U vremenu kada suosjećanje postaje prijetnja, a humanost se kažnjava, postavlja se pitanje – zašto su neka ljudska prava svetinja, a druga nepoželjna? Ko određuje kome je solidarnost dozvoljena, a kome zabranjena?
Piše: Matea Zovko
Kad humanost postane prijetnja
Ljudska prava su prava inherentna svim ljudskim bićima bez obzira na rasu, spol, jezik, vjeru, nacionalnost, etničku pripadnost ili bilo koji drugi status. Ona uključuju pravo na život, slobodu, slobodu od ropstva i mučenja, mišljenja i izražavanja, pravo na obrazovanje, na rad. Ona nisu nikada bila poklon, niti su došla iz knjiga. Ona su uvijek bila – oteta.
Odbranjena pred cijevima, iskopana iz zemlje krvlju, izborena urlicima i šapatima koje nitko nije čuo i ispisana u tamnicama. Nedavno smo mogli vidjeti kako su se obični ljudi, volonteri, aktivisti, humanitarci pokušali izboriti za ta fundamentalna ljudska prava koja su palestinskom narodu ukradena i tako, izgubili i svoja. Njih dvanaest biva nasilno uhapšeno i odvedeno bez ikakvog pravnog procesa, bez ikakvih burnih reakcija vladi o njihovom stanju, zdravlju i lokaciji.
Tada smo mogli shvatiti da to nije bio samo napad na njih – to je bila poruka. Poruka svima onima koji žele pokazati svoje suosjećanje prema drugom čovjeku: „Ovdje se ljudskost ne dozvoljava, ona se hapsi.“
Etika odgovornosti
Ali, upravo tu se nalazi istinsko značenje hrabrosti. Biti čovjek u vremenu nepravde kada je dehumanizacija svakidašnjica, pokazati solidarnost je najviši čin pravičnosti i etičnosti. Emmanuel Levinas je bio filozof koji se najviše bavio pitanjem odgovornosti prema Drugome. Prema Levinasu, Drugi je netko s kim smo dublje povezani na etičkoj razini. On tvrdi da smo dužni odgovarati na poziv Drugoga i da je to temeljni moralni imperativ.
Ne vjeruje da je etika nešto što se pronalazi u pravilima ili apstraktnim zakonima već u konkretnoj odgovornosti prema čovjeku. Naš susret s Drugim nas suočava s našom etičkom obavezom da u trenucima koji to zahtijevaju, odgovaramo na njegov poziv na pomoć i zaštitu.
Njegova filozofija nas podsjeća da je etika duboko ukorijenjena u čovjeku, u čovjekovoj odgovornosti da reagira na patnju, nepravdu i nejednakost u svijetu. Poziva nas da ne okrećemo glavu na nečiju patnju već da djelujemo, da smo glasni, da ne šutimo i da nismo tihi.
Ovakav koncept ne možemo učiti napamet, stvoren je kao moralna dužnost. Ako okrenemo leđa onda kada kršenje osnovnih ljudskih prava postane normalno, mi činimo nešto puno gore od obične pasivnosti. Mi, tada, normaliziramo zlo.
Tko zaslužuje našu solidarnost?
Svima nam je poznato da je, od početka rata u Ukrajini 2022. godine, svijet pokazao zadivljujuću solidarnost. Milijuni Ukrajinaca bježali su od rata, a Europa im je otvorila granice i srca, dala pravo na boravak, azil, radne dozvole, zdravstvenu zaštitu i pristup obrazovanju. Ukrajina je postala simbol borbe za slobodu, postala je priča o demokratiji, priča koja je stavljena kao medijski i politički prioritet jer služi za jačanje ekonomskih interesa i međunarodnih saveza.
U Poljskoj, Njemačkoj, Češkoj i ostalim europskim zemljama, Ukrajinci su dočekani kao ljudi u nevolji – suosjećajno, ljudski, brzo i organizirano. Ali što je s ostalim narodima svijeta? Njihove patnje su tu, ali nestaju u sjenama nepravde. Tu su, ali nisu nikome politički i strateški važne i korisne. Imamo palestinski narod koji je kroz čitavu svoju povijest pod izraelskom okupacijom, tisuće civila je ubijeno i ranjeno.
Oni se umjesto otvorenih granica, suočavaju sa zatvorenim graničnim prijelazima, blokadom hrane i lijekova, preživljavaju bez čiste vode i struje. U Sudanu traje građanski rat od 2023. godine. Vojne snage sprovode masovna ubojstva, etničko čišćenje, silovanja, a milijuni ljudi su izbjegli iz svojih domova.
Nigdje ne vidimo javne kampanje ni pozive na solidarnost s narodom Sudana. U Mjanmaru vojska sprovodi etničko čišćenje, progon i silovanja nad narodom Rohindže. Njima je onemogućeno dobivanje državljanstva, pravo glasovanja, mogućnosti obrazovanja i zapošljavanja. Ograničena im je sloboda kretanja i pristup zdravstvenoj zaštiti.
U Somaliji i Jemenu civili umiru pod bombama i od gladi. U Siriji, sukob traje više od decenije. U DR Kongu ljudi su žrtve masovnih silovanja i oružanih napada. A svijet? Svijet šuti. Ne tiho, ne zbog neznanja nego na onaj način koji razbija dušu.
Otvaramo oči pred jednim zlom jer nam je bliže i poznatije, a pred drugim zlom koji nosi istu patnju desetljećima, šutimo – jer za njih je oduvijek tako bilo.
Ujedinjeni narodi već desetljećima usvajaju rezolucije koje ostaju bez učinka, njihovi apeli za prekid vatre i humanitarni pristup bivaju ignorirani. Ženevske konvencije – koje bi trebale štititi civile u ratnim zonama, u mnogim od ovih sukoba su potpuno zanemarene.
Opća deklaracija o ljudskim pravima danas se selektivno primjenjuje – ovisno o geopolitičkom položaju ili ekonomskoj isplativosti patnje. Ove norme nisu pisane da bi ih se recitiralo na konferencijama – pisane su krvlju prošlih generacija kako bi spriječile ovakve zločine.
Ako možemo pomoći jednom narodu, možemo pomoći i drugom. Ako Ukrajince vidimo kao ljude u nevolji, moramo isto vidjeti Palestince, Sirijce, Sudance i sve ostale. Empatija ne smije imati putovnicu, naša humanost ne smije zavisiti od boje kože, religije ili političkog interesa.
Zašto je jedan život važniji od drugoga kad obje patnje dolaze iz istog srca i istog očaja? Zašto se sudbina jednog naroda smatra tragedijom, a drugog statistikom?
Istina je da, koliko god se mi trudili biti moralni i govorili da smo pred svima jednaki, u stvarnosti nismo. Znamo da zakon često nije pravda, da država nije zaštita i da povijest ne pamti početke ljudskih borbi nego njihove cijene.
Taj svijet koji nas gleda kroz boju kože, religije, nacije je lažan. Zato što prava ljudskost nije u boji kože ni u religiji niti u politici – nego u tome da stanemo uz čovjeka kad je izgubio svoje pravo na život, slobodu i dostojanstvo.
Tada možemo biti sigurni da živimo Levinasovu filozofiju o istinskoj odgovornosti prema Drugome. Kada ne govorimo o Palestini, Sudanu, Siriji i Kongu kao što govorimo o Ukrajini – mi ne štitimo mir, nego podržavamo sistem u kojem je dehumanizacija dozvoljena.
A sve dok to radimo, ne možemo reći da stojimo na strani pravde. Ljudska prava su kamen u cipeli svijeta – uznemiravaju i smetaju. I baš zato su vrijedna. Ne tražimo ih i ne izmišljamo – već ih branimo. Ne samo za sebe, nego za one čiji glas ne čujemo, a dozivaju nas.
Jer prava jednog čovjeka, negdje, uvijek ovise o hrabrosti drugog – ovdje.
