Nasilje ne nastaje prvim dahom i grlenim plačom. Nastaje kada ljubav iz djetetovih toplih šaka zamijeni hladan dah odbacivanja. Nastaje kada se čovjeku preda moć bez nadzora, s mogućnošću zloupotrebe.
Piše: Nadina Abidović
Nasilje je oduvijek bilo trag tuđe ruke. Ožiljak koji kožu otuđuje od onoga kome pripada. Ovaj članak nije opravdanje nasilju. Radije prodoran pogled u “ogoljeni” korijen iz kojeg ono klija.
Anatomija nasilja
Često postavljamo pitanja: “Šta je uzrokovalo nasilje?” ili “Ko je kriv?” Međutim, bolje pitanje glasi: Odakle potiče nasilje?
Psiholozi definišu nasilje kao svjesni čin s ciljem uzrokovanja fizičke ili psihičke štete. Sila, bez obzira na formu, može doći iz bijesa, ali se također može korjenovati iz straha. Kako bi se prikrili od predstave kao slabih- žrtve nasilja bodež koriste kao štit. Čak iako to znači produžetak devastirajućeg lanca.
1961. godine psiholog Albert Bandura je u eksperimentu “Bobo lutka” prikazao da nasilje nije urođeno već naučeno. Ukoliko je dijete uočilo da ljutnja ima rezultat, u ponašanju se stvara obrazac koji kaže da je ranjivost opasna, te da ruka u zraku može nadjačati blage riječi.
“Ko se bori sa čudovištima neka pazi da i sam ne postane čudovište. Jer kada dugo gledaš u ponor, ponor počinje gledati u tebe.“ – Friedrich Nietzsche
Najopasnije nasilje ne dolazi iz eksplozije, već iz tišine. Tamo gdje bol nema odjek, upisuje se duboko u unutrašnje tkivo. Zlo koje ostane neprepoznato I opravdano, postaje sistem.
U performansu Rhythm 0 (1974), Marina Abramović je stajala nepomično šest sati, dok je publici bilo dopušteno da s njom radi šta god želi. Na stolu su bile 72 stvari; od pera do pištolja. Isprva stidljivi, posmatrači su s proteklim vremenom postajali suroviji. Rezali su joj kožu, stavljali pištolj pod bradu i kidali dijelove odjeće. Ne zato što su bili zli, već zato što su imali dopuštenje. U toj tihoj galeriji, bez granica i odgovornosti, nasilje je postajalo. Bez otpora, zlo se ne zaustavlja.
Situacija postavlja pitanje: Šta postajemo kada nema vidljivih granica?
“Banalnost” zla
Fašizam, kolonijalizam, ratovi- nijedno nije počelo iz urođene zlobe mase, već iz ideoloških sistema koji su ljude naučili da ne preispituju. Kada je šteta opravdana “zakonom“ ili “dužnošću“, empatija se gasi. Društvo zlo ne poznaje u nijansi koja djeluje. Ono postaje nagrađeno, institucionalizirano, organizovano. U njegovim riječima je pečat i zakon. Ljudi su skloni zloupotrebi moći, dok gledaoci-po tome učesnici, oponašaju poslušnost. Slijepa poslušnost i posmatranje nasilja, jednaki su samom aktu.
Hannah Ardent imenuje to kao banalnost zla; kada običan čovjek u ime poslušnosti, zakona i “pravila” postane učesnik nasilja. Kada kaže: “Samo sam radio svoj posao.” Tada okreće leđa ljudstvu pod izgovorom da se liši osjetljivosti i “ojača” i da nanesene rane nisu ništa drugo do oprostive mikroogrebotine.
Olovna istina jeste- većina nasilja sprovedeno je od strane ljudi koji su na to naučeni ili su to jednostavno apsorbirali. Proučavati nasilje ne znači opravdati ga, već razumjeti. Jer ono što razumijemo moguće je transformisati.
Naše podneblje: gdje tragovi nisu minuli
Ova tema nije strana ni našem prostoru. Javne laži pojavljuju se kao temelj mnogih nasilja koja su obilježila našu historiju. Tragovi prošlosti nakon niza godina nisu zatrti ni zaboravljeni. Nasilje je iz opasnijih tračnica prešlo u “banalnije” i dalje uzrokujući štetu. Na društvenoj i psihičkoj slici naroda, i dalje su primijećeni nasilni potezi kista.
Javne laži uzrokovale su i neizlječivu ratnu ranu narodu Bosne i Hercegovine, koji je iskusio ekstremne oblike nasilja: genocid, logori, silovanja, te svakodnevni strah i strepnja. Kao posljedicu, žrtve su internalizirale bol i nepravdu, što je zauzelo oblik ogorčenosti i mržnje, s “potrebom” revanšizma.
Nasilje i trauma ostali su naedresirani na ovim prostorima. Između nacija i dalje postoje nezakopani ratni rovovi. Ovaj put, riječi su oružje; govor mržnje, međureligijska i međunacionalna diskriminacija, nacionalne poruke u medijima i svakodnevnom životu, te posmatranje tuđih religija nacija kao “manje vrijednih.”
Ratni sukobi, iako davno završeni, još uvijek uzrokuju pomenuta sredstva nasilja.
U ovakvoj društvenoj klimi ljudi preuzimaju osjećaj ugroženosti, iako je objektivna opasnost nepostojana. Sve se savršeno uklapa u koncept transgeneracijske traume; rane jednog naraštaja prenose se na sljedeći kroz emocije, vrijednosti i percepciju o općoj stvarnosti društva.
Politički konstruisani narativi u službi moći zatiru istinu i hrane nove generacije mržnjom. Mržnja postaje plodno tlo za reprodukciju nasilja i manjak katarze. Manjak katarze iznova rezultira tihim saučesnicima nasilja.
Otpor: empatija kao izbor
Žrtva nasilja ima dva puta: da prepozna svoju bol u drugima i ponovi ciklus, ili da izabere empatiju kao štit.
Svakako je poželjniji put kojim se rjeđe ide, a to je rabljenje empatije poput štita. Izraziti empatiju ne znači ne osjećati bol ili ljutnju, već znači svjesnost da postoje dva ishoda. Možda i jeste tačno da empatija traži stisnute zube ali i to je bolje od obraza uprljanog tuđim suzama.
Ipak, postoji izbor. Svaki put. Umjesto da posegnemo za dominacijom – možemo izabrati empatiju. Ona nije slabost. Ona je svjesni otpor. Empatija ne znači biti mekan – znači biti snažan do te mjere da ne moraš nauditi drugom da bi potvrdio sebe. Razvoj empatije treba zauzeti mjesto osvetničkim porivima.
Završna riječ
Nasilje nije samo oštrica koju jedna osoba usmjeri prema drugoj. Riječ je i o tome šta kao društvo dopuštamo, slavimo ili prešutimo. Da bismo ga zaustavili moramo vratiti koži osjećaj. Da prestane biti oklop. Već prostor za dodir. Za razumijevanje.
Nije dovoljno zatvoriti šaku. Treba otvoriti dlan. I srce.
Jer tamo gdje postoji prostor za dodir, nasilje gubi svoj jezik.
