Mala zemlja velikih prirodnih ljepota i još većih zagađivača

Možda ne živimo u najbogatijoj i najsređenijoj zemlji na svijetu, ali barem imamo čist zrak, pitku vodu, lijepe rijeke i planine o kojima se čak i na National Geographicu govori. Još uvijek pijemo i čistu vodu iz slavine po jako niskoj cijeni. A i sreća u nesreći zvanoj poratna privatizacija jeste da su one gigantske industrijske firme, po defaultu najveći zagađivači zraka i okoline, skršene u tiptike.

 I sve je bajno i divno i eko i med i mlijeko dok malo ne proskrolamo po medijima. Ne moramo ni pretraživati, ustvari, s vremena na vrijeme nam izlete ovakve stvari u newsfeedu:

A onda razmišljanje krene u drugom pravcu i sjetimo se kako Vrbas smrdi u sred Banja Luke dok prelazite npr. preko Rebrovačkog mosta, Miljacku da ne spominjemo, Bosnom plove tone smeća, divlje deponije na sve strane (ako ne znate ni za jednu u radijusu od 5 km od vaše kuće, evo vam jedinica za kraj godine iz poznavanja “Moje okoline”)  i tako dalje i tako grđe.

Šta je stvarna slika prirode u BiH? Ona sa National Geographica ili ova koju vidimo svojim očima i osjetimo čulima mirisa i okusa?

Tri naše termoelektrane među prvih deset zagađivača u Evropi

Najbolje da, kao i uvijek, pitamo stručnjaka. Anes Podić iz Udruženja građana “Eko akcija” iz Sarajeva, nevladine organizacije osnovane 2009. godine s ciljem da se bavi prvenstveno zaštićenim područjima u BiH, koja se po veličini teritorije pod zaštitom u odnosu na ukupnu površinu zemlje nalazi na posljednjem mjestu u Evropi. Međutim, problemi koje imamo sa zagađenjem zraka, u posljednje vrijeme sve više i sa kvalitetom vode koju pijemo, doveli su do toga da “Eko akcija” povede bitke i na drugim boljima.

Gospodine Podiću, WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) je nedavno objavio kako je BiH vodeća u Europi po zagađenosti zraka? Kako je moguće da je zrak u toj mjeri zagađen jednoj gotovo u potpunosti deindustrijaliziranoj zemlji?

Industrije imamo puno manje no prije rata, no skoro svi glavni zagađivači i dalje rade i zagađuju. Među prvih deset zagađivača sumpor dioksidom u Evropi, tri su naše termoelektrane, Ugljevik, Kakanj i Tuzla. Ugljevik je čak ubjedljivo na prvom mjestu. Troškovi ugradnje filtera i ostale potrebne opreme koja bi njihove emisije dovela u pristojno stanje, procijenjeni su na oko 640 miliona KM, sto miliona KM manje nego koliko je npr. koštala izgradnja 20 kilometara pustog autoputa od Vlakova do Tarčina. Međutim za ovakve projekte, koji bi spasili na hiljade života, od međunarodnih kreditora novca nema, dok se za prazne autoputeve kesa uvijek lako i spremno odriješi. Drugi značajan izvor zagađenja je grijanje domova čvrstim gorivima, drvetom i ugljem.

TE Ugljevik – šampion među zagađivačima (Foto: CIN.ba)

Da li vam je poznato da li se mjerenja zagađenosti zraka vrše samo u urbanim industrijskim sredinama (Zenica, Tuzla, Sarajevo) ili na području čitave BiH? Kakva je situacija u manjim sredinama?

Stanice za mjerenje sada postoje i u nekoliko manjih mjesta poput Kaknja, Goražda, Prijedora, Jajca. Tokom zime stanje zna biti kritično i u manjim mjestima. Monitoring zagađenja zraka je velikom mukom uspostavljen u 12 bh. gradova i ta mreža funkcioniše uz velike probleme. Još uvijek je uspjeh kada postoje validni podaci za istu mjernu stanicu tokom dvije uzastopne godine.

Nekvalitetne peći i ugalj

Prema podacima prikupljenima do sada gradići poput Prijedora i Goražda, u kojima nema ni značajne industrije, ni gustog saobraćaja, zimi su zagađeniji nego višemilionski gradovi Zapadne Evrope. Po svemu sudeći, tu su glavni krivac nekvalitetne peći u kojima se onda spaljuje ugalj lošeg kvaliteta ili nedovoljno osušeno drvo. Prema mjerenjima Agencije za okoliš SAD (US EPA) jedna loša peć zagađuje zrak kao pet starih kamiona, dok Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje potpunu zabranu korištenja neprerađenog uglja za zagrijavanje domova.

Kakva je bila reakcija resornih ministarstava na ovaj podatak WHO-a?

Očekivano, nikakve reakcije nije bilo. Naši političari su odavno naučili da sve što je potrebno jeste da se nekako prežive tri zime (iznosi zagađenja dostižu kritične nivoe uglavnom zimi) do sljedećeg izbornog kruga. Jedni potpuno ignorišu postojanje problema zagađenja zraka, dok se drugi samo prave da rade nešto korisno, dok je stvarnost takva da bilo kakvih učinkovitih napora na rješavanju problema zagađenog zraka nema.

Na ŠTA se LOŽIŠ? (Foto: N1)

Znamo li sa sigurnošću kakvu vodu pijemo? Mediji su nedavno objavili zabrinjavajući podatke o zagađenosti vode za piće u nekim dijelovima Sarajeva…

Pronađene nepravilnosti su se odnosile na lokalne vodovode, dok se za kvalitet vode u glavnom vodovodu, kojim upravlja preduzeće Vodovod i kanalizacija, tvrdi da je sve ispravno. Nažalost, kakav je stvarni kvalitet vode koju piju građani Sarajeva, ne znamo.

Rijeke čiste samo tamo gdje nema stanovnika

Broj kontrola koje obavlja nadležna institucija, Zavod za javno zdravstvo Kantona Sarajevo,  je nedovoljan i neadekvatan. Zavod godišnje uradi oko 120 kontrola, dok bi prema odredbama Pravilnika o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće taj broj morao biti daleko veći, oko 800 i to pod uslovom da je sa sarajevskim vodovodom sve u najboljem redu. Onosno da nema svakodnevnih prekida u snabdijevanju vodom izazvanih redukcijama. Svaki pad pritiska u vodovodnom sistemu, do kojeg u nekim dijelovima grada svakodnevno dolazi uslijed redukcija, može uzrokovati pojavu štetnih materija unutar vodovodnog sistema, od fekalnih bakterija, do teških metala i drugih opasnih hemijskih spojeva. Takvi scenariji su širom svijeta dovodili do pojave opasnih zagađenja u cijelim kvartovima, tako da je ponekad jedino rješenje bila potpuna zamjena vodovodnih instalacija.

Nažalost, iako redukcije traju već dugo vremena, nikakve akcije od strane nadležnih institucija, koja bi vodila uspostavi učinkovitog monitoringa kvaliteta vode kod krajnjih potrošača, nije bilo.

Jesu li nam rijeke čiste kao što to često naglašavamo? Znamo da se kanalizacioni sistemi najčešće sprovode upravo u rijeke i potoke, gdje je situacija najgora, a gdje najbolja po tom pitanju?

Naš nacionalni običaj, izbacivanja kanalizacije u prvu obližnju rijeku ili potok doveo je do toga da je sa sigurnošću bez dodatnih analiza, moguće  tvrditi da su čiste rijeke, u smislu da se možete u njima bezbrižno kupati, samo u onim dijelovima BiH gdje više uopće nema stanovnika, poput Neretve u gornjem toku, planinskih rječica i potoka. Sve ostale teško da bi prošle kriterije kakve je propisala EU za čistoću kupališnih voda u zemljama članicama. To znači da svi oni koji se kupaju u našim rijekama, od Drine do Une, od Neuma do Save to rade sa rizikom da zakače neku od brojnih bolesti koje nose vode zagađene fekalnim bakterijama. Zagađenje naših rijeka je uglavnom proporcionalno broju stanovnika koji stanuju na njihovim obalama, jer poslije rata najveći izvor zagađenja uglavnom su komunalne otpadne vode. Najzagađenije su Bosna i Spreča, najmanje zagađena je Una.

Una, najčistija rijeka u BiH (Foto: Karike.ba)

Zaštićena područja su naši neiskorišteni razvojni potencijali

A hrana, domaća hrana, sa naših livada, pašnjaka, oranica? Je li nam tlo kontaminirano?

Garancije da je ono što kupimo na pijaci zaista “domaće” ne postoje, s obzirom da kontrola porijekla proizvoda ne postoji. Monitoring kvaliteta tla je sporadičan, no oskudni rezultati su alarmantni. Analize koje je radio Federalni zavod za agropedologiju pokazale su povećano prisustvo teških metala u dolinama Bosne i donjeg toka Spreče, a otkriveno je prisustvo teških metala čak i unutar vodozaštitne zone Sarajevskog polja kao i živa u vodama Vrela Bosne. Dodatni razlog za zabrinutost je potpuni izostanak kontrole upotrebe pesticida.

Koje su naše prirodne ljepote i najvažniji eko potencijali, gdje biste to turistu preporučili da ode? Čuvamo li to bogatstvo dovoljno?

Naše prirodne ljepote i vrijednosti praktično ne štitimo nikako, po tom parametru smo na civilizacijskom dnu. Istovremeno zaštićena područja, kojih zahvaljujući našim vlastima trenutno imamo jako malo su značajni ali i potpuno neiskorišteni razvojni potencijal, koji bi itekako mogao pomoći stvaranju dragocjenih radnih mjesta i trajnom očuvanju seoskih zajednica.

Naše prelijepe kraške rijeke poput Une, Neretve, Trebižata, Plive svjetska su rijetkost, a u planinskim predjelima poput Dive Grabovice, Prenja, Zelengore, Volujka, Maglića, koje uspješno povezuje sve popularnija Via Dinarica, uživat će svaki ljubitelj divlje prirode. Podgrmeč i Livanjsko polje su manje poznati no prelijepi predjeli koje u zadnje vrijeme polako otkrivaju biciklisti.

Šta je potrebno da se uhvatimo u koštac sa našim najvećim ekološkim problemima?

Potreban nam je radikalan iskorak u svakom pogledu. Međutim dok god nama vladaju politike kojima je stalo samo do dobrobiti političkih elita i s njima povezanih domaćih i stranih interesnih lobija, stanje se neće promijeniti.

Comments are closed here.