Ponekad napišem poruku i obrišem je. Ne zato što ne znam šta želim reći, nego se plašim kako će druga osoba to shvatiti. Hoće li misliti da sam naporna? Osjetljiva? Da tražim previše? Pa je lakše ne reći ništa ili samo staviti smajli. Jer danas je ljepše kad šutiš i praviš se da ti nije ništa, nego da priznaš da ti jeste.
Piše: Amra Zahirović
I zato pišem ovo – da pokušam razumjeti šta se to desilo s nama. Da li smo, dok smo otkrivali sve prednosti vještačke inteligencije, počeli gubiti onu našu, ljudsku, emocionalnu? Na kraju ovog teksta, ostavit ću i jednu pjesmu koja se rodila baš iz te brige. Možda malo drugačija od mojih drugih, ali iskrena do srži.
Gdje je počelo?
Imam osjećaj da više niko ne zna da razgovara. Da stvarno razgovara. O stvarima koje bole, koje vise negdje između srca i grla. Sve je postalo klik. Sve je ili “da” ili “ne”, kao kod robota. A mi nismo roboti. Ljudi nisu 0 ili 1. Ljudi osjećaju složeno, zbunjeno, nesigurno… i baš u tome je ljepota. Meni je to ubilo dosta samopouzdanja.
Pokušavala sam nekad s ljudima pričati iskreno, reći kako se osjećam, ali sam često nailazila na zid. Kao da više ne znamo šta da radimo s emocijama kad ih neko pokaže. Neki šute, neki se udalje, neki ti zamjere jer si bio iskren. I onda počneš misliti da si ti problem. Počneš sumnjati u to što osjećaš. I počneš se povlačiti.
Da li je samo u meni problem?
Vidim to i kod drugih. Kao da svi nešto osjećamo, ali niko ne zna kako to da kaže. Ili ne smije. Ili misli da će ga neko ismijati, odbaciti, zalediti pogled. Lakše je ne reći ništa. Lakše je izgledati cool i nezainteresovano, nego priznati da ti je stalo.
Nije da ljudi ne osjećaju. Osjećaju itekako. Ali kad god pokušaju reći nešto iskreno, naiđu na nerazumijevanje ili ignorisanje, pa prestanu. I tako se polako gubi jezik emocija. Ne znamo ga više koristiti. Ne znamo imenovati ni ono što nas boli, ni ono što nas raduje. Često ni sami sebi ne znamo priznati šta nas dotiče.
I sve više mi se čini da zbog toga veze tako lako pucaju. Ljudi prestaju razgovarati. Sve se svede na “vidimo se”, “ne vidimo se”, “hoću”, “neću” – bez objašnjenja, bez pokušaja da se razumijemo. A stvarni odnosi ne funkcionišu tako. Nisu instant. Nisu aplikacija koju ugasiš kad ti dosadi. Nisu savršeni filter i titl ispod slike.
Odnosi traže trud, riječ, tišinu, pogreške i priznanja. Traže ljude, ne profile. Traže dvije nesavršene osobe koje će poboljšavati jedno drugo, a ne dva Instagram modela koji su zajedno da bi izgledali bolje na fotografijama koje neka djevojka gleda u svojoj sobi želeći takvu “ljubav”.
Uloga AI u svemu
AI i tehnologija donijeli su mnogo dobrog, ali imam osjećaj da smo, dok smo učili kako da budemo brži, zaboravili kako da budemo prisutni. Dok smo naučili kako da filtriramo slike, zaboravili smo da ne treba filtrirati osjećaje. Naučili smo da emociju treba “srediti”, “ne pokazivati previše”, “zvučati zrelo”, a gdje je tu autentičnost?
I nije ovo samo moj lični utisak. Prema istraživanju Pew Research Centera, više od 30% ljudi priznaje da je koristilo AI ili automatske generatore poruka kako bi izbjegli teške ili emotivne razgovore – poput raskida ili čak priznavanja ljubavi. A istraživači sa MIT-a upozoravaju da oslanjanje na digitalne asistente za emotivne zadatke može dugoročno smanjiti našu empatiju i sposobnost da vodimo iskrene razgovore. Kao da prepuštamo tehnologiji ono najvažnije što nas čini ljudima.
Sve češće čujem da neko “nije imao snage” da nekome objasni zašto odlazi, pa je pustio AI da napiše tu poruku. Ili da su “za svaki slučaj” zamolili chatbot da im uljepša ljubavno priznanje da ne ispadnu smiješni. I dok tako pokušavamo zvučati savršeno, gubimo ono najljepše – nesigurne riječi, zadrhtali glas, iskrenost koja možda nije uglađena, ali jeste stvarna.
Kad je komunikacija svedena na reakcije i tipke, gubimo ono najvažnije – pogled, glas, treptaj. I više nije ni čudo što ljudi ne znaju kako da budu ranjivi, kad ih niko ne uči da je to dozvoljeno.
Šta raditi?
Zato sam sebi obećala da više neću umanjivati ono što osjećam. Neću se praviti da me nije briga kad jeste. Neću se izvinjavati jer imam srce koje ne zna da šuti. I ako nekome to bude “previše”, to je u redu. Ja ne želim biti manje da bih nekome bila taman. Vjerujem da i u ovom svijetu u kojem nažalost živimo, ima onih koji odbijaju instant ljubav, koji vole duge razgovore koji nas spajaju, zbližavaju i upoznaju. Vjerujem da to zaslužujem i sigurna sam da ću to imati.
Neću da se naviknem na ovaj svijet u kojem su emocije slabost. Neću da učim govoriti jezik tišine. Jer moje emocije su stvarne. I više ne želim da ih krijem kao da su nešto pogrešno.
Nekad tišina zna više povrijediti od bilo koje riječi. I nekad je najhrabrije što možeš uraditi reći kako se osjećaš. Ne radi odgovora. Ne radi potvrde. Nego da ostaneš svoj. Jer dok šutimo, gubimo i sebe i jedni druge.
—
Malo drugačija pjesma
Vještačka inteligencija ti piše pet razloga
zašto je voliš.
Ne znam šta je tužnije:
što sam ne znaš ili što ona misli da znaš
i da čita tvoju dušu na papiru.
Hoćeš li pitati internet i kako se osjeća?
Znaš li uopšte šta je emocija?
A, da…
“Emocija je složen psihološki i fiziološki odgovor organizma na neki podražaj ili situaciju, koji uključuje subjektivni doživljaj (kako se osjećamo), tjelesne reakcije (npr. ubrzan rad srca, znojenje) i izražavanje (npr. facijalna ekspresija, govor tijela).” – izvor Internet.
Amra Zahirović
