Čiji je Andrić, a čija sam ja?

Rana je jesen, septembar, treći srednje. Sjedimo u klupama na odjeljenskoj zajednici, ulazi profesorica, svi poslušno ustajemo u znak poštovanja dok ona hoda do katedre uz tiho „Dobar dan“. Govori nam kako ove godine možemo birati između predmeta Bosanski, Srpski ili Hrvatski jezik i književnost i Bosansko-hrvatsko-srpski jezik i književnost, na šta se svi zbunjujemo, ali nam ona uz osmijeh (možda iskren, ali lično vjerujem ironičan) objašnjava da nam se daje sloboda birati jezik kojim govorimo.

Naravno, svi ćemo slušati isto gradivo, svi ćemo polagati isti test i nikada se neće gledati da li ćemo na pismenoj vježbi napisati „tlak“ umjesto „pritisak“ ili „pečurka“ umjesto „gljiva“. Svi čitamo Halilovićev pravopis, svi radimo istu, skoro antičku gramatiku. Jasno mi je da je zaista svejedno kako će se taj jezik nazvati, ali da bi baš zato bilo pošteno navesti svaki narod u njemu, pa pišem „BHS jezik i književnost“ na svoj nastavni listić, dok se oko dvije trećine mog razreda odlučuje samo za bosanski.

Isti mjesec, dvije godine kasnije, studentska služba Filozofskog fakulteta. Popunjavamo papire za upis u prvu godinu studija. Već treći put moram u dokumente upisati koje državljanstvo imam i koje sam nacionalnosti. To pitanje je uvijek bilo teško za mene jer sam imala osjećaj da postoji neki pravi odgovor, a anksioznost tog navodnog odgovora je samo pojačana vrevom budućih studenata oko mene. Pišem „bosansko“ na sve, da ne bi bilo frke, da ne razmišljam šta i kako, ali sa svakim papirom me pitanje nervira sve više. Prilazim ženi za šalterom da pitam moram li se izjašnjavati i zašto im trebaju ti podaci. Ona kaže da moram upisati sve, jer inače postoji mogućnost da će neko lažirati moje podatke ili upisati nešto umjesto mene.

Zbunjena sam.

Dodajem i hrvatsko državljanstvo i nastavim buljiti u nacionalnost. Kako se uopće to piše?

Da li samo „Bosna“ ili „bosanska“ ili „Bosanka“? Ili „Bošnjakinja“?

Šta je uopće razlika? Je li jedno pravilno po pravopisu, a drugo žargon?

Može li se staviti kosa crta pa dopisati „Hrvatica“? Ili je to čudno?

Odlučujem se nekako nespretno, u gužvi i haosu, da napišem „Bosanka“ misleći da je to neutralno i neproblematično, da će se lako razumjeti i da neće privući pažnju, da će se nekako utopiti u birokratiju. U međuvremenu sam shvatila nijanse između tih silnih identiteta i sljedeće godine prkosno upisala neutralno „bosansko (državljanstvo)“, a odmah pored i „hrvatsko“, s jednom kosom crtom između, jer nisam htjela zanemariti i njegovo postojanje. Sljedeće godine sam otkrila koncept „Zemljanka“, pa sam i više nego sretno iskoristila taj pojam jer se ne moram zamarati crticama, pojmovima i nijansama. U ISSS-u, informacionom sistemu Univerziteta u Sarajevu, i nakon ove moje šarene birokratsko-nacionalne avanture uredno piše „Bošnjak“.

Foto – unsplash.com

Hej! Nisam se ja tako izjasnila! Kako smiju to? A nisam ni muškarac!

Odrasla sam u porodici u kojoj se, otkad znam za sebe, pričao njemački, u generaciji koja tečno i bez akcenta priča engleski (jer internet) i u vremenu koje toliko ne poznaje kulturološke granice, da smo morali izmisliti pojam za neumjesnost prisvajanja drugih kultura. Za mene se u ovom podrazumijeva fluidnost. Nacionalnost je kultura, a kultura je nevjerovatno tankih granica, pogotovo danas.

Da li „čisti“ Bošnjaci jedu talijansku pizzu? Da li je prihvatljivo da Hrvati pričaju engleski? Mogu li Srbi gledati turske serije? 

Sve su to za mene jednaki dijelovi nacionalnosti, etničkog identiteta i kulture, pa me je zbunjivalo kada bi neko uzdizao narod, a vozio npr. njemačko auto. Zato skoro do punoljetstva nisam razumjela šta to znači pripadati jednoj naciji, kako se to postaje nečiji i šta je za to potrebno.

Za mene je patriotizam uvijek, nažalost, značio nacionalizam, jer se na mene nasilno nametao. Najsnažniji pritisak nacionalizma sam osjećala tokom sveg svog školovanja.

Govorilo mi se da trebam ostati u Sarajevu, konotirajući da je izdajništvo željeti edukaciju ili posao „vani“.

Profesori su me gledali drugačije jer sam izabrala pohađati internacionalni program. Govorilo mi se da ne trebam čitati knjige na engleskom toliko „jer ću zaboraviti svoj jezik“.

A šta bi tek rekli da znaju da svaki dan kući gledam njemačke TV kanale? Kao tinejdžerka sam prema tome najčešće osjećala bijes i udarala u revolt, ali iz pozicije u kojoj sada pišem ovaj tekst me žalosti takav pogled na svijet. Zašto je otvorenost ka drugom i novom morala biti uvreda onom što je neko drugi odredio kao „naše“?

Sjećam se dobro kada smo čitali „Prokletu Avliju“ za lektiru.

Bila sam strašno uzbuđena jer mi se roman svidio i više nego što sam očekivala. Kao buduća studentica književnosti, jedva sam čekala da komentarišem stil pisanja, strukturu romana i kako genijalno završava. Došla sam na sat spremna, s punim listovima bilješki i blago nenormalnim entuzijazmom. Profesorica je otvorila diskusiju pitanjem o piscu, na šta smo krenuli govoriti podatke koje smo našli na kraju knjige. Rođen tu, išao tamo, radio ovo, objavio ono… Nije dugo trebalo da se dođe do pitanja „Čiji si?“.

Ako je rođen u Travniku trebao bi biti Bosanac, ali ako piše na ekavici valjda je iz Srbije? Ali što onda u Travniku i dalje ima muzej koji mu je posvećen? Pa šta, ako se rodio u Bosni, šta mu je falilo? Ne kontam… Ako kaže da je Srbin, valjda je Srbin, al’ otkud onda mi i Travnik? 

Šutjela sam i čekala da završimo tu priču na nekom zaključku, jer svakako nisam mogla ništa reći na nju. Zbunjivalo me jednako kao i svakog drugog, ali sam ga razumjela. Bila mi je tjeskobna cijela ta priča, jer sam imala osjećaj da rasklapamo njegovo tijelo da vidimo gdje je koji organ proizveden. Imala sam osjećaj da to nije naše, da je to neki prostor intime u koji on sam možda ne bi htio da se zadire. Uostalom, kakve veze imaju naša mišljenja? Zar nije najpametnije naći pismo, intervju ili bilo šta slično, u kojem se on sam izjašnjava? Valjda bi on sam trebao najbolje znati?

Zaključak, naravno, uporno nije dolazio. Pogledala sam krišom na sat na telefonu i shvatila da je prošlo već 20 minuta. Gledala sam svoje bilješke, spremne, hitre, skoro da iskaču s papira. Iritirala su me vlastita slova. Iritiralo me je vaganje s jedne strane na drugu koje zapravo nema cilj, „nego, eto, baš bezveze što se ne možemo dogovorit’“. Iritiralo me je što se osjećam već 20 minuta kao da heretički kopamo čovjeku po kostima, a ne govorimo o onome što nam je svojom voljom, talentom i mučnim radom ostavio. Javila sam se i rekla da nam je pola časa prošlo pričajući o politici koja nije ni važna, a da smo mogli to vrijeme iskoristiti da govorimo o djelu zbog kojeg smo zapravo ovdje, na kraju krajeva, zbog kojeg nam je Andrić kao osoba uopće bitan.

unsplash.com

U razredu je polako nastajala tišina.

Shvatala sam, još u govoru, da se dešava nešto blago neugodno, da Amina opet malo pametuje, al’ da sam ga sad baš napametovala. Nastala je neprijatna tišina, kao da sam rekla nešto previše lično ili nešto socijalno neprihvatljivo. Tek sada, dok pišem ovaj tekst, shvatam da je moguće da je baš tako i bilo.

Možda mi je ovaj događaj ostao u sjećanju baš zbog toga što sam osjetila empatiju. Jednog dana, ako moji tekstovi budu stajali pred nekim razredom, da li će i oni raspravljati jesam li jedno, drugo, treće ili deseto? Da li će i tada postojati nacionalne književnosti? Šta ako dobiju tekst na engleskom jeziku ili, još gore, šta ako izvorni engleski do njih dođe samo kao prevod? Kako li bi se osjećali silni autori i autorice da znaju da se njihov znoj, suze i neprospavane noći samo tako jednom banalnom etiketom zasjene?

Sigurna sam da za moju potencijalnu lektiru ne bi bilo važno. Možda bi bila zgodna činjenica, ali nipošto mreža kroz koju me se treba posmatrati. Voljela bih, ako bih već bila počašćena s pozicijom na spisku lektire, da me se čita srcem i intuicijom, a ne s kategorijama u glavi. Vjerujem da je to zapravo želja svakog pisca, pa čak i velikog Andrića.

Svim ovim pričama ne želim reći da identitet i osjećaj pripadnosti nekoj nacionalnoj ili etničkoj grupi nisu važni, ali ne razumijem ovo: zašto moraju biti isključivi? Zašto sam manje Sarajka ako pričam više jezika? Jesam li nasilna prema vlastitoj kulturi ako se otvaram drugim? Da li biram da ne budem patriota ako radije jedem pizzu nego pitu, ili, gluho bilo, ne jedem meso?

Shvatila sam, možda i kasnije nego što sam trebala, da zbog te isključivosti ne mogu biti ponosna na sebe i svoje porijeklo. Birala sam da bojkotujem patriotizam u potpunosti jer nisam mogla biti patriota za više kultura odjednom. Zar to nije paradoksalno, da profesori koji predaju jezik koji ima toliko posuđenica i internacionalizama, obeshrabruju učenike da uče druge jezike? Zar nije nevjerovatno da se u gradu koji se ponosi svojom multietničnošću, tinejdžeri i djeca uče da moraju biti jedno i samo jedno? Zar nije tužno da se ne mogu uzdignute glave povezati s aspektima kulture u kojoj sam odrasla, već da je uvijek gledam s dozom krivnje? Znam da mene rastužuje.

Možda će ovo neki nazvati bosanstvom ili jugoslavenstvom i drago mi je ukoliko će ti nazivi ispuniti ono što osjećaju ljudi koji se tako nazivaju, ali sam sigurna da je jednako legitiman identitet biti nejasno identificiran, tj. imati nehomogenu nacionalnost. Nadam se da će ovaj tekst poručiti onima koji se ovako osjećaju da nisu jedini i da je u redu ne pristati na forsiranje stanovišta s kojima se ne osjećate ugodno.

Nadam se da će ovo poslati poruku ljubavi, radije nego poruku frustracije, jer moja odluka da se ne izjasnim kao pripadnica samo jedne nacije ne znači da tu jednu naciju ne volim. Nadam se da će moje iskustvo pomoći normalizaciji ovakvog izjašnjavanja, te da će nekad neki brucoši bez neugodnosti moći nabrajati svoje nacionalnosti u papirima i da će se to zapravo ispoštovati. Konačno, nadam se da će ovaj tekst pojasniti ovu „nesvrstanost“ onima koji su jasno svrstani. Postoji širenje tradicije i postoji nametanje identiteta i nadam se da je ovim tekstom podcrtana granica između njih. Što je na tvojoj koži, ne mora biti i na mojoj.

*Naslovna fotografija – wikipedia.com
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Moja priča o hidžabu – sloboda se krije u nama, ne u odjeći koju nosimo
Ovo ću samo tebi reći EP.02: Toksični odnosi
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Knjige za ovo ljeto i za cijeli život
Od domaćice do autorice: Kako sam pobijedila strah i za pet mjeseci objavila tri knjige
More Stories
Kako je Dara od skandala uzdrmala mahalu