Adam Smith, čovjek koji je utemeljio ekonomsku nauku nije mogao odgonetnuti zašto voda, koja je toliko dragocjena za čovjeka, ima znatno manju vrijednost od dijamanata koji svoju praktičnu vrijednost iskazuju kao ukras i nisu bitni za život.
Odgovor je jednostavan i leži u činjenici da su dijamanti rijetki i da su troškovi dobijanja dodatnog dijamanta visoki, dok je voda relativno obilna i neznatno košta. Vazduh je još bolji primjer odnosa količine i vrijednosti. S obzirom da vazduh postoji u neograničenim količinama, niko ne obraća pažnju na to. Sve dok ne dođe do prekomjernog zagađenja pa svi počnu pričati o važnosti istog. Međutim, to je neka druga tema.
Ovaj fenomen odnosa dostupne količine neke stvari i njegove vrijednosti u ekonomskoj teoriji se naziva paradoks vrijednosti, a ima svoju primjenu i u svakodnevnom životu.
Istina je da se ono čega ima u izobilju ne cijeni dovoljno. Tako da smo se svi susreli sa situacijom da dijete koje ima jako mnogo igračaka nikada nije sretno, bez obzira koliko mu se igračaka kupi. Tačnije rečeno, sreća izazvana kupovinom dodatne igračke kod takvog djeteta traje jako kratko. S druge strane, dijete kojem roditelji nisu u mogućnosti neograničeno ispunjavati želje i koje je svjesno toga, je sretno sa svakom igračkom koju dobije. Vrijednost svake igračke koju dobije u očima takvog djeteta je ogromna.
Isto tako, u jednom istraživanju poslodavci su pitani koje osobine najviše cijene kod budućih zaposlenika. Istraživanje je pokazalo kako ovih pet osobina poslodavci karakterišu kao najvrijednije:
- Obavezivanje
- Iskrenost
- Povjerenje
- Odgovornost
- Prilagodljivost
Zašto su ove osobine najvrijednije kod zaposlenika? Zato što su rijetke. Upravo zbog toga što su rijetke, poslodavci su navedene osobine naveli kao najvrijednije.
S druge strane, da li će neko nešto smatrati vrijednim ili ne, zavisi od ličnih vjerovanja o tome što mu je najvažnije u životu, što je dobro a što loše, što je ispravno a što ne, što je poželjno a što nepoželjno.
Tako je jednom jedan bogati poslovni čovjek odlučio svoga sina odvesti na jedno seosko imanje kako bi više znao cijeniti bogatstvo koje ima. Nakon 2 dana boravka na imanju, otac upita sina da li je sad shvatio što znači biti bogat?
Dječak mu odgovori: „Tata, ovo je jedno veliko iskustvo za mene, vidio sam da mi imamo jednog psa a oni imaju četiri; mi imamo lijep bazen pred našom kućom, a oni imaju rijeku i ravnicu kojom ona teče; mi imamo krasno dvorište s velikim vrtom, a oni iza kuće imaju čitavu šumu.“
Na kraju još sin doda: „Hvala ti tata što si mi pokazao koliko smo mi siromašni!“
Autor: Emir Čolo (ekonomista.ba)