Emigrantski sevdah: Utoplite se, Varšava je hladan grad

Prošla su 23 dana kako sam napustio domovinu, neki bi mogli reći da je ovo malo duži odmor. Meni koji sam od prvog dana svjestan da se ne želim vratiti, ovaj period je bio šokantno dug. Taman sam proveo dvije sedmice u Mariboru, navikao se na ljude i jezik, krenuo uživati u jesenjim blagodatima, od lišća i orašastih plodova koji krase pločnike preko šarolikih ukusa domaće jabuke (koju uzgajaju studenti Poljoprivrednog fakulteta ovdje na obližnjem brežuljku), pečenog kestena do sladoleda od buče, koji je u ovom kratkom periodu gotovo postao dnevna rutina. Ako Arman ide u šetnju gradom garant će se zaustaviti u maloj slastičarnici Teta Frida ili Lastovki za sladoled. Taman se navikao kad opet pakuj torbu i leti na edukaciju u Varšavu. Devet dana Varšave nakon 14 dana Maribora bilo je apsolutni šok. U e-mailu koji je sadržavao praktične savjete za posjetitelje Varšave, stajala je rečenica “Ponesite topliju odjeću, Varšava je hladan grad”, što je bila velika greška. Vjerojatno bolji savjet bi bio “Ponesite mentalnu toplinu, Varšava je hladan grad”.

Kad Pakistanci zapjevaju emigrantski sevdah

Temperature me nisu iznenadile, varirale su od 7-8 do nekih 23-24 stupnja Celzijusa, ali s druge strane lokalci u ovom gradu su bili poput santi leda. Vjerojatno je dovoljno da kažem kako je najugodniji moment mog boravka u Varšavi bio s pakistanskim emigrantom, valjda jer pjevamo isti sevdah. Bilo je zanimljivo razgovarati s ovim čovjekom u ranim pedesetima, očito ocem koji pokušava omogućiti bolje sutra za svoju djecu, koja nisu tu. Nije mi ništa od ovog otvoreno rekao, ali njegov odnos prema meni, ljubazni savjeti i način na koji je objašnjavao kako napraviti savršene crne leblebije s piletinom govorili su više od riječi. Prema meni je ispoljavao očinski odnos, kratka ali precizna objašnjenja, s dozom nesigurnosti da li sam razumio i dozom straha da me ne uvrijedi ako ponovi neki od koraka pripravljanja specijaliteta njegova naroda.

U ovih devet dana imao sam priliku upoznati i Denijala Hasanovića, bosanskog redatelja koji je izbjegao u Poljsku 1994. godine, a potom se i stalno naselio u Varšavi. Denijal je profesor na filmskoj akademiji Andrew Wajde, koju je završio u 90-im, a prethodno je imao priliku studirati i na fakultetu na kojem je predavao Kieslowski (mada nije imao sreće da mu filmski majstor predaje jer je preminuo godinu dana prije nego je Denijal trebao slušati njegov predmet). Za one koje zanima Denijalov rad pročitajte moj intervju na Film New Europe. Zašto najugodniji momenat u Varšavi nije bio upoznati Denijala? Jer nikog u BiH nije briga što imamo talentirane ljude van granica. Koga briga što je Bosanac uspio drugdje, za većinu on je samo šupak izdajnički koji se nije ostao patiti. U jednom trenutku boravka upoznao sam momka koji živi u skvotu i nepojmljivo mu je da glavni grad jedne države u Europi nema vode preko noći nikako, preko dana nedovoljno da bi se stvorio dovoljno dobar pritisak za tuširanje. Bitnije je izgleda ostati i biti bez posla, vode, te tu i tamo s isključenjima struje i gradskog saobraćaja. Nikog nije briga što je Denijal snimio film imena Catalina, što me zamolio da napišem da je bosansko-poljski redatelj (jer sam ga ja predstavio kao poljskog režisera rođenog u Bosni). Isto tako nikog nije briga za nekog tamo Armana Fatića koji je pored edukacija u Varšavi dobio priliku biti član mladog žirija Federacije filmskih kritičara Fipresci, te dodijeliti nagradu ispred tog žirija.

A Poljaci hladno zašutaše…

Varšava je hladan grad. Hladnih i kontradiktornih ljudi. Moguće je vidjeti beskućnike koji spavaju u parku koji je svega nekoliko minuta hoda od luksuza i blještavila tržnog centra. Moguće je vidjeti vrhunac svjetske kulture, ali isto tako treba vam svega 10 minuta hoda kako bi se našli u centru podzemne kulture. Možda najžalosnija i najkontradiktornija stvar kod ovih ljudi je njihova privrženost krajnjoj političkoj desnici i brutalnim izražavanjima neonacizma. Žalosno, ljudi koji su u svojoj historiji propatili od ruke njemačkog nacizma manje od deset decenija poslije da ovako razmišljaju. Teško je od lokalaca saznati kako je došlo do ovoga. Većina njih ne poznaje engleski jezik, a oni koji ga poznaju ne žele pričati o tome. Prije nekoliko dana čovjek se zapalio ispred palate kulture u znak političkog protesta, a Poljaci (koji znaju engleski) i dalje hladno ne žele pričati o tome. Pokušavajući sačuvati obraz svoje domovine, oni šute. I to je najveća razlika između Balkanaca i zapadnjaka, oni znaju i pokušavaju skriti sve loše i promovirati i implementirati svoje vrijednosti, dok mi Balkanci smo budale koje loše serviraju na izvolite, a dobro nije naš fah, a taman i kad jeste onda ljude pokušavamo na to naše prisiliti. Nismo mi loši, ako ništa kod nas nije moguće pronaći išaranu povijesno bitnu građevinu, dok Poljaci potiču goste da se potpišu na Palatu kulture. Mi živimo u gradovima gdje se susreću kulture različitih okupatora, a ne razumijemo koliko je to rijetko i vrijedno naspram onog što drugi imaju jednoobrazne kulture koja je decenijama i stoljećima asimilirala sama sebe. Nismo mi loši, mi samo puno loše pričamo.

Najčitaniji tekstovi

Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Riječ urednika: Septembar i vrijeme odučavanja
Zlatna Karika Ana Šego: Mladima je često potrebna čvrsta odskočna daska
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!
Call centri: ZA ili PROTIV?
Ne paničite! Evo šta treba da uradite ako izgubite ili vam ukradu telefon!
More Stories
Učenje stranog jezika u pet koraka