pazu, spuštamo se biciklom niz stazu smrti i zamalo lomimo rame. Čitamo se dalje 🙂
