Svijetom 4km/h: Žuljevi su “medalje” za pređeni put

Prije nešto više od godinu dana završilo je putovanje Gorana Blaževića izbjegličkom rutom pod nazivom “Solidarity Walk 4km/h” čime je skretao pažnju na tragediju izbjeglica i uputio oštru kritiku EU. Ni žice ni granice nisu spriječile ovog mladića iz Istre da i dalje šalje poruke mira i ljubavi, te nastavi hodati novim stazama Japana.

Iako su žuljevi često “medalje” za njegov pređeni put, neopisiv mu je osjećaj upoznavati svijet pješice jer tada može mnogo više detalja uočiti nego da se kreće nekim prevoznim sredstvom. U hodanju je često primjećivao kako se njegove životne slabosti transformišu u ono što ga dovodi do pobjede. Najveću motivaciju je nalazio u činjenici da ispunjava svoj dugogodišnji san o višemjesečnom pješačenju jer svijetom je najbolje bez žurbe.

Hodanje nudi mogućnost jednostavnog upoznavanja ljudi, ulaska u njihove kuće i slušanja njihovih priča. Osim toga, dok hodamo imamo puno vremena za razmišljanje o nama samima. Zato smatram da je hodanje dvostruko putovanje – osim vanjskog dijela, nudi nam mogućnost upoznavanja nas samih kao unutarnje putovanje kroz naše biće. Prvi dani su najteži, tada boli sve i um ne uživa u procesu. Potrebno je izdržati da bi kasnije, navikavanjem i osnaživanjem tijela, došlo do čarolije spajanja uma i tijela kojoj hodač teži. Strah je bio najveći problem, ali istovremeno i najveći saveznik. On me tjerao na pažnju, mudre odluke i budio moj nagon za preživljavanjem”, rekao je Goran.

Vremenom su se porodica i prijatelji navikli na njegove pustolovine, a s pješačenjem je počeo nakon što je 2010. godine prehodao Camino de Santiago, hodočasnički put dug 860 kilometara koji vodi kroz Španiju.

3300 kilometara SOLIDARNOSTI

Put po po migrantskoj ruti kojom su prolazile sirijske izbjeglice, dugačkoj 3300 kilometara, išao je preko ledenih planina Grčke i Makedonije, vrelih jordanskih pustinja, pa sve do ratovima zahvaćenih, kriznih područja. Ove dijelove prohodao je sam, bez ikakve logistike i sponzora, naoružan dobrom voljom i željom da pošalje poruke mira i solidarnosti. Jordansko-izraelska i tursko-grčka granica su bile najteže za proći, a bilo je opasno i tokom zime u planinskim predjelima, zbog snijega, uskih i klizavih cesta. Goran se svakodnevno susretao sa izbjeglicama, a mnogi su mu ukazali pomoć u različitim situacijama.

Goran Blažević tokom “Šetnje solidarnosti”

Slušati njihove priče iz prve ruke veoma se razlikuje od čitanja informacija iz medija. Izgleda da su sve zemlje nešto zaradile na njihovom prolasku i na njihovoj tragediji. To baš i ne šalje pozitivnu sliku o međuljudskim odnosima. U Makedoniji su kartu za voz plaćali petostruko više nego što je plaćaju ostali putnici. Često se lažirao ukupan broj sirijskih izbjeglica, sve u cilju dobivanja više novca od međunarodne zajednice. Kriminalnim skupinama je dopušteno da ilegalno prebacuju izbjeglice morskim putem prema Grčkoj. Kad bi brod krenuo, nakon svega nekoliko minuta, osoba koja je upravljala brodom bacila bi se u more i otplivala natrag prema Turskoj. Pustila bi te ljude koji nikad nisu vidjeli more da se sami snalaze. Šteta da se o tome i više ne govori”, ispričao je on.

Iz “šetnje solidarnostii”, izrodila se knjiga “Svilim” što u prevodu znači nosilac mira i koja je poslužila kao dobar primjer rušenja predrasuda, širenja straha i razlika među ljudima. Goran ju je napisao u jednom dahu, a možda se jednog dana izrodi i dokumentarac.

Dobrota i gostoljubivost tog naroda često mi je stvarala nelagodu jer sam se pitao kako bi kod nas bili dočekani ti ljudi. Beduinsko vjenčanje je nešto najljepše čemu sam svjedočio. Europa, nažalost, gubi tradiciju i običaje, a za putnika postaje pomalo sterilna”, kazao je Goran.

1200 kilometara DOBROTE

Kako ni dosadašnji pređeni kilometri nisu dali odgovore na sva njegova pitanja, Goran je odlučio da slijedi drevnu priču zen-budističkih hodočasnika, dugu više od 1200 kilometara, koji hodaju oko ostrva Shikoku gdje se nalaze budistički hramovi. U tome mu se pridriužila i Maja Klarić, putopjesnikinja. Prošli su svih 88 hramova na hodočasničkom ostrvu, a zatim su posjetili drevni, carski gradu Kyot. Ipak, postoji i druga, tužnija strana priče, a Goranova misija je prenošenje novih poruka koje se odnose na zaštitu okoline i ljubav prema prirodi.

Nedavno je obilježena sedma obljetnica tsunamija i potresa u Japanu. Sedma obljetnica Fukushime. Sedam godina radioaktivna voda zagađuje ocean. Imali smo priliku hodati pored Tihog oceana, vidjeti ljude koji su svjesni da i njih čeka ta sudbina, ali koji unatoč tome žive u miru i harmoniji s prirodom onoliko koliko mogu. Shikoku je redovito jednom u stoljeću žrtva tsunamija. Kako je bilo moguće napraviti nuklearku pored oceana? Kako je moguće da se sedam godina ne priča o curenju radioaktivne vode? Kako je moguće da ne mislimo na sljedeće generacije? Da smo toliko sebični i mislimo samo na interese koji su sada, a istovremeno daleko od trenutka koji je jedina istina.

Goran i Maja u Japanu

Japanci na ostrvu Shikoku gaje posebno poštovanje prema ljudima koji ga obilaze pješke. Naziv Shikoku  znači četiri regije, a u ovom hodočašću svaka regija nosi svoju simboliku na duhovnom putu pojedinca. Prva regija, Tokushima, nosi simboliku buđenja vjere koja se povezuje s visokim planinama. Ostale tri nose simboliku discipline u njenom pridržavanju, pronalazak vjere u sebi i posljednju nirvanu tj. prosvjetljenje.

Moderni hodočasnici prate put 88 hramova u smjeru kazaljke na satu, orijentirajući se prema crvenim strelicama koje dobro usmjeravaju njihovo kretanje. Put od 1200 kilometara nije lagan jer su hramovi često na visokim planinama, a da bi se došlo do njih potrebna je velika volja i upornost”, priča Goran.

Humanost je univerzalna

Postoji običaj kojeg se pridržavaju svi japanski henro hodočasnici, a to je da se štapom ne smije lupati dok se prelazi preko mosta. Takođe, kuće Japanaca ne sadrže mnogo namještaja, što je još jedan čudan običaj, ali sve to ne može pokvariti utisak izuzetne gostoljubivosti.

Zbog žuljeva nije postojao način da naslonim noge na zid, a da me ne boli. Nema kreveta, kauča ili nekakve stolice da se malo opustim. Samo se valjaš po podu i pitaš – što je tim Japancima, kako mogu živjeti u takvim sobama. Jedeš na podu, spavaš na podu, sjediš na podu, čavrljam s Majom na podu. A najgore je dići se s njega! Tog dana pauziranja, moja je muka bila na vrhuncu. A kako je Maji u čitavoj toj priči? U tišini je pratila moju patnju, kao što sam ja ljubomorno promatrao njezine brze korake”, priča Goran.

Goran i Maja sa domaćinom u Japanu

Ma koliko svako putovanje bilo ono “najbolje ikad”, Goranu je dovoljno sjetiti se dobrih Jordanaca i beduina, Sakisa iz Grčke i Veysela iz Turske da zna da pripadnika njegovog “plemena” ima svugdje po svijetu. A mladima poručuje: 

Slijedite svoje snove i želje, ne odustajte od njih unatoč strahu i osuđivanju društva. Nikad ne slijedite tuđe želje koje su vam nametnute, nego radite ono što volite jer je to jedini put na kojem je moguće biti sretan i uspješan. A ja ću sigurno još hodati i ukazivati na tužne priče i nepravde o kojima se ne govori.”

Volimo pročitati vaše mišljenje...