Vraćamo se u novo normalno stanje, čini se. Ništa više neće biti isto. Ni sutra, ni za dvije sedmice, ni za godinu. Ali, od svega, najmanje vidim sebe u sebi od prije nekoliko mjeseci kada je sve ovo počelo. Dvije sedmice postale su mjesec, mjesec je postao dva... Sada konačno dočekujemo neko svjetlije vrijeme. Za sada su tu bili samo tragovi koje pokušavam naći i osjetiti, sačuvati od tugaljivog zaborava i melanhonije koja nas je obuzela, jer uistinu ne želim to. Ne želim to jer je puno više povoda za radost.
