Kad sam, slijedeći moto You only live once, odlučio da sam odem u Las Vegas, nije bilo nijedne osobe koja bi podržala tu ideju. ,,Vegas je opasan”, rekli su. ,,Neko će te opljačkati, neko će te ubiti!” Iskreno, ponekad sam i sam to pomislio, prisjećajući se mnogih epizoda CSI-a. Ali, koga briga! Ako nema nikoga ko bi išao sa mnom, zašto bih propustio (možda) jedinstvenu priliku da obiđem tu neonsku imperiju. A tek kad sam vidio da autobuska karta od Los Angelesa do Las Vegasa košta samo tri dolara… Time for action! Inače, odabrao sam Greyhound, notornu autobusku kompaniju koja je, između ostalog, poznata i po tome što osuđenici dobijaju besplatnu vožnju (od zatvora) nakon što odsluže kaznu. Mislim da sam čak i putovao s jednim na putu do San Francisca. Ali o tome drugi put. Uglavnom, šestosatna vožnja autobusom s kožnim sjedalima i besplatnim wi-fijem kroz pustoš države Nevade nije nimalo loša.
Stigao sam u Grad grijeha oko 5 ujutro. Iskreno, Greyhoundove autobuske stanice ne liče ni na šta. Zaista. Brzinom munje sam napustio stanicu i izašao u ulicu Fremont, drugu najpoznatiju ulicu Las Vegas doline. Ono što je bitno kod Las Vegasa je da se prava akcija, notorni Las Vegas Strip, zapravo nalazi odmah uz grad Las Vegas, u gradićima Paradise i Winchester (ovom prilikom pozdravljam sve obožavaoce Supernaturala). Bukvalno – hodate ulicom Fremont i nemate pojma da ste napustili teritoriju grada. Konfuziju pojačava to što na ulazu u Strip (koji je dug 6,8 km) stoji onaj poznati znak Welcome to Fabulous Las Vegas Nevada. To ne znači da u samom Las Vegasu nema hotela i kazina. Uđem ja tako u prvi na koji sam naišao. Čini mi se da se zove Golden Gate. Pet je ujutro, prilično sam umoran, ali šta da radim. Nema puno ljudi, uglavnom patološki kockari čandrkaju po slotovima. Odlučim i ja tako da ubacim dolar (inače ne kockam i ne planiram počinjati). Ispostavlja se da taj slot aparat u koji pokušavam ubaciti novčanicu od 1$ ne radi, pa to shvatam kako nekakav znak i sjetim se druga koji je spirio bar 500 $ okušavajući sreću.
U svim kazinima Las Vegasa je pravilo da ako kockaš, platiš prvo piće (a nekad ni to) i konobarica ti samo donosi naredna pića. Bitno je da kockaš. A prva konobarica koju sam vidio u Vegasu će mi vjerovatno zauvijek ostati urezana u sjećanje, i to ne po dobrom. U pitanju je žena od 70-ak godina koja hoda u tangama po kazinu i služi pića u 5 ujutro. Kad kažem u tangama, onda to i mislim – na sebi nema ništa osim grudnjaka i tangi. Prizor koji ne bih preporučio nikome. Stvar se mijenja protokom vremena. Tako u jutarnjoj smjeni rade bucmastije žene, a navečer Playboyeve zečice, s perjem i svim pratećim stvarima koje viđamo u filmovima.
Nakon što sam doručkovao u vintage restoranu, u kojem sam se osjećao kao Dale Cooper u Twin Peaksu 1990. godine, jedući kajganu i pitajući se koji je smisao ukrašavanja tanjira borovim iglicama, dok mi simpatična konobarica dosipa vraški dobru kafu, odlučio sam da krenem prema Stripu pješke. Hodanje je moj glavni način istraživanja mjesta u kojem prije nisam bio, i tvrdim da je najbolji. Las Vegas je navodno nula po danu. Ja nisam stekao takav utisak. Bilo mi je lijepo u svako doba dana. Las Vegas je naseljen 1905. godine, a proglašen gradom 1911. Ime je španskog porijekla (kao i imena ostalih gradova na Zapadnoj obali) i moglo bi se prevesti kao livade. Grad se smatra prijestolnicom zabave na svijetu (česta je zabuna da je glavni grad države Nevade – nije, glavni je Carson City). Iako je zaista vrlo interesantan, mislim da ne bih mogao živjeti u njemu. Ljetne temperature su preko 40 stepeni, a krajem oktobra kad sam ja bio, prelazile su preko 30. Idućeg dana sam upoznao jednog od stanovnika koji mi je rekao da većina ljudi jedva izdrži pet godina u Vegasu. Veoma je teško živjeti u jednom od najposjećenijih gradova na svijetu. Horde turista.
Dakle, da pojasnim. Hodam iz pravca ,,pravog” Las Vegasa prema Stripu, koji ustvari nije dio Vegasa, ali je ono pod čime svi podrazumijevaju Las Vegas. Sa suprotne strane je ulaz (ili izlaz u mom slučaju) i slavni znak Welcome to Fabulous Las Vegas Nevada. Iz daljine se vidi Stratosphere, hotel/kazino i ko zna šta još, najveća zgrada u Vegasu, toranj s kojeg možete skakati bungee. A malo prije Stratospherea, neobična američka bijela crkvica. Naravno, s ogromnim neonskim znakom Little White Chapel (Mala bijela kapela). Ispod znaka je reklama da su se tu vjenčali i Joan Collins i Michael Jordan (ne jedno s drugim!), te podsjetnik da je drive-thru prozor otvoren 24 sata! Da, to znači da se u bilo koje doba dana i noći možete dovesti autom pod prozor i vjenčati se kao npr. da kupujete hamburger u McDonald’su. Drive-thru prozori su simptomatični za Ameriku. Bilo da kupujete hamburger i pomfrit, obavljate bankarske transakcije, kupujete kozmetiku ili namirnice, a bogme i stupate u brak, sve možete raditi iz auta! Little White Chapel je osnovana 1951. godine i u njoj se vjenčalo preko 800.000 ljudi, a osim pomenutih slavnih osoba valja pomenuti i Franka Sinatru, Britney Spears, Pamelu Anderson, Evu Longoriju, Brucea Willisa i dr.
Nastavljam dalje i uživam u dnevnim čarima Las Vegas Stripa. Posjećujem Venetian, hotel uređen u stilu Venecije. Doslovno! Kopirana Venecija! Hodam kroz hotel i nailazim na rekreaciju Venecije. Imaju sve! Venecijanske kuće, kanale, gondole, mostiće, trgove, pa čak i vještačko nebo! Impresivno, nema šta. Obilazim i Treasure Island, Mirage, Bellagio, Caesar’s Palace, koji su svi na svoj način fascinirajući, a onda me polako snaga izdaje. Moj plan da dođem do znaka Welcome to Fabulous Las Vegas Nevada se u ovoj šetnji neće ostvariti. Inače, kad dođete do hotela New York, New York i Excalibur, sjedate u besplatan voz koji vas vozi do Luxora i Mandalay Baya na kraju/početku Stripa. Već je dva popodne, i vrijeme je da se smjestim u svoj hostel. Čitaoce će možda iznenaditi to da je Las Vegas vjerovatno najjeftiniji od velikih američkih gradova (mene je svakako iznenadilo jer sam očekivao da bude među skupljima). Hosteli (a i hoteli) su daleko jeftiniji od onih u gradovima poput New Yorka, Bostona ili San Francisca. Npr. na AirBnB-u možete naći krevet u vili u Vegasu za desetak dolara, dok u Bostonu za jednu noć trebate bar 50 dolara! Cijene hrane, pića i suvenira su također jeftinije nego u drugim gradovima. Sve je urađeno, naravno, s ciljem privlačenja što većeg broja ljudi.
U hostelu se upoznajem s rajom s kojom dijelim sobu – mladi par iz Londona koji putuje po svijetu 3 godine, žuti Nijemac i jedan šašavi stanovnik Las Vegasa (on živi u tom hostelu) koji nam vrlo brzo nudi određene stvari o kojima ne bih pisao ovom prilikom. Odlazim da se istuširam, a u toaletu, baš kao i u Kaliforniji, napomena da pazimo kako trošimo vodu zbog suše. Nakon kratkog tuširanja, vrijeme je za bar dva sata spavanja, a onda dolazi noć i avantura u Vegasu tek počinje – vodeni spektakl ispred Bellagia, vatreni vulkan ispred Miragea, glupiranje po Circus Circusu, gubljenje u Luxoru itd. Tu je, naravno, i jedna od mojih glupljih ideja, a to je da eksperimentišem s novim ,,burgerom” u omraženom mi McDonald’su (inače, takav burger poslije nigdje nisam vidio). Viva Las Vegas! Nastaviće se…
Autor: Saša Panić
Naslovna fotografija: toledoblade.com
Fotografije u tekstu. Saša Panić (pitati autora za korištenje)
Tekstove o putovanjima Saše Panića možete čitati na njegovom blogu (na engleskom jeziku) ili ga pratiti putem Instagrama.