Premotaj: Dokle li si s knjigom?

“Rubrika “Premotaj” donosi nam nekadašnje tekstove s portala i magazina Karike i dalje vrijedne pozornosti. Ovog puta prenosimo tekst  ”Dokle li si s knjigom?” objavljen u 24 broju magazina Karike.

S jedne strane svijeta prema obrazovanju je usmjerena sva pažnja, konstantno se proširuju mogućnosti i pristupi da bi se u što većoj mjeri ostvarilo cjeloživotno učenje. Druga strana pati od permanentne društvene stratifikacije, gdje formalni tip obrazovanja postoji samo na papiru, a kod nas u BiH obrazovanje ni na nebu ni na zemlji.

Kako živimo

Edukacija je neizbježan je instrument u razvoju svih ljudskih I društvenih potencijala, a ukoliko nije dostupan i dovoljno zastupljen može postati nesavladiv kamen spoticanja svake države. Iako obrazovanje predstavlja osnovno ljudsko pravo bez kojeg ni ostala prava ne mogu doći u svoj puni izražaj, nemaju ga svi. U subsaharskim državama Afrike postoje 2,2 nastavnika na 100 učenika, što je rezultovalo da 21 miliona mladih uopšte ne pohađa školu prema izvještajima UNESCA.. U poređenju sa SAD-om čiji je procenat pismenosti 99%subsaharske zemlje imaju 63% procenta. Kriza velikih razmjera obrazovnog sistema je uzrokovana brojnim faktorima, od toga da 24 miliona ljudi boluje od HIV-a do činjenice da je većina nastavnog kadra na privremenom radu uz miminalne plate. Nimalo pravedna situacija u kojoj se nalaze mnoge Afričke države je odraz svjetskog (ne)ulaganja u zemlje trećeg svijeta, ali i generalno poljuljanosti obrazovanja u svijetu. S obzirom da u svijetu od 10 država sa najnižim stepenom pismenosti, 9 ih se nalazi u Africi, o kategoriji visokog školstva skoro je nemoguće pričati. Sva težina problema obrazovanja zemalja Afrike je svoju kuliminaciju dostigla u državi Zimbabve, koja je nekada imala jedan od najboljih obrazovnih sistema u Africi. Jedan od najizraženijih problema ove države, ali i drugih jeste sveopšti nedostatak nastavnog kadra koji je u svojoj krajnjoj posljedici imao da 82% studenta nisu uspjela položiti osnovne školske ispite.

Tamo gdje obrazovanje i prolazi kroz svojevrsnu promjenu, još uvijek se nalaze značajne razliike u društvu, tako recimo u subsaharskim podrjučima 7 od 10 muškaraca zna čitati, ali polovina žena nije dobila svoju priliku da nauči. Nije teško zaključiti da u nekim dijelovima svijeta još uvijek postoji spolna diskriminacija.. Uz sve mučne prepreke zemalja zajedno sa najnižim stepenom obrazovanosti na svijetu, nije iznenađujuća okolnost da društvo prolazi kroz duboko utemeljenu degradaciju osnovnih ljudskih prava.

Stanje u Afričkim zemljama u posljednje dvije decenije usporenim tempom napreduju, tako se u odnosu na devedesete pismenost mladih povećala za 6%. Uprkos poboljšanju situacije u obrazovanju, značajna barijera koja nije otklonjenja jeste veliki nedostatak knjiga, posebno u seoskim dijelovima. Zbog ovakvih dijametralno suprotnih razlika u životnom standardu između Afrike i ostatka svijeta, savremeni progres. I potpuni izražaj demokratije je značajno usporen.

Hladno, al’ standard jebiga

Na jednom kraju svijeta obrazovanje prolazi kroz ekstremenu dekadenciju, na drugom zadiviljujući model obrazovnog sistema koji godinama nosi titulu jednog najboljih na svijetu. Bez obzira na društveni ili ekonomski položaj, svi učenici dobivaju univerzalno, besplatno, i ono najvažnije kvalitetno obrazovanje, što pokazuje i podatak da 93% Finaca završi srednju školu, a čak 66% njih odlaze na studije. Model obrazovanja je centarlizovan, nastavni kadar se bira iz 10% najboljih studenata, a učenici su obavezni izaći na samo jedan standardizovani ispit tek u 16 godini. Školovanje je besplatno sve do završetka fakulteta, pri čemu se za to koriste prihodi od državnog poreza.

Vrijeme provedeno u školi je koncipirano na način da svaki učenik dobije jednaku priliku za znanjem, tako recimo naučni časovi su ograničeni na 16 učenika, da bi se mogli raditi praktični eksperimenti. Karakteristika finskog obrazovnog modela jeste i inkluzivno obrazovanje, koje obuhvata zajednički rad učenika bez obzira na kognitivni razvoj,socijalnu kompentenciju ili ekonomski položaj. Ovaj pristup obrazovanju pruža šansu učenicama da se već od ranih školskih dana upoznaju i naviknu na sve različitosti između njih. Odličan je korak na putu ka jednakim pravima ljudi I poštovanju svih razlika u društvu, te odbacivanju svakog vida diskriminacije.

Non progredi est regredi – Ne napredovati znači nazadovati

Nedavno je iz obrazovanja izbačeno učenje pisanih slova, a razlog ove reforme je što bolje prilagođavanje savremenim tehnologijama i digitalnom svijetu, iako su mišljenja stručnjaka podijeljena o korisnosti ove reforme. Zaključak je da ne postoji jedan specifičan faktor koji čini obrazovni model Finske jednim od najboljih, ali postoji se kombinacija mnoštva faktora poput rijetkih ocjenjivanja u cilju smanjivanja pretjeranog doživljaja kompetentivnosti, centralizovan model sa inkluzivnim pristupom u obrazovanju, te izuzetan nastavni kadar i program.

Kod kuće ste

Problematikom obrazovanja u BiH se bave najmanje oni koji bi trebali, ali jedno je sigurno daleko od Finske, ali i od Afrike. Između vlasti i nastavnog kadra, i roditelji bi se trebali boriti za kvalitet obrazovanja njihove djece, ali primjer da pažnja nije usmjerena ka kvalitetnom obrazovanju i boljim uslovima rada je protest roditelja iz Konjević polja ispred OHR-a u Sarajevu, koji su zahtijevali da se uvedu nacionalni predmeti prema programu iz FBiH Ovdje se ne traži bolji standard obrazovanja, nego se hrani, kako je Danilo Kiš, nazvao kolektivna paranoja zvana, nacionalizam, a izjava jednog od roditelja “to je naša škola i biti će naša” to potvrđuje.

Postoji već dvadeset godina fenomen “Dvije škole pod jednim krovom”, čija suština je u odvajanju djece na osnovu etničke pripadnosti, što predstavlja klasičan primjer diskriminacije. U svojoj knjizi “Jezik i nacionalizam” Snježana Kodrić je izložila rješenje zasnovano na naučnim činjenicama, da umjesto bošnjačkog, srpskog i hrvatskog, bi se trebali koristiti jednim jezikom koji je spoj svih navedenih, te bi tako značano smanjili pojavu nacionalizma. Kraj odvajanja djece prema vjerskoj, etničkoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti ne završava tu, prema UNICEF-u romska djeca u skoro 100% slučajeva ne pohađaju više razrede osnovne škole I srednje škole, tek 10% njih završi srednju školu.. U istraživanju o mladima u BiH “Glasovi Mladih”, 63,6% ne govori ni jedan strani jezik, što je u skladu s podatkom da njih 34,2% ne završava čak ni osnovnu školu. Kada je riječ o obrazovanju marginalizovanih grupa u BIH, kao što su Romi, osobe sa invaliditetom neki od njih ni ne dobiju svoju priliku, iako sve izdate konvencije o ljudskim pravima, garantuju svima jednaku mogućnost za obrazovanjem. Ovi nedostaci obrazovanog sistema nastoje se premostiti raznim centrima za osobe sa invaliditetom. Da se svaki model obrazovanja direktno odražava i na strukturu države i društva, govori i podatak Svjetske banke, da je 60% stanovništva u BIH socijalno isključeno.

Piše: Nebojša Sičić

Comments are closed here.