GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ: Čudesni svjetovi književnosti

Prije tri godine svijet je izgubio jednog od najslavnijih i najboljih pisaca, Gabriela Garcíu Márqueza, koji Nobelovom nagradom za književnost biva ovjenčan 1982. Svjetska slava ovog kolumbijskog književnika – uz to i novinara i političkog aktivista – počinje 1967, objavom romana „Sto godina samoće“. Druga poznata djela su mu „Ljubav u doba kolere“, „Patrijarhova jesen“, „Dvanaest hodočasnika“, „Ljubav i drugi demoni“, te mnoge druge. Bio je najpoznatiji pisac magičnog realizma – kombinacija realnosti i fantazije – iako se on uvijek ograđivao od tog naziva.

Priče iz djetinjstva

Márquez, mnogima znan i kao Gabo, rođen je 6. ožujka 1927. u Aracataci, obalnom gradu u sjevernoj Kolumbiji. Njegovi roditelji, Gabriel Eligio i Luisa, ostavljaju ga kod djeda i bake zbog financijskih problema, te putuju u Barranquillu u potrazi za poslom. Tako za sobom ostavljaju svoje prvo dijete nedugo nakon njegovog rođenja, pa mali Gabo djetinjstvo provodi s bakom i djedom po majci. Upravo su mu oni usadili želju za pisanjem svojim pričama; djed onima o bitkama i dvobojima u kojima je sudjelovao, a baka pričama o duhovima, te znakovima sudbine. Stoga i njegova djela opisuju taj čudesni svijet njegova djetinjstva. Jednostavnost njegova pisanja se ogleda u rečenicama koje lagano veze i time dočarava nevjerojatne slike uvjeravajući nas da su, ma kako čudno izgledale, istinite.

Márquez sa suprugom Mercedes; Fotografija preuzeta s: https://lamula.pe/media/uploads/36248af0-b744-4ba1-9caf-d4d70fc05c45.jpg

Prije nego što je naučio čitati i pisati, crtao je stripove u školi i kod kuće. Kao osmogodišnjak, nakon djedove smrti odlazi s roditeljima u grad Sucre. U Barranquilli počinje njegovo formalno obrazovanje, a 1940. dobiva školarinu u isusovačkoj školi za nadarene učenike u Zipaquiri gdje već ima reputaciju pisca iako ništa nije napisao. Umjesto novinarstva, na nagovor roditelja upisuje pravo na nacionalnom sveučilištu u Bogoti, gdje ga novi prijatelji i poznanici upoznaju sa suvremenim piscima. Polagano počinje razvijati svoju ljubav prema književnosti, te pročitavši Kafkin „Preobražaj“ uviđa da i sam može pisati. Počinje s intelektualnim kratkim pričama kojima postiže i određeni uspjeh, vjerojatno zato što ih u Kolumbiji nitko drugi nije ni pisao. Kasnije svoju listu čitanja proširuje na Hemingwaya, Joycea i Faulknera koji imaju značajan utjecaj na njegova djela.

Književni talent

1954, četrnaest godina nakon što je je upoznao, Márquez se u Bogoti zaručio sa svojom suđenom Mercedes Barcha Pardo. Tu počinje raditi kao novinar za list „El Espectador“ pišući najmanje tri priče tjedno. Naime, jednim novinskim člankom i opisom događaja koji je vlada htjela zataškati, život mu je visio o koncu. Napušta domovinu i to vrijeme provodi lutajući Europom i Amerikom.

Márquez s obitelji; Fotografija preuzeta sa blogs.interviu.es

Najviše boravi u Londonu, Genevi i Rimu, no Pariz ipak ostaje kao jedna od njegovih najvažnijih stanica u Europi. U to vrijeme, tijekom 50-ih i 60-ih godina, Pariz je bio središte mladih latinoameričkih pisaca. Umirući od hladnoće u jednom pariškom hotelu, Márquez piše svoj prvi uspješan roman „Pukovniku nema tko pisati“, objavljen 1961. U Kolumbiju se vraća 1958. samo da se vjenča s Mercedes koja mu već sljedeće godine rađa sina Rodriga. Potom odlazi u Meksiko gdje doživljava najveće književne uspjehe. Sve do objave njegovog najpoznatijeg romana „Sto godina samoće“, teško se probija kroz život. Taj roman piše petnaest mjeseci i time obitelj dovodi na sami rub siromaštva. Prodaje automobil i skoro sve uređaje u kući kako bi prehranio obitelj te kupio cigarete i papir za pisanje kojeg mu je uvijek manjkalo. Knjiga postaje jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti, a osvaja i brojne nagrade. Márquez nevjerojatne događaje u romanu prikazuje kao nešto sasvim prirodno, dok nekim običnim pojavama daje nadnaravnu atmosferu, a to je i obilježje magičnog realizma. Roman „Sto godina samoće“ je priča o sedam generacija jedne obitelji puna anegdota i legendi, a u kojoj se prepliću nestvarno i čudesno, ljubav i mržnja, rat i mir, usponi i padovi… Ovim je romanom – pored metaforične i kritičke interpretacije povijesti Kolumbije – Márquez htio pokazati kako smo svi mi zapravo zarobljenici povijesti koja se neprestano ponavlja. 

Gabo; Fotografija preuzeta s: http://s.newsweek.com/sites/www.newsweek.com/files/2014/07/21/725marquez02.jpg

Novcem od knjige pomaže pri osnivanju organizacije HABEAS, koja je sprječavala zlouporabu vlasti i oslobađanje političkih zatvorenika u Latinskoj Americi. Kolumbijska ga vlada optužuje da novčano pomaže gerilskoj grupi M-16, pa opet bježi u Meksiko, zemlju svog prijatelja Carlosa Fuentesa, s kojim je radio na pisanju scenarija.

Za boravka u Havani sklapa prijateljstvo s kubanskim revolucionarom i diktatorom, Fidelom Castrom, što izaziva brojne negativne političke reakcije. Pomaže mu pri osnivanju ureda izvještajne agencije Prensa Latina u Bogoti i New Yorku te svjetski poznate Međunarodne škole za film i televiziju. Tim postupcima je uvrijedio Amerikance pa mu je ulazak u SAD zabranjen sve do 1971.

Nobel za književnost

Márquezovo maestralno djelo ovjekovječeno je Nobelovom nagradom 1982, a utjecao je i na brojne hrvatske pisce te odredio i čitavo razdoblje „fantastičara“ u hrvatskoj književnosti. Posljednja knjiga koju objavljuje, „Nisam došao držati govore“, je zbirka govora koje je držao u raznim prilikama – u njoj se nalazi i govor koji je držao davne 1944. na svojoj maturskoj večeri te i onaj prilikom primanja Nobelove nagrade. Dugo iščekivano hrvatsko izdanje njegove prve autorizirane biografije „Gabriel García Márquez: Život“ izašlo je na svjetlo dana 2008. Britanski književni kritičar Gerald Martin radio je na njoj skoro dvadeset godina i razgovarao s tristotinjak ljudi koji su obilježili njegov život.

Márquezov 85. rođendan; Fotografija preuzeta s: http://static.iris.net.co/jetset/upload/images/2012/4/3/49020_153436_1.jpg

Pred kraj svoga života, Márquez je bolovao od Alzheimerove bolesti te jedva prepoznavao članove vlastite obitelji; majka i braća su mu umrli od ove neizlječive bolesti. Zbog ove bolesti se nažalost prestao baviti pisanjem. Umro je 17. travnja 2014. u Mexico Cityju u 87. godini života. Márquez je napisao: „Nije istina da ljudi prestanu slijediti svoje snove kada ostare. Oni ostare jer prestanu slijediti svoje snove.“


 Naslovna fotografija preuzeta sa i.cbc.ca

Comments are closed here.