Dragi brucoši, ulazite u novu fazu vaših života. Studentski dani će vas sigurno promijeniti, očeličiti ali dati i najljepše trenutke. Prijatelje za cijeli život a sigurno i mamurluke koje nikada nećete zaboraviti. Možda se dese i neke ljubavi, tko zna. Biće uspona, biće i padova. Razočarenje kad padnete prvi ispit, ali i neizmjerna sreće kada položite prvi. I, znajte, studentski dani vam mogu biti baš kao iz filmova American Pie, ludi i jedinstveni. Ekipa KARIKA kao tim prekaljenih studenata, nekih štrebera a nekih vječnih apsolvenata vam donosi savjete kako da te dani učinite što ljepšim i ispunjenijim.
U potrazi sam za mjestom gdje me nitko neće na silu tjerati da izaberem nešto što ne želim, bilo to nešto suštinski dobro ili loše za mene. Ja mislim da za svog životnog vijeka, to ovdje u Bosni neću dočekati. Baš kao i prije stotinu godina No nest salus nisi in fuga (Samo u bježanju je spas). Vama koji ostajete, kao i mom rodnom kraju, u životu želim samo sreću!
Kada sam se prije mjesec dana pojavio u ulici Gosposvetska 83 na ulazu u Studentski dom broj četiri, bio sam neka druga osoba.
Hodajući gradom sam prema tramvaju, shvatio sam da je ove noći Sarajevo jedan ogroman party, da svi oni koji mrze festival ustvari ne kontaju šta je festival, kako turistički, tako kulturalno te obrazovno.
Nevjerojatno je kako život može postati ugodan i zanimljiv, uz jednostavne i iskrene misli te bivanjem zadovoljan sa svakodnevnim stvarima u životu. Neki dani vrijede jer se u njima dogodi više nego u hiljadu izlazaka sunca, drugi opet vrijede jer je naprosto netko bio tu kada ti je bilo najpotrebnije.
Najveće iznenađenje sam bila ja, sama za sebe. Negdje sam pročitala da pravog sebe upoznaš onda kada ostaneš sam na ulici, licem u licem sa unutrašnjim sobom.
„Profesor koji mora trenirati strogoću i tjerati ljude da mu dolaze na predavanja na silu, ne zaslužuje svoje zvanje.“
Na četrnaestom katu stambene jedinice Haveran otvaraju se balkonska vrata. Na njima se pojavljuje figura koja iz svega glasa počinje svoju propovijed ljudima na ulici. U silovitom, ukaljanom religijsko/filozofskom monologu, muškarac Danijal sa žarom kudi prolaznike, te lucidno-proročkim glasom uvodi u tumorni svijet novele Svinjska kost u leproznoj ruci iranskog autora Mustafe Mastura u prijevodu Muamera Kodrića.
Svoju priču počinjem mojim dolaskom u Sarajevo. Za razliku od ostalih kolega i kolegica, ja sam došao u ovaj grad u isto vrijeme kada i na ovaj svijet, prije 25 godina, dvije godine prije samog Sarajevo Film Festivala.
Ako ste se ikada pitali kako efikasnije nešto naučiti u ovom tekstu za vas imamo osam savjeta kako učiti bolje.
Prvog sam dana radionice sjedio u klupi na Akademiji likovnih umjetnosti kao prvačić nervozan zbog polaska u školu. U tim smo uvodnim satima saznali da će nam radionicu voditi Kruno Lokotar, književni urednik, kolumnista i moderator mnogih festivala. Osim njega, raspored mi je otkrio da ćemo slušati i Johna Freemana, Aleksandra Hemona, Dubravku Ugrešić te mnoge druge. Bilo mi je drago što mogu prisustvovati svemu tome.
Ne moraš biti savršen, ili imati dvadeset godina muzičkog iskustva da bi stvorio nešto. Mi našom muzikom želimo pričati naše životne priče. Teško je znati šta nas čeka na duge staze, ali šta god da se desi vjerujem da kad pogledamo na ono ispričano kroz naše pjesme, uvijek ćemo se rado sjećati.






















