Otići iz roditeljske kuće ili iz Bosne?

Pametnije je otići iz Bosne iz Hercegovine, nego iz roditeljske kuće. Ne samo zato što je domovina maćeha svim mladim ljudima koji porodično nisu umreženi u vladajuće stranke, nego i zato što nepravda u tuđem svijetu manje boli.

Kažu da svi naši koji su ikad bili u Americi, do kraja života, gdje god živjeli, misle da žive na pogrešnoj strani Atlantika. Nerazrješiva dilema muči i one koji su odselili od roditelja: da li je ljepše pred zoru se sa derneka vratiti u iznajmljenu sobicu i ne morati sutra ništa objašnjavati zabrinutim roditeljima ili mahmurluk liječiti majčinom toplom supicom i obilnim ručkom.

Ipak, možda je pametnije ostati u Bosni i Hercegovini, a što duže živjeti sa roditeljima.

Diplome danas nisu skupe, a za ostvarenje sna o doživotnom zaposlenju u BH Telecomu ili Agenciji za sprječavanje korupcije jednako su vrijedne i one fakulteta sa Kobiljače i iz Busovače kao i one sa najprestižnijih svjetskih univerziteta.

Ima li išta ljepše nego ni u tridesetoj godini ne znati kako se ušiva dugme, uključuje veš mašina i kako je užasno skupo grijanje?

U stvari, kada je pravi trenutak za mlade ljude da žive samostalno, jeste pitanje retoričke naravi, ono na koje se ne očekuje odgovor. Kada je pravi trenutak da kupim auto? Pravi trenutak i za jedno i za drugo jeste onaj u kojem mogu sebi priuštiti kupovinu stana ili plaćanje kirije, odnosno kupovinu auta i troškove održavanja.

Tragedija i današnje Bosne i Hercegovine i njene budućnosti jeste što sve veći broj mladih ljudi razumljivu želju za samostalnim životom realizira istovremenim odlaskom i iz rodne kuće i iz domovine.

U 2017. godini samo slovenački konzulati u Sarajevu i Banjoj Luci su izdali 17.000 radnih dozvola, uglavnom, mladim Bosancima i Hercegovcima koji nisu mogli naći posao u svojoj zemlji ili u njoj ne vide vlastitu perspektivu.

Ugledna njemačka fondacija Bertelsmann je krajem 2018. godine objavila rezultate obimnog istraživanja, prema kojem će Njemačka za osiguranje potreba svoje ekonomije svake godine u narednih 40 morati uvesti 240.000 radnika svih obrazovnih i stručnih profila.

Švedska, kao država sa najvećim brojem imigranata iz čitavog svijeta u odnosu na broj stanovnika u Evropi u posljednjih 30 godina, objavila je da izbjeglice i imigranti iz Bosne i Hercegovine predstavljaju kategoriju stranaca koja se najbrže i najbolje integrisala u švedsko društvo, dajući najveći doprinos ekonomiji i društvu u odnosu na sve ostale imigrantske zajednice iz čitavog svijeta.

Prema rezultatima posljednjeg, dugo odlaganog popisa stanovništva 2013. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 3.531.159 stanovnika. Zahvaljujući zloupotrebi popisa stanovništva u političke svrhe, postoje dokazi da je ovaj broj popisnim manipulacijama uvećan za oko pola miliona.

No, sve statističke analize ukazuju i upućuju na zaključak da broj stanovnika u našoj zemlji danas teško da prelazi dva i po miliona. Istraživanja otkrivaju i zastrašujući podatak koja bi u svakoj zemlji sa odgovornom vlašću značio paljenje alarma na uzbunu: iz Bosne i Hercegovine svake godine u posljednjih sedam odlaze stanovnici grada veličine Mostara!

Naravno, nekompetentne bh. vlasti uopće ne pokazuju interes za poduzimanje mjera kojima bi se ovaj trend prekinuo ili makar ublažio. Njihova vizija budućnosti Bosne i Hercegovine ograničena je četvorogodišnjim mandatom i brigom kako osvojene funkcije iskoristiti za vlastito kriminalno bogaćenje i uhljebljenje svojih najbližih u državnu administraciju i preduzeća u državnom vlasništvu.

Ove porazne činjenice bacaju potpuno drugo svjetlo i nalažu sasvim različit kontekst razmatranja dileme svakog mladog čovjeka – kada je pravo vrijeme za napuštanje roditeljskog doma.

Naime, ova dilema, sa kojom se susreću i mladi ljudi u puno sretnijim, uređenijim i bogatijim društvima od našeg, pada u drugi plan pred dilemom: da li ostati ili otići iz Bosne i Hercegovine. Bez obzira kakvu odluku donesu mladi ljudi izvjesno je da će biti perioda života u kojem će se gorko kajati zbog svog izbora.

Da li je, ipak, bolje ostati u svojoj zemlji i pokušati sebi osigurati pristojan život? Ili je, ipak, sigurnije sreću potražiti izvan granica domovine? Da li je racionalnije investirati u fakultetsko školovanje ili u učenje stranih jezika? Vrijedi li pokušati školovati se uz rad u inostranstvu?

Očito je puno više pitanja nego odgovora. Ono gdje su mladi ljudi u prednosti nad svojim roditeljima, jednako razočarani stanjem i perspektivom u Bosni i Hercegovini, jeste činjenica da je njima puno lakše promijeniti život, navike i državu zbog svojih godina.

A na postavljeno mu pitanje do kojih godina života pametni Bosanci i Hercegovci imaju šta tražiti izvan svoje zemlje, mudri predsjednik Jevrejske zajednice Jakob Finci je odgovarao pitanjem:

“A koji broj cipela nosiš?”

Na zbunjenost sugovornika čudnim pitanjem, Finci je odgovarao: “Ako ti je broj cipela koji nosiš veći od broja godina koje imaš – možeš pokušati; ali, ako je obrnuto – sjedi gdje si!”     

Comments are closed here.