Prije koju sedmicu, kada je sve ovo izgledalo previše dobro, obećala sam sebi i svima da ću pisati vedrije, da će možda uskoro i ovom kolektivnom bezdanu doći kraj. Naravno, prevarila sam se. Ali, moja pogrešna procjena nije ono čime ćemo se baviti danas.
Ako je govoriti o mikrobiologiji i medicini u Bosni i Hercegovini, nije baš teško nabrojati imena poznatih stručnjakinja koje se svim sredstvima bore da nam pomognu iščupati se iz svega što nam je ovaj ljudski nemar i svjetski nevakat donio. Ipak, postoji jedna doktorica čija su dostignuća u akademskom i naučnom svijetu zavidna za svakoga ko se bavi medicinom. Gospodo, znate li išta o profesorici Mirsadi Hukić?
Žene i nauka u BiH
U našoj zemlji o nauci se ne priča. Nedavno je neko rekao da ko u Bosni i Hercegovini uspije nametnuti neku drugu temu osim politike da je već uspio, ali kod nas se priča o akademskom svijetu svede na to da je neki političar kupio diplomu ili da djevojka sa zlatnom značkom s Univerziteta u Sarajevu ne može odraditi pripravnički rad na Sudu. I ovo boli jednako kao i nedostatak slobode s kojim se suočavaju naučnici i naučnice širom svijeta. Jer ovo je gušenje, ovo je zatvaranje ideja. Borba kojoj se ne vidi kraj, borba za koju naši ljudi još uvijek nisu spremni. Žene u nauci širom svijeta se suočavaju s velikom borbom da se njihova dostignuća jednako vrednuju, da budu poštovane u svojim akademskim zajednicama.
Pandemija: prva linija fronta
I onda je došla pandemija. Vrijeme kada su svi naučnici i naučnice i doktori i doktorice vredniji od suhog zlata. Međutim, to kod nas ništa ne mijenja. Bez obzira na to što im ovi ljudi spašavaju živote i što više nema izgovora za biti toliko drzak prema naučnicima i doktorima koji su život dali da spašavaju druge ljude, naši ljudi opet biraju da ne vjeruju nauci. I nije problem što oni ne vjeruju u nauku, nego to što bez ikakvog pokrića vrijeđaju one koji dane ostavljaju u laboratoriji kako ne bismo svi podlegli. Jedna od naučnica koja se bavi korona virusom u Bosni i Hercegovini je profesorica Mirsada Hukić, članica Evropske akademije nauka i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Nauka u najcrnje vrijeme
Ova specijalistica mikrobiologije nije dozvolila da nauka trpi ni onda kada je bilo najteže. Ratne 1995. godine ona je počela istraživati nepoznat virus od koga su obolijevali vojnici. Odlazila je na prve linije i virus tražila u miševima. Iz 800 miševa uspjela je izolirati dvije vrste virusa, od kojih je jedan donosio teže simptome i tražio duži oporavak. Ove vrste virusa genetski su se razlikovale i to je sve profesorica Hukić ispitala sa svojim timom. Ovakvo dostignuće imalo je odjeka u čitavom svijetu i donijelo je mnogo koristi u daljnjim istraživanjima ove vrste virusa i bolesti koju uzrokuje.
Korona i nauka
Četvrt vijeka kasnije, profesorica se ponovo bavi virusima. Bosanskim sojem korona virusa. Kaže da smo, genetski gledajući, neke od virusa uvezli iz Francuske i Italije, neki se ipak razlikuju. Jedan od bosanskih korona virusa nosi zanimljivo ime, Drežnica. U svijetu je trenutno poznato 45 000 vrsta korona virusa, ali u Bosni i Hercegovini je trenutno najsmrtonosniji virus neznanja i želje da se neke stvari ne spoznaju. Ovaj virus će nas najviše koštati jer ljudi i dalje odbijaju testiranja. Ljudi i dalje ne žele nositi maske u zatvorenom prostoru, i zbog toga se broj oboljelih svaki dan povećava, ponovo. Situacija je trenutno gora nego ikad, ali je strah od infekcije minimalan. Eto, tu stojimo s naukom i bosanskim odnosom prema stručnjacima.
Sloboda govora ili udar na fakte?
I povrh svega što su naši bosanski doktori i naučnici uspjeli saznati o ovom virusu i pomoći ostalim naučnicima širom svijeta, i dalje će običan bosanski čovjek više vjerovati teoriji zavjere i govoriti svima kako je hajka oko korone nastala da bi nas Bill Gates čipovao. Da, imaju potrebu da nas čipuju iako već znaju sve o nama, vjerovatno što ni mi sami ne znamo o sebi. Tako djeluje naš sistem vrijednosti u kojem ćemo se vječno svađati koji jezik djeca uče i koje će lektire čitati, umjesto da čitaju sve. Jer im ne damo slobodu da vide dalje od onoga što im ponude vijesti i roditelji.
Ali ljudima više ima smisla to da će nas sve zbog virusa čipovati nego to da je ovo što nam se dešava stvarno opasno i da može imati kobne posljedice. Zato, ne vjerujem osobi koja odbija nositi masku u zatvorenom prostoru gdje boravi još ljudi. Zato se pitam koji ga vrag natjera da bez ikakve odgovornosti ulazi u prodavnicu. Ono što me, ipak, još više zabrinulo, bilo je vidjeti tramvaj pun kao u najbolja vremena u kojem niko nije zaštićen. Ali to što se neko našao pametan da kaže ono što velik broj neukih ljudi misli nije sloboda govora. To je refleks naše države i njene pojave. To je refleks Balkana koji svim silama moramo mijenjati.
Nepoštivanje svim mogućim sredstvima
I u takvom haosu gdje svi gledaju kako će jedni druge optužiti za nanesenu štetu i stvaranje problema, gostovanje profesorice Hukić od prije nekoliko večeri naišlo je na komentare prema kojima bi se reklo da živimo u jedanaestom, a ne dvadeset i prvom stoljeću. Problem koji je time stvoren utemeljen je na postulatima balkanskog mentaliteta: žena, još i naučnica i stručnjakinja, kritizira javnost. Slojevi ovih negativnih komentara nisu samo to što se neko pametan našao da kaže ljudima kako se trebaju ponašati i šta trebaju raditi.
Iako sama profesorica kaže da na svojoj koži nije osjetila diskriminaciju na osnovu toga što je žena, evidentno je da čak i u ovakvom vremenu uvrede prema obrazovanim ženama ne jenjavaju.
Ali bosanski čovjek ima veći problem s tim što ga bilo ko kritizira. Biber po pilavu je to što je u pitanju žena s izuzetnim iskustvom. Kao i u čitavom svijetu, naučnik je prvo naučnik, pa muškarac, dok je žena prvo žena, pa tek onda naučnica. Svakome ko tvrdi da nije tako dovoljno je prikazati odnos brojeva dobitnika i dobitnica Nobelove nagrade od njenog utemeljenja. 886 muškaraca je dobilo Nobelovu nagradu, dok su samo 53 žene odlikovane ovim priznanjem – od kojih je Marie Curie Nobelovu nagradu dobila dva puta.
Ima li dubljeg dna?
Bezdan u kojem smo se našli trebat će mnogo mladih djevojaka i žena kako bismo stvorili novi normalni život nakon što sve ovo prođe. Zbog toga, svim srcem želim promjenu. Želim svijet u kojem djevojčice neće biti strah da traže pažnju i zasluge za ono što su uradile. Želim svijet u kojem nas neće biti strah da reagujemo, da nas čuju. Utopiju u kojoj nas neće biti strah nekih glasnijih ljudi. Utopiju u kojoj smo svjesne svoje vrijednosti.
Hoćemo li je ikada dočekati?
