Donosimo vam praktične savjete kako se brzo i efektivno spakirati za put.
Vjerojatno najčešće pitanje koje mladi putnici poput mene dobiju je „Otkud ti tolike pare da putuješ?“. Nikog živog ne zanima gdje spavam, šta radim na svim tim divnim mjestima koje posjetim, kvragu, nitko živ ne pita ni kako neko mjesto izgleda, kakve dojmove ostavlja... Uvijek je prva rečenica: „Jarane, i ja bih da imam love.“ / „Jarane, otkud ti tolika lova?“.
Ako ste se ikada pitali kako efikasnije nešto naučiti u ovom tekstu za vas imamo osam savjeta kako učiti bolje.
Uporno jedemo šećere jer tjeraju naš mozak da oslobađa dopamin pa smo postali ovisni o njima. Skoro u svu hranu koju kupujemo fabrički su dodani šećeri, čak i u hranu koju smatramo zdravom (energetske pločice, keks od žitarica, voćni jogurti...).
Da se ne lažemo, do prije nekoliko mjeseci ni ja nisam znao dobar odgovor na pitanje šta je minimalizam. Meni...
Ko je lud da se odrekne janjetine i ćevapa da bi pasao salatu? A šta ako bismo probali pogledati stvar iz druge pozicije? Šta ako probamo odgovoriti na pet osnovnih pitanja koja bismo postavili ljudima koji ne jedu meso? Da vidimo šta bismo dobili!
U pitanju je nezaboravan roman o kompleksnoj ljudskoj prirodi sjećanja i zaborava. Oni upoznati s djelima „Hakawati“ ili „Žena bez koje se može“ Rabiha Alameddinea već znaju da ih očekuje djelo koje kroz nekoliko pripovijednih linija – različitih u svakom pogledu – besprijekorno oponaša stvarne živote marginaliziranih i zaboravljenih.
“Terorist” prati neimenovanog uhljupa, žurnalistu koji životari dan za danom, pokušava opstati na mizernom radnom mjestu i nema baš pretjeranih planova za budućnost. Ipak, jedina konstantna želja novinara je za Novu godinu, otići negdje gdje nikoga ne zna.
U potrazi sam za mjestom gdje me nitko neće na silu tjerati da izaberem nešto što ne želim, bilo to nešto suštinski dobro ili loše za mene. Ja mislim da za svog životnog vijeka, to ovdje u Bosni neću dočekati. Baš kao i prije stotinu godina No nest salus nisi in fuga (Samo u bježanju je spas). Vama koji ostajete, kao i mom rodnom kraju, u životu želim samo sreću!
Ako želimo da imamo knjige koje smatramo vrijednim, koje pišemo za neku ozbiljnu i dobru publiku, tu publiku treba nekako i odgajati. Da bismo imali dobru književnost nije dovoljno da samo imamo dobre pisce, nego da imamo i dobre čitaoce.
Sjeo sam na krevet, a moje niti između stvarnosti i sna krenule su se mutiti. Prije nego sam utonuo u san, sjetio sam se odlomka iz Jergovićeve kolumne o Karimu koji sam pročitao prije nekoliko godina... „Tajna džema od malina“ samo priprema za nešto drugo, stilska vježba, pomoću koje pisac vješto maskira i skriva svoje pravo lice, čuvajući ga za nešto veliko i važno, nešto buduće...“ – Dječak i Strip, M. Jergović, 22. 10. 2011. godine.
Karim je imao u pripremi dva rukopisa koja nije imao priliku dovršiti; da li se u njima nalazilo nešto veliko, važno i buduće ostaje njegova posljednja misterija, koja iščekuje nekog novog književnika/cu ili novinara/ku spremnog krenuti stazom na rubu zbilje i fikcije...
Gdje si jedan život začeo, tu ćeš se prije ili poslije vratiti još jednom, da k'o levat prekopaš uspomene. Neki dan zateknem se u FIS-u, nostalgija za prodangubljenim tinejdžerskim noćima.
