Sezona je upisa na fakultet. Kako biste dobili što više korisnih informacija objavljujemo seriju razgovora sa bivšim ili trenutnim studentima studija koji možda i vas zanima. U nastavku pročitajte zašto je Sabina Čuturić upisala njemački i turski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Sabina Čuturić diplomantica je njemačkog jezika i književnosti i turskog jezika i književnosti. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2019. godine, a trenutno je studentica master studija na Odsjeku za germanistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sabina je svoje slobodno vrijeme odlučila pokloniti volontiranju, ali i izgradnji sebe kroz različite vidove neformalnog obrazovanja. Uza sve to, Sabina je dobitnica Srebrene značke, priznanja koje Univerzitet u Sarajevu dodjeljuje svojim izuzetno vrijednim i uspješnim studentima. Sa Sabinom smo razgovarali o razlozima upisivanja i načinu studiranja dvopredmetnog studija, perspektivi studenata društvenih i humanističkih nauka, ali i o važnosti vannastavnog angažmana za vrijeme studija.
Zašto baš njemački i turski?
To su me često pitali i to može imati više razloga.
Prvi su neki privatni razlozi koji su kod svakoga drugačiji pri izboru studija; za mene je to bio izazov jer sam do tada kroz školu učila samo engleski i njemački jezik. Njemački mi je bio uvijek slabija strana u odnosu na engleski jezik te sam stoga osjetila želju da se uhvatim u koštac s tim jezikom koji učenici najčešće ne vole. S druge strane, turski uopšte nisam učila prije studija, ali sam već pri prvom susretu s ovim jezikom osjetila da je poseban. To su neki prvobitni razlozi. A u toku studija se otkriju neki drugi razlozi koji vas navedu da nastavite tom stazom kojom ste krenuli. Njemački i turski su dva potpuno različita svijeta s lingvističkog, a i s kulturološkog aspekta. Smatram da je veće zadovoljstvo upoznati se s dva tako različita svijeta nego samo s jednim, nazovimo ih „istočnim“ ili „zapadnim“.
Kako izgleda upis na dvopredmetni studij? Razlikuje li se u odnosu na jednopredmetni?
Upis na dvopredmetni studij se ne razlikuje od upisa na jednopredmetni, barem na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pri upisu se navedu željene studijske grupe, isto kao i pri upisu na jednopredmetni studij. Dokumenti se prilažu jedanput. Ne znam da li drugi fakulteti imaju mogućnost dvopredmetnog studija, ali na Filozofskom je to sve prilično jednostavno. Većina studijskih grupa se može kombinovati, to nije moguće samo kod studija psihologije.
Postoje li neki preduslovi za studiranje stranih jezika na Univerzitetu u Sarajevu?
Preduslov je završena četverogodišnja škola. Važno je imati odabranu grupu predmeta koja se boduje pri upisu – to su maternji jezik, strani jezici, historija i sl., boduje se opšti prosjek, a mi smo te godine imali i prijemni ispit, ali mislim da se on više ne sprovodi. Tako da vam je u suštini važan samo prosjek ocjena iz srednje škole, kao i neka dodatna priznanja, ako ih imate.
Na Filozofskom fakultetu se samo engleski i njemački jezik studiraju na ciljnom jeziku, dok se ostali jezici studiraju na maternjem jeziku, tako da za ove jezike nije preduvjet da ih već poznajete, ali je to, naravno, poželjno.
Šta novo u život unosi studij stranih jezika, na koji način nas mijenja?
Mislim da je tu važno spomenuti da se kod nas ne studira samo jezik, nego i književnost. Bilo koji jezik da odaberete studirate ga zajedno s književnošću koja je nastajala na tom jeziku. To je kod nas tako, dok naprimjer na evropskim univerzitetima to je već odavno, koliko sam ja upoznata, odvojeno. Možete studirati samo lingvistiku ili samo književnost, možete studirati opću lingvistiku ili određeni jezik. Kod nas to još uvijek nije odvojeno i mislim da je to s jedne strane otežavajuća okolnost, s druge strane prednost, jer prosto dobijete bolji pregled i „širu sliku“. Mislim da je studij i jezika i književnosti, za one koji imaju afinitet prema nečemu takvom, neka osnovna stepenica koju morate, ili biste trebali preći, ako želite da se bavite nečim sličnim u životu. Neko će reći da vam to nije potrebno, da je dovoljno da upišete kurs tog nekog jezika, a to je naravno besmislica. Kurs vas može samo osposobiti da komunicirate na ciljnom jeziku, da se možete sporazumjeti u nekim najosnovnijim životnim situacijama, ali vam ne pruža ništa više od toga. Takvo razmišljanje je posebno opasno za one koji bi zapravo željeli studirati jezik i književnost, ali prezaju od toga zbog ovog površnog stava koje vlada u društvu. Lingvistika i nauka o književnosti su već utemeljene naučne oblasti i one zavređuju da im se prilazi kao i svakoj drugoj nauci.
Šta nam one donose?
Mnogo toga, ako ih sagledamo iz ove perspektive: jezik je sastavni dio čovjeka, za mene najfascinantniji i najsloženiji fenomen čovječanstva. Nemoguće ga je izbjeći ili zamijeniti nečim drugim, jer mi čak i kada ne govorimo razmišljamo u okviru onih jezičkih pojmova koje poznajemo.
Dakle, istraživanjem lingvistike saznajete jako puno o samom čovjeku, a istraživanjem stranog jezika još dodatno i o „stranom čovjeku“ tj. u okviru kojih pojmova govornici drugih jezika razmišljaju. Saznajete kako drugi koncipiraju pojmove poput mira, ljubavi, smrti, a za mene je to prilično velika stvar! S druge strane, književnost je oblik ljudskog izražavanja koje čovjeka prati od njegovih samih početaka. Ona je preživjela tolike vjekove, i sigurno će nastaviti živjeti i poslije nas. Jedan njemački pisac je nedavno na tu temu rekao: „Svi trebamo priče.“ I zaista, svi ljudi trebaju priče, drugačije od onih u kojima žive.
Zapravo, jako mali postotak ljudi ne čita (pritom mislim na književnost, lijepu riječ); dakle, svi barem u nekoj fazi svog života osjetimo potrebu za knjigom. I istraživati zašto je to tako, zašto su svima od najdavnije prošlosti potrebne priče, jednako je važno kao i istraživati prirodu ili ljudsku anatomiju.
Da li dvopredmetni studij znaži i dvostruke obaveze? Kako sve to izgleda?
Svakako da da. Prije svega, zbog vremena koje treba da posvetite i jednom i drugom studiju. Tu su duple zadaće, dupla predavanja, dupli ispiti… Ali ja bih ipak savjetovala svim budućim studentima, ako se već odluče za studij nekog odsjeka na Filozofskom fakultetu, da razmisle o kombinaciji s još nekim odsjekom. Mišljenja sam da to jednostavno čini studij kvalitetnijim, širim i korisnijim. Pored toga, iako su vaše obaveze u tom slučaju duple, mislim da dobar dio posla odradite u hodu, a da to i ne primijetite. O nekim ćete stvarima već čuti na prvom odsjeku i znati ih primijeniti na drugi, neki će vam zadaci stoga biti puno lakši i imat ćete dobru podlogu na koju je onda lakše nadograđivati dodatno znanje.
Šta ti je bio najveći izazov prilikom planiranja i organizovanja obaveza?
Mislim da je najveći izazov to što su studiji drugačije koncipirani, barem ova dva koja sam ja pohađala, i ne zahtijevaju jednaku posvećenost. Naravno, ako vas neko forsira u jednom smjeru, vi ćete se vrlo vjerovatno prikloniti tome i posvetiti više pažnje onome što više od vas zahtijeva, i onda postoji mogućnost da zanemarite drugu oblast. To može biti problematično, ali mislim da nije nerješivo jer se studij jezika ne ograničava na samo tri ili pet godina koje ćete provesti na fakultetu. Na to ćete svakako trebati nadograđivati znanje koje ćete stjecati mimo vaše obrazovne institucije i to onda nudi mogućnost da nadoknadite propušteno.
Kakav je odnos profesora prema dvopredmetnim studentima? Imaju li razumijevanja?
Moje iskustvo je više pozitivno nego negativno. Sam studijski program dvopredmetnim studentima omogućava neke beneficije, na nekim godinama imate manje predavanja, manji broj sati koje morate provesti na predavanjima ili vježbama. Ispite morate polagati jednako kao i studenti jednopredmetnog studija, ali neki sitniji problemi se lahko daju riješiti, naravno ako su profesori otvoreni za suradnju, a u većini slučajeva jesu. Studenti dvopredmetnog studija nisu nepoznanica na našem fakultetu i to vam dosta olakšava, no ipak se morate naoružati strpljenjem.
Šta na tržištu rada diplomanti dvaju jezika mogu očekivati?
To je malo kompleksnija tema. Općenito se o tržištu rada i studentima humanističkih i društvenih nauka često govori u nekom negativnom tonu, ističe se kako mi nismo potrebni društvu niti tržištu rada i slično. Ako to sagledamo iz druge perspektive, moglo bi se pokazati upravo suprotno. Činjenica je da je naše zanimanje specifično te da iz ove specifičnosti proizilazi to da veliki broj filologa ili recimo historičara ne može naći svoje mjesto na tržištu rada jednako lahko kao ekonomisti ili programeri. Jer, jedan dobar filolog, historičar ili književni kritičar može uraditi puno više posla u svojoj oblasti, nego što to može uraditi jedan ekonomista ili programer u svojoj. Jednostavno, takva je priroda ovog posla.
Jedan dobar filolog u isto vrijeme može obnašati funkciju profesora i raditi kao prevodilac, pisati naučna istraživanja i slično, a za toliki obim posla u drugim oblastima je potrebno više stručnjaka. Dakle, društvu su uvijek bili i biće potrebni dobri filolozi, jednako kao i dobri doktori. Ako obrazovni sistem proizvede dobrog filologa, ili dobrog poznavaoca bilo koje struke, on ne može biti nepotreban društvu. To bi onda značilo da je problem u društvu. On možda neće naći posao koji je, da kažem, stvoren za njega, ali živimo u modernom društvu gdje vi sami možete kreirati svoj posao, osmisliti neki novi posao koji će spojiti vaša znanja i preferencije na neki novi način i učiniti vas produktivnim. Tako da bih s te strane željela da ohrabrim one mlade ljude koji osjećaju da imaju afinitete prema nekom humanističkom ili društvenom studiju, da se ne obaziru previše na taj negativan diskurs i da jednostavno nastoje kreirati najboljeg sebe u tome što rade ili studiraju. I da usput nastoje učiniti društvo boljim, jer samo zdravo društvo zna na pravi način cijeniti svoje stručnjake.
Kakav stav studenti društvenih i humanističkih nauka imaju o svom budućem zaposlenju?
Slika je prilično negativna. Koliko sam ja mogla primijetiti u toku studija, ali i iz opće slike u društvu, studenti već u toku studija osjete da za njih nema mjesta na tržištu rada. Za to se najčešće okrivljuju sami studenti, što je po meni prilično besmisleno. Okrivljuju se što uopšte biraju studije koji nisu perspektivni, koji im neće sutra ponuditi zaposlenje, što na taj način stvaraju „gužvu“ na birou za zapošljavanje i slično. Apsurdno je da u 21. stoljeću, nakon tolike borbe za pravo na obrazovanje, okrivljujemo studente koji su se odlučili tri, pet ili više godina duže boraviti u školskim klupama nego što su to primorani, umjesto da to iskoristimo u korist pojedinca i čitavog društva.
I vi takav negativan stav osjetite čak i na samom fakultetu. Naravno, to nerijetko ovisi o stavu samog profesora prema njegovim studentima i slika možda nije svuda ista, ali je ova pojava jako česta. Studenti imaju osjećaj da su oni sami višak, da su potpuno nepotrebni tu gdje jesu i to naravno povećava njihov osjećaj izgubljenosti. Šta uopšte znači previše studenata? Zašto je činjenica da je danas visoko obrazovanje pristupačnije nego što je to bilo prije nepoželjna? To bi valjda trebala biti pozitivna stvar. I umjesto što se obrazovne institucije bave pitanjem broja svojih studenata, koji je odjednom prevelik, trebale bi se pozabaviti kvalitetom obrazovanja koje tim svojim studentima nude. U tom slučaju bi i jedna i druga strana, i obrazovna institucija i njeni studenti, bili zadovoljniji.
Jedan kolega koji je završio studij komparativne književnosti na našem fakultetu je u jednoj diskusiji rekao nešto slično ovome: „Pet godina sam ovdje studirao i niko mi nikad nije rekao šta ja zapravo mogu biti poslije ovog svog studija. Niko nikad nije spomenuo gdje ja to sve mogu raditi.“
I to je stvarno tako, i to je stvarno zaprepašćujuće. To vam je kao da uđete u prodavnicu namještaja, provedete unutra pet sati i kada izađete znate sve o svemu, a ništa o namještaju. Dakle, mislim da bi se možda trebalo krenuti od toga. Promijeniti način na koji se komunicira sa studentima, od viših organa pa sve do profesora, koji zapravo i jesu ono lice obrazovne institucije s kojim se student svakodnevno sreće. Govoriti s njima o mogućnostima izvan te institucije, jer one su zaista mnogobrojne, samo o njima student ništa ne zna, jer se s njim nikada nije razgovaralo u tom smjeru. Od koga bi student zapravo trebao čuti o svemu tome, ako ne od ljudi koji su već dugi niz godina aktivni u istoj oblasti, s kojima dijele interesovanja i kompetencije? Zasad se sve prepušta studentima, da sami krče svoju stazu, sami istražuju i pronalaze prilike. Oni će to naravno i raditi, ali zašto je pogrešno ljudski razgovarati s njima i olakšati im?
Tvoja srebrena značka govori nam da si izuzetno vrijedna studentica, međutim, ti si u isto vrijeme bila vrlo aktivna i na polju volontiranja i neformalnog obrazovanja. Koliko je važan vannastavni angažman za vrijeme studiranja, te da li je samo formalno obrazovanje dovoljno?
Mislim da studenti prečesto upadaju u tu neku zamku, pogotovo na početku studija, gdje misle da ne mogu ništa drugo raditi pored studiranja. Odlučili su se da studiraju i to je sad ono čemu će se oni posvetiti narednih pet godina, a pri tome zanemaruju sve ostalo što se oko njih dešava. Smatram da to ne bi smjelo biti tako. Ujedno je tu i negativna predstava koju mladi imaju o volontiranju i aktivizmu. Često se volontiranje kod mladih percipira kao rad za dž. Možda je potrebno volontiranje sagledati iz druge perspektive; ono zapravo može biti vrlo sebična stvar. Mladi smatraju da volontiranjem ne rade ništa za sebe, već za druge, a to im nije posao. Međutim, volontiranjem vi zapravo puno radite za sebe, i u tom kontekstu je volontiranje sebična stvar.
Volontiranjem stječete ogroman broj poznanstava koje ne biste imali priliku dobiti na fakultetu, zarobljeni među knjigama, otvarate sebi nove prilike koje drugačije ne biste mogli steći, možda čak i u sutrašnjem profesionalnom pozivu. Jednostavno proširujete svoje vidike i stvarate nove mogućnosti za sebe i to je prilično sebično, ali sebično na pozitivan način. Jer, za razliku od drugih sebičnih ponašanja, ovime stvarate nešto što je korisno i za druge. Možda će, ako to tako postavimo, novi studenti malo drugačije razmišljati o volontiranju i aktivizmu i odlučiti se da budu aktivni i mimo svojih fakultetskih obaveza.
Imaš li neki savjet za buduće studente (stranog) jezika?
Nakon svega što smo rekli u vezi samog obrazovanja i prilika koje vas očekuju poslije, mislim da je, ne samo studentima filologije, već svim budućim studentima, potrebno poručiti još ovo: razmišljanje o studiju kao fazi koju morate „preživjeti“ da biste potom dobili stalno zaposlenje s dobrom platom i potom čekali penziju je zastarjelo i ne bi bilo loše da ga se oslobodimo. Pokušajmo shvatati studij kao neku praznu posudu u koju možete staviti sve što želite. Što više različitih stvari u tu posudu stavite, to će vaša posuda biti autentičnija i lakša za prepoznati među svim ostalim posudama. Jer, shvatite da vi niste jedini koji studijem želite obezbijediti sigurnu budućnost – sve vaše kolege žele isto. To ne znači da se trebate takmičiti, već prosto nastojati graditi sebe u onom svjetlu za koje smatrate da je najbolje. Studij vas ne mora odvesti pravo k nekom idealnom zaposlenju, a u današnje vrijeme se to najčešće i ne desi.
Koliko je samo osoba koje su tek u toku studija spoznale da se žele baviti nečim drugim. Čak ni za njih ne možemo reći da su „bacili“ pet godina niz vodu; te godine su neprocjenjivo životno iskustvo čiju vrijednost moramo znati cijeniti. Studij treba shvatiti i kao privilegiju, jer ono ni dan-danas nije svakome dostupno. Ako to pogledate iz te perspektive, možda ćete malo bolje razmisliti kako da iskoristite vrijeme koje je pred vama. Tri, pet ili više godina nisu kratak vremenski period, to trebate imati na umu. U konačnici, što šire budete razmišljali o svom studiju, to ćete više toga uspjeti prikupiti u onu vašu posudu, a iz nje će se onda zasigurno izroditi nešto pozitivno za vas, kako na ličnom, tako i na profesionalnom planu.
