Razmišljajući o tome što ću pisati, odlučih se za jednu temu koja je meni promijenila život. Možda će to nekomu smiješno zvučati. Ali, stručna praksa stvarno to može, tako što te usmjeri na pravu stranu. Kada se zapitaš što nakon srednje. I onda odradiš pripravnički rad. Pa si još uvjereniji šta želiš. Čekaj, nekomu je pripravnički i volonterski rad isto. A u zakonu se ta dva pojma razlikuju.
Međutim, ovaj tekst će govoriti o nečemu puno važnijem nego o tom što u zakonu znači volonterski, a što pripravnički rad.
No, vratimo se na ono kako mi je stručna praksa promijenila život.
Sve strukovne škole imaju stručnu praksu u trajanju 2,3 ili sve četiri godine trajanja škole. Ja sam završila srednju školu sa smjerom farmaceutskog tehničara. Ni sama nisam upisala tu školu iz razloga zato što mi se sviđa, nego samo da bih izbjegla gimnaziju. Iskreno, pune dvije godine sam se pitala zašto sam ja ovo upisala. Ali, kada je došao treći razred i početak stručne prakse, moje mišljenje o istoj školi preokrenulo se za punih 360 stupnjeva. Znači, puni krug.
Nažalost, većina škola u BiH su slabo opremljene te se neke ”tehnikalije” važne za tu struku ne mogu prikazati učenicima. Međutim, zato postoji malo rješenje, a to je stručna praksa. Ja sam svoju praksu trebala raditi jednom tjedno, u trajanju od 4 sata, u ljekarnoj gdje ja želim, to jest da postignem dogovor sa tamošnjim ”glavnim i odgovornim”. Tako je i sa većinom škola drugih strukovnih usmjerenja.
No, sada se postavlja pitanje, koliko učenika od njih 30 u razredu odradi tu praksu ili samo ode ”po potpis”.
Nakon ovog odlomka mnogi će naći opravdanja za ne raditi stručnu praksu. A neka od tih opravdanja su izgovori tipa: možda mu se to ne sviđa, nezainteresiran je, tamo gdje to radi su ljudi užasni ili jednostavno, ne ide mu se.
Pokušat ću vas razuvjeriti u nastavku.
Kako mi je stručna praksa promijenila život?
Kao što sam na početku rekla, upisala sam srednju ni ne znajući što je to farmacija, te lupala glavom o zid u drugoj godini pitajući se: ”Što je meni ovo trebalo?”. Međutim, kada su tjedni prolazili, a ja odrađivala praksu, znala sam da je to to. Rekla sam sama sebi: ”Napokon znam, što želim raditi nakon školovanja”. Ovo, također, ne znači da će se svi tako osjećati. Ali, postoji tu još razloga iz kojih je stručna praksa dobra. Radeći je dvije godine, osim što sam shvatila da sam se zaljubila u posao koji radim, stvorila sam neke nove radne navike. I samim tim postala ozbiljnija.
A da ne pričam o tome, koliko sam i tijekom stručne prakse, a i pripravničkog rada nakon toga, stekla prijatelja, pa mogu slobodno reći za cijeli život. Napomenula bih još neke vrlo važne vrijednosti za koje sam bogatija dok sam radila pripravnički rad. Stekla sam samopouzdanje i vjeru u sebe. Nešto najstrašnije mi je bilo stati na pult, i ljudima ponuditi, to jest pružiti pravi lijek. Koliko god mi komunikativni bili, to je jako teško. Nakon odrađenog pripravničkog rada, te kada sam dobila svoju licencu, shvatila sam to kao veliku pobjedu, jer naučila sam najvažniju životnu lekciju. Napokon sam se pronašla u nekom poslu, stekla samopouzdanje i vjeru u sebe, te prijatelje.
Koje se promjene dešavaju na učenicima tokom odrađivanja stručne prakse?
Radeći svoj pripravnički rad u ljekarni, gledala sam učenike koji su dolazili na praksu, kao i ja prije dvije godine. I tek tada uvidjela koje su se promjene dešavale meni. Jer sam to vidjela na njima. To mi je i potvrdila moja vesela mentorica, magistra farmacije, svojom izjavom: ,,Ne dolaze svi učenici i praktikanti ovdje zainteresirani. Svi su oni individue za sebe. Te svakom od njih sam morala pojedinačno pristupiti. Najveći izazov su mi bile osobe koje su dolazile vidno nezainteresirane. Ali, našla sam rješenje i za njih. Te sam bila ponosna na to. To riješenje se zove motivacija, te pohvale. Treba se staviti fokus na ono što su dobro uradili. A onda kada ih pohvalim za to dobro, najčešće se na njihovom licu pojavi osmijeh, te sljedeći put dolaze motivirani i željni znanja i rada.”
,,Jako sam zahvalna na ulozi mentora. Znanje je nešto što dijeljenjem množiš.”
Veliki problem je i u mentorima i profesorima koji praktičnu nastavu ne predaju na pravi način,te nisu zainteresirani zainteresirati svoje učenike.
Zato tokom razgovora sa mojom sugovornicom koja ima veliko iskustvo sa učenicima i pripravnicima, na pitanja koliko je važna stručna praksa, te kako je to biti mentor i podučavati ,ona je odgovorila: ,,Jako sam zahvalna na ulozi mentora, jer koliko oni uče od mene, učim i ja od njih. Te sam jako ponosna kad vidim napredak. Osim što svoje učenike i pripravnike želim uvesti u rad i prenijeti im svoje znanje, te uputiti na greške, primjerom svojih grešaka.
Želim im prenijeti koliko je važno imati divan odnos sa kolegama. Odnos pun povjerenja i timskog rada. Za vrijeme novogodišnjih praznika, moja tadašnja pripravnica i ja smo došle na ideju da vizuelnim efektom pacijentima pružimo blagdanski ugođaj. Tako da smo tih veselih dana nosili crveno-zelene rajfiće sa borićima i poklončićima. Pacijenti su bili oduševljeni i uspjeli smo im ”staviti” osmijeh na lice.
Osmijeh, razumijevanje i zagrljaj je nešto što uvijek možemo pružiti i svakodnevno se trebamo napomenuti da je biti čovjek važnije od svega onoga što piše u knjigama.”