Atrofija je riječ koja se najčešće koristi u medicini, a njen najprostiji prijevod bio bi zakržljalost, kopnjenje ili sušenje. Ona bi možda najbolje i najkraće opisala bosanskohercegovačko društvo, tačnije njegovu genezu od devedesetih pa do danas. Mnoga polja su atrofirala, kao posljedica nepostignutih dogovora, iznevjerenih ideologija čiji su ih zagovarači koristili da bi došli do ličnih interesa, a nerad institucija je najviše doprinio opštem beznađu u kojem se danas nalazimo.
Piše: Imran Maglajlić
Možda je ono što se zove ekološki aktivizam jedna od svijetlih tačaka društva. Uvriježeno je mišljenje da bi građane Bosne i Hercegovine jedino mogla ujediniti borba protiv zabrane pušenja u zatvorenim prostorijama, ali to demantuje organizovana borba građana za puno zdraviju ideju, a to je borba za očuvanje okoliša.
Godinama se ekološki aktivisti, nevladine organizacije i domicijelno stanovništvo bore za „slobodu“ rijeka, odnosno protiv izgradnje hidroelektrana. Nekada s više, a nekada s manje uspjeha, njihova borba odjekne u medijskom prostoru, a lokacija na kojoj je predviđena gradnja hidroelektrane postane simbol ekološke borbe. Jedan od zvučnih simbola ove borbe postala je rijeka Kruščica u blizini Viteza.
Zašto se vodi borba protiv izgradnje hidroelektrana?
Često se kampanje za izgradnju hidroelektrana vode pod floskulom razvoja ekonomije, zapošljavanja lokalnog stanovništva, pa čak i razvoja sporta i turizma. Trajne štetne posljedice koje ovi projekti izazivaju ostaju prešućene. Nataša Crnković iz banjalučkog Centra za životnu sredinu kaže da je fokus borbe aktivista protiv izgradnje hidroelektrana bio prvenstveno s ekološkog aspekta, jer u kanjonima rijeka koje su ispresijecane biljni i životinjski svijet ne može da postoji.
„S velikim hidroelektranama se plave kanjoni, a oni su centri biodiverziteta, takozvani refugijalni centri gdje je visok stepen endemizma. Ako dođe do ujezeravanja, pravljenja velikih brana, onda se ispuštaju određeni gasovi kao što je metan, koji nastaje razlaganjem organskih materija koje se skladište u tim jezerima. S te strane ne možemo reći da je to klimatski neutralna energija. S druge strane, dolazi do narušavanja kanjonskih ekosistema, jer veliki dijelovi rijeka ostaju sa suhim koritom i tu život ne može da opstane, jer to više nisu divlje slobodne rijeke, nego su ispresijecane. Također, tu su i drugi aspekti, jedan od njih je ograničavanje pristupa vodi lokalnom stanovništvu.“
S ekspanzijom izgradnje mini hidroelektrana, spektar dugoročnih štetnih posljedica se širi, pa tako i apsurdne situacije kojih ne manjka u bosanskohercegovačkom društvu. Izgradnja se investitorima isplati, ali od nje nema šire društvene koristi, kaže naša sagovornica.
„Postoji hidroelektrana, mislim da se nalazi negdje kod Goražda, gdje selo nema još uvijek struju, a njihova rijeka je uništena zbog izgradnje hidroelektrane, koja naravno ne snabdijeva to lokalno stanovništvo nego se transportuje dalje.“
Male hidroelektrane se puno subvencionišu. Aktivisti kažu da su nekada ljudi koji su posjedovali kapital gradili vikendice na moru, a danas je isplativije s tim kapitalom izgraditi mini hidroelektranu.
Analiza, koju je za Centar za životnu sredinu uradio mr. sc. Damir Miljević 2018. godine, pokazuje da sistem koncesionih naknada i podsticaja za mini hidroelektrane u BiH nema ekonomsku opravdanost, te je štetan za društvo. Analiza je pokazala da bi do 2028. godine po osnovu podsticaja tadašnjeg broja mini hidroelektrana šteta se mogla procijeniti na više od 40 miliona konvertibilnih maraka. Najveću korist imaju, naravno, investitori, dok građani, koji su najviše oštećeni, plaćaju podsticaje za obnovljive izvore energije putem računa za električnu energiju.
Borba za slobodu rijeka
Godinama se ekološki aktivisti i lokalno stanovništvo bore protiv uništavanja biljnog i životinjskog svijeta. Borba protiv sprege kapitala i politike je teška, ali nije nemoguće izaći kao pobjednik i sačuvati rijeku. Neformalna grupa građana „Stop izgradnji mini hidroelektrana na Kasindolskoj rijeci“ i dalje vodi borbu.
„Neformalna grupa je 2017. godine pokušala obustaviti izgradnju mini hidroelektrane na rijeci Kasindol, ali je ona puštena u pogon 2018. godine. Dvije godine nakon toga dobili smo informaciju da će se graditi druga i odlučili smo da iskoristimo sva raspoloživa sredstva kako bismo to zaustavili. Mi smo podnijeli četiri tužbe protiv ekoloških dozvola i građevinske dozvole. Okružni sud Republike Srpske je usvojio te tužbe, međutim, Vrhovni sud je vratio na snagu jednu ekološku dozvolu, tako da smo trenutno i na Ustavnom i na Okružnom sudu, čekamo presude“, kazala je Sunčica Kovačević, jedna od članica neformalne grupe građana „Stop izgradnji MHE na Kasindolskoj rijeci“.
Nakon izgradnje prve mini hidroelektrane šteta je ubrzo bila vidljiva, a jedan od ciljeva borbe ove grupe je uključivanje građana u rasprave i odlučivanja o izgradnji, jer oni snose najviše štetnih posljedica.
Investitori često koriste razne metode kako bi zaustavili borbu aktivista. Mantra o novim radnim mjestima u mini hidroelektranama, u kojima radnici gotovo da nisu potrebni, nije rijetka. Prema riječima naše sagovornice iz Centra za životnu sredinu, Nataše Crnković, investitori koriste i bizarnija obećanja. Neka od njih su da bi lokalno stanovništvo nakon izgradnje imalo višestruku korist, jer bi se zbog hidroelektrane dešavala takmičenja u različitim sportskim disciplinama, a razvijao bi se i turizam.
Ako investitori ne obećavaju, onda vrše pritisak na aktiviste.
„Nakon što smo dobili opomene prije tužbe, zbog izjava koje smo dali u medijima, stigao je poziv od investitora, htio je da čuje komentare i primjedbe od naše grupe“, priča Sunčica Kovačević. „Mi smo pristali, jer smo smatrali da on ne zna šta se dešava na terenu, jer je sjedište njegove kompanije u Belgiji, ali smo shvatili da je on bio upućen u ono što se dešava, a cilj sastanka je bio da se dogovorimo oko opomena koje su stigle. Za nas je jedini mogući dogovor bio da se obustavi izgradnja. Nakon toga su nam stigle tužbe, to je samo još jedan način zastrašivanja. Ubrzo smo organizovali izložbu i dobili nove opomene. Tužbe su na neki način ispunile svoj cilj, mi smo morali smanjiti aktivnosti, ali kada je već napadnuta naša sloboda izražavanja onda možemo kroz fotografije govoriti o onome što se dešava na terenu“, zaključila je Sunčica.
Tužbe, pritisci, policijske intervencije, fizičko nasilje i verbalne prijetnje, čak i pokušaj da se kroz nacionalistički narativ razbije koherentnost aktivista i lokalnog stanovništva, sredstva su sa kojima se investitori služe. Uza sve mehanizme borba za rijeke je stvorila svoj put – borba više nije samo ekološka, nego je vremenom prerasla u borbu protiv represije, ugnjetavanja i korupcije. Izgubi se poneka bitka, ali oni koji su bili na prvoj liniji odbrane pokazali su i dokazali da građani još uvijek nisu nemoćni pred izrabljujućom kapitalističkom mašinerijom, koja u svom zanosu i silini misli da je nezaustavljiva. Borba za rijeke postala je simbol borbe za bolji svijet.
