Prije tri godine sam šetala komšilukom kada me zaustavio stari komšija i na dlanove mi stavio dvije smokve iz svoga vrta. Smokve u krajiškom vrtu?! Znam, poprilično nerealno (i nezrelo). Jednu sam smazala, a drugu sam dala drugarici koja je kazala da ih ne može očima, jer ih stalno jede na moru gdje ima kuću.
Razmišljala sam, kako je ljudima koji stalno imaju smokvu u dvorištu? Kakav je osjećaj kad ti verandu čini hladovina stabla smokve i da li su ti ljudi sretniji nego ostali obični ljudi bez smokve u dvorištu? Naprimjer, ja.
Pretkraj tog septembra mi je, baš ispod moje verande, ta ista drugarica dala svojih morskih smokvi koje je nabrala maksuz za mene. Aferim, bila sam najispunjenija na svijetu, a i vjerovatno rijetki insan u Krajini koji je imao privilegiju jesti zrele smokve. Zaklela sam se da će narednog ljeta biti drugačije i da ih neću ‘tek tako’ propustiti. Došlo je prošlo ljeto, a i ja na raspust u Krajinu. Osim smokvi koje, naravno, nisu došle. Sjećam se da ih nije bilo, ali se sjećam da sam ih aktivno tražila.
Ko god je naumio u hrvatsko primorje, osim tamnog tena, sa sobom je morao donijeti i smokve. Nije niko, osim moga daidže Rame koji je donio dvije gajbe i punu kantu. Sat vremena sam prebirala pokušavajući razabrati bar pet smokvi koje nisu oksidirale od gnjilavosti. Jedva. Prošlo je i to ljeto bez smokvi, ali s osjećajem ponosa, jer sam ih ipak dobila. I to dvije gajbe i kantu. Osjećaj da sam se potrudila za vlastitu želju se ne može mjeriti ni s najsočnijom smokvom, a one koje mi je daidža Ramo donio bile su one koje su mi najviše nahranile krajišku glad za mediteranom!
Nezrele smokve za zrelu djevojčicu
Počelo ljeto ove godine i moja potraga za smokvama.
– „Eh, neka su konačno stigle. Dat ćete mi dvije, samo da probam.“
– „Ne mogu, stvarno. Nisu ove za tebe.“
Zamislite nestrpljivost kada mi trgovkinja na tržnici ne želi prodati smokve, jer su još nezrele za mene. Šta ti je život; ne dobijaš onda kad ti želiš, već kad je ‘pravo vrijeme’. Kad je pravo vrijeme?
– Kad sazrije!
Shvatih da je pravo vrijeme da mi sabur sazrije, a za smokve se ne brinem (prošle godine su i prezorile). Ljeto uveliko ide, a ja čopnem nekad iz Binga koju mini smokvu u raspadu, jer čitavih nema. Aferim, zadovoljna. Nek sam ih oćeifila, mrihnula, iskoristila za koji obrok s mozzarelom i aferim.
Kad su smokve zrele?
Nakon sklanjanog posljednjeg namskog vakta, pročitah da su smokve zrele, besplatne i da ih mnogo ima. Toliko da je Mirso iz Mostara pozvao sve ljude da ih uzberu, kako ne bi propale.
„Poklanjam smokve da dođete i naberete za jesti. Nije za prodaju. Ovo sam bio objavio prošle sedmice, ali niko mi se nije javio. Ne znam zašto, ne prodajem nego poklanjam! Samo dođite da ne propadaju. Evo i broj telefona…“
Dijelim vijest sa svojim insanima i svi oduševljeni. Svi oduševljeni – niko neće da odemo kod Mirse.
Zar je moguće da je ljudi fakat ne žele? Meni su trebale tri godine traganja da pogodim pravo vrijeme, a oni dobili na izvol’te. I neće. Shvatih da, nije sazrijelo. Nije smokva ta koja treba da sazori da uživaš u njoj, već tvoja želja. Koliko je zrela želja, protkana strpljivošću da je čekaš dok je nema i nestrpljivošću da ne odustaneš od nje?
Zovem Mirsu i objašnjavam mu da bih napravila priču o njemu. Zamislite koliko je Mirsi sazrijelo, kad je njegov odgovor bio: „Ma pravi šta hoćeš, samo da se to obere da ne propada.“
Zasladivši mi čulo želje, odmah sutradan popunih mjesto u busu za Mostar.
Šta ti je vrijeme, iz hladne sarajevske subote u wannabe kašmirskom džemperu prokuhah pod mostarskim suncem. U zenitu, Mirso me prevozi automobilom sa stanice. Čudno mu malo kad je vidio mene, s ruksakom i u džemperu, a ne tetu novinarku sa stativom, mikrofonom i kamermanom u pozadini. Da li su novinari zaista tako formalni, pa se Mirso po automatizmu opustio i odahnuo kad je vidio samo – kako da to nazovemo, hmm… – mene?
Zamirisa mi onaj miris u autu, a kako volim dirnuti u šta stignem, približih se, kad ono „Sudo luka, Velika Kladuša“. Pomislih šta sam Duo sladoleda i Snjeguljica kao mala pojela u „Sudi“. „Pa dragi Mirso, Sudo mi je preko komšijine njive. Otkud vama, koji vam je preko cijele Bosne?“
Otvori usta-zatvori usta-nasmij se-kaži: „aaaa“ – kaži: „e jest?“ – ponovi: „aaa“ – „pa Dino (automatski sam Dino), auto sam kupio u Kladuši“. Nakon ovakvog obrata, Mirso se oslobodio svake formalnosti od te novinarke mene, koja je iz istog mjesta odakle i njegov auto. 😀
Iako bez videa, donosimo vam fotografski dašak iz Mirsine verande s pogledom na Velež, otvoreno nebo, zemlju nakon tek iskopanih krompira, te naravno, smokve.
Od svih pitanja koje sam mogla postaviti Mirsi: „Otkud baš u Krajini po auto?“ je bilo ključno, a „ono što sam (FOTO+VIDEO) saznala je bilo vrhunski“, što bi rekli klikbejtovski portali. Mirsina sestra je supruga od daidžića moje mame, čiji roditelji žive ispod kuće moje nene (tatine majke), a čija je ‘polukomšinica/polurodica’ supruga Mirsinog brata!
A-ha! Imagine that, coincidence.
Sjedim u tom džennetu na dunjaluku i ne vjerujem da je toliko sazrijela.
Mamin daidžić i njegova supruga imaju tri sina, koji žive u Njemačkoj, ali smo se uvijek igrali kad dođu ljeti. Dakle, Mirso i ja imamo tri zajednička rođaka.
S druge strane, tatina ‘polukomšinica/polurodica’ (iz istog sela kao i on) je supruga Mirsinog brata. Terminološki kazano, Mirsina snaha.
„Ima nas osmero. Petero običnih i trojke. Ja sam među tim trojkama, plus sestra i brat. Bile su to i prve trojke u BiH prije rata, pa nam je Tito trebao biti kum. Međutim, zadesio ga neki poslovni put, tako da je uskočio Džemal Bijedić. Znaš ko je Džemo?“
„Znam Mirso, ulica organizacije u kojoj radim se zove po Džemi.“
„Eh, pa eto. Džemo ti je cijelu godinu finansirao pelene i hranu za svoja tri kumčeta. Osim toga, dvoje od nas su ti krajiški zet i snaha. Ja sam hercegovački zet, ali volim Krajinu.“
Smijeh je odzvanjao u pravo vrijeme, kad nam se pridružila i Mirsina supruga. Divan insan, čije lazanje nisam mogla odbiti. Baš razmišljam kako su to treće lazanje koje sam probala u životu, a došle mi kao carbloading pred sutrašnji polumaraton. U pravo vrijeme!
Mirso je svoj osamnaesti rođendan dočekao u logoru u Bileći, ali je preživio. Nakon toga se uputio u Njemačku, ali nije mogao izdržati bez ‘domaće verande’. Nakon što se vratio, upoznao je suprugu Sedinu. U pravo vrijeme! Olakšanje koje disah ispod njihove verande odavno nisam osjetila. Valjda je to miris zrelih plodova, bereketa, na pravom mjestu, u pravo vrijeme.
„To je ono što i ja želim, Edina. Podijeliti Božiji bereket, kad ovako sazrijeva. Vjeruj, što više beremo, smokve više rastu“, zaključuje Mirso koji je zadovoljan što su ljudi počeli dolaziti.
Šta znači bereket?
„To je blagodat. Ovu smokvu sam prvo zasadio ovamo gore (na početku bašte), ali je smetala. Potom sam ju premjestio malo niže, ali nije uspijevala. Zatim ju je Sedina presadila dolje u ćošak, da nikome ne smeta i eno, od tada, svake godine sazrijeva sve sočnije i bujnije.“
Život je sve, samo ne dosadan. Suviše prostran da svi budemo ljudi koji imaju smokvu ispred svoje verande. Vremenski prepromjenjiv da ju okusimo čim grane prva zraka Sunca nad njom. Život je promjenjiv toliko da ne možete računati na istu majicu istog subotnjeg jutra u istoj državi, jer sarajevska planina pravi veći hlad od mostarskog Veleža.
Život je zanimljiv i traži od nas da tražimo svoj bereket. Ukoliko ti se nešto čini dalekim, nije. To je samo prostranost, koja želi da ju proputuješ, taman dok ti želja ne sazrije dovoljno. Dovoljno dugo da ti sabur sazrije i dovoljno brzo da ju i dalje želiš. U ćošku, da nikome ne smeta, sazrijevaj. Ne samo za svoju verandu, već i za sve verande ovoga svijeta. U pravom mjestu i u pravo vrijeme, što više daješ – više će rasti, tvoj bereket.
Razmišljala sam, kako je ljudima koji stalno imaju smokvu u dvorištu? Kakav je osjećaj kad ti verandu čini hladovina stabla smokve i da li su ti ljudi sretniji nego ostali obični ljudi, bez smokve u dvorištu?
