U slabo osvijetljenoj kuhinji malog apartmana u San Francisku, Sotona je fasciniran grmićem kadulje koji trune u napukloj žardinjeri. Ležernošću i znatiželjom samo krati vrijeme prije početka intervjua sa svojom kćerkom.
Ona, s druge strane, djeluje iscrpljeno i pod velikim stresom.
Ime joj je Smrt, i dok sjedi u dnevnom boravku, svoj napaćeni pogled ne uspijeva maknuti s fotografija iznad kamina – mladića kojeg je svojevremeno prerano pokosila. Njen otac želi razgovarati o njihovom zajedničkom štićeniku Jakubu.
Jakub je Arapin – kurvin sin, peder i pjesnik, koji se sprema za boravak u mentalnoj instituciji; očito je zašto ovaj smrtnik biva temom diskusije o zaboravu (koju potencira Smrt) i sjećanju (koju fazorizira njen otac Sotona) dvoje vječnih nosioca mizerije i spokoja u uvodnom poglavlju petog romana Rabiha Alameddinea, imena „Anđeo historije“.
Slomljeni homoseksualac u ludnici
Osnovna narativna linija knjige prati Jakubovu noć u psihijatrijskoj klinici, gdje se prijavljuje jer u glavi čuje glasove Sotone i četrnaest svetaca. Jakuba očito progoni njegova prošlost, dječačke noći u javnoj kući ispunjene poezijom, gdje je radila njegova majka, tinejdžerski dani u samostanu, gdje otkriva seksualnost na najbizarnije moguće načine u okružju dječaka zlostavljača, a u koji ga je poslao otac.
Ipak, to je tek početak njegovih životnih briga; četiri njegova prijatelja i ljubavnik bivaju pokošeni za vrijeme „kuge“ AIDS-a u 80-im godinama prošlog stoljeća, ali on njihovo prisustvo i dalje osjeća u svom životu.
Alameddine na 305 stranica knjige propliće prošlost, sadašnjost, stvarnost i lucidnost svog protagoniste, kroz četiri cjeline, koje se nasumično smjenjuju, imenovane: „Sotonini intervjui“, „Na klinici“, „Jakubov dnevnik“ i „Jakubove priče“.
Kombiniranjem pripovijedanja iz prvog i trećeg lica, te ubrizgavajući ludost kroz promjenu ugla promatranja dešavanja autor nam servira emotivno nabijenu filozofsku diskusiju o sjaju i prokletstvu sjećanja. Tako neke dijelove priče ne pratimo očima Jakuba ili Sotone nego npr. iz ugla američkog drona ubojice koji flertuje sa seoskim dječakom Muhamedom ili konzervativca/homofoba koji je gost liberalne zabave njegovog gay šefa.
Ponosni Arapin u kavezu
Provokativne situacije, toliko ekstremne da bi mogle i najveće liberale natjerati da se osjećaju nelagodno, servirane su gotovo u svakom poglavlju knjige. Od uvoda koji očito odaje dojam „Sotonskih stihova“ Salmana Rushdieja (djela koje je potreslo Bliski istok i prouzrokovalo fetvu islamske zajednice Irana, da se autora ubije), preko prostitutki koje klanjaju akšam namaz u nadi da će imati uspješnu noć, časne sestre koja ispunjava svoje seksualne potrebe zlostavljajući dječake, pa sve do Arapina koji čita Kur’an zatvoren u kavezu u stanu homoseksualaca. Za Alameddinea očito ne postoje stvari o kojima nije spreman pisati.
Za razliku od većine književnika koji provociraju u želji da skrenu pozornost na sebe i svoj rad, svaka gnusna scena „Anđela historije“ daje nam djelić Jakubove životne slagalice. Slušajući trenutke u kojima se protagonista ispovijeda svom mrtvom ljubavniku kako je uživao gušiti se i povraćati dok je oralno zadovoljavao nekog stranca (porodičnog čovjeka koji je prikriveni homoseksualac) na prvu zvuče kao beskorisna provokacija autora.
Dobija se dojam da baš i nije nešto što bi se moglo očekivati od osobe koja žali za ljubavnikom kojeg je izgubio prije dvadeset godina. Ipak, slušajući poslije načine na koje su ga zlostavljali dječaci u samostanu ili koliko se usamljeno osjeća, da mu se pričinjavaju zvuci i mirisi preminulog ljubavnika, postaju jasni motivi za kompleksno djelovanje lika koji je prošao najdivlje stvari u životu kako bi na kraju postao propala ljuštura koja sjedi u čekaonici psihijatrijske ustanove.
Očito je da „Anđeo historije“ nije roman za široko čitateljstvo.
U pitanju je nezaboravna pripovijesti o kompleksnoj ljudskoj prirodi sjećanja i zaborava. Oni upoznati s djelima „Hakawati“ ili „Žena bez koje se može“ Rabiha Alameddinea već znaju da ih očekuje djelo koje kroz nekoliko narativnih linija – različitih u svakom pogledu – besprijekorno oponaša stvarne živote marginaliziranih i zaboravljenih.
