Naša država možda jeste mala u poređenju s nekim drugim evropskim državama, ali unatoč tome ona je poput jednog gejzira za izbacivanje talenata. Jedan od tih talenata je i Zulejha Kečo, članica baletskog ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo.
Ona je ujedno i najmlađi član ovog ansambla. Osim toga, Zulejha Kečo sudjelovala je i u drugim mnogobrojnim projektima. Bila je član baletskog flash moba, te je bila članom ekipe trećeg Balkan Dance Projecta, međunarodne plesne platforme koja okuplja mlade i perspektivne koreografe, plesače i druge umjetnike iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Srbije.
U intervjuu za Omladinski magazin Karike Zulejha Kečo govori o svom putu do člana baletnog ansambla, ali i od drugim stvarima kojima se bavi.
Za početak razgovora reci nam otkud balet? Kako je sve počelo?
Zapravo, to je bilo sasvim slučajno, došla sam da upišem klavir u osnovnoj muzičko-baletnoj školi Novo Sarajevo i u tom trenutku je bila audicija za balet. Moja mama je bila ta koja me pitala da li bi htjela to da radim. Oduvijek sam plesala po kući i konstantno sam bila aktivna, tako da sam otišla na tu audiciju, prošla dalje i bila primljena na balet. Na kraju sam i završila osnovnu muzičku školu na dva odsjeka – klavir i balet odvojeno – te sam onda odabrala da pored Druge gimnazije upišem i baletski odsjek u Srednjoj muzičkoj školi i to je nekako kroz te godine i godine vježbanja i odricanja postalo moj poziv.
Kako je došlo do suradnje s Narodnim pozorištem?
Već nekih 9-10 godina sam s ansamblom Narodnog pozorišta; još dok sam bila u školi oni su prepoznali moj talent i uzeli me u predstave, malo po malo, te sam već u srednjoj školi bila duboko u repertoaru ansambla Narodnog pozorišta i jednostavno sam tu i ostala.
Da li je u početku to sve bilo teško, izaći na pozornicu Narodnog pozorišta Sarajevo u tinejdžerskim godinama?
To je zapravo jako zabavna stvar. Nekako, čitav život se pripremam za to. Cilj baleta je da bude viđen, da imamo publiku kojoj mi plešemo. Tada je bilo potrebno da se dokažem i, zahtjevno u jednu ruku jeste, kraj školskih i mnogih drugih obaveza. Danas je to moja profesija pa je dosta lakše.
Je li bilo situacija da si željela odustati?
Balet je takva profesija da se vi naučite disciplini, da znate kada je tijelo umorno i nemate snage da ne odustajete i jednostavno nastavite dalje. Balet se radi iz ljubavi i takve situacije se brzo prebrode.
Koliko je tvoje redovno školovanje ispaštalo zbog baleta?
Kako sam išla u dvije srednje škole itekako je bilo stresno i naporno, pogotovo jer sam od 8 ujutro do 8 navečer bila konstantno u školi. Taman završim s jednom školom jednu smjenu pa onda idem u drugu.
Kada sam imala angažman u pozorištu onda je to bilo tako da sam dosta često izostajala iz škola, što se odrazilo tako da nažalost nisam imala vremena da se u potpunosti posvetim školi. Mada moram priznati da sam bila štreberka i imala sve odlične ocijene. Primijetila sam na sebi da što više obaveza imam, sve se bolje organizujem i postižem bolje rezultate.
A šta je s društvom?
Moram priznati da se družim s istim osobama još od osnovne škole tako da jako često nisam bila u mogućnosti da budem na nekim okupljanjima, druženjima, čisto iz razloga jer sam bila negdje na predstavi ili u drugoj školi. Mada nisam imala neka iskustva drugih tinejdžera, meni je to sve pomoglo da otkrijem sebe, spoznam ko su mi istinski prijatelji, koji su uvijek tu za mene, bez obzira na to što ja nisam tu u datom trenutku. Dosta stvari sam propustila ali dosta i dobila.
Nisi propustila maturske noći, ekskurzije?
Ekskurzije nisam. Maturske noći jesam jer sam imala tu štetu da imam obje maturske noći u istom danu. Ali dobro, vidjela sam kolege i prijatelje iz druge škole taj dan.
Kako je balet prevagnuo nad muzikom?
Klavir i dalje sviram većinom za svoju dušu. Ali balet me je okupirao svojim načinom umjetnosti. Stalno ste aktivni, plešete, prisutni ste u onome što se dešava u datom trenutku. U baletu sam se više pronašla negoli u sviranju klavira.
I između svega toga i studij germanistike…
Germanistika je, također, jedna od mojih ljubavi. Jako volim njemačku književnost i jezik te sam po završetku srednje škole odlučila da upišem nešto što volim, što želim da istražujem i još bolje spoznam. Zbog profesije kojom se bavim, koja je fizički naporna i opasna, gdje karijera preko noći može završiti, smatram da je potrebno da postoji i neki plan B. Nikad ne znamo šta donosi sutra i kako će to utjecati na naš život.
Prisutna si u muzici, baletu, germanistici, dakle općenito u umjetnosti. Moram pitati koliko pratiš druge grane umjetnosti kao što su film ili teatar?
Pratim sve sfere umjetnosti. Posjećujem festivale kako u Sarajevu tako i van. Pratim repertoar u Narodnom pozorištu, ali i repertoare drugih pozorišta u gradu. Smatram da je bitno što imamo kvalitetnu ponudu kulturnih dešavanja kao što su Sarajevska zima, MESS, SFF. Bitno je i za daljnji razvoj mene kao umjetnika da znam i vidim druge sfere umjetnosti kod nas. U glumi npr. otkrijemo način na koji se neka emocija iskazuje i to onda primijenimo na sebi.
Šta ti obitelj kaže na balet?
Oni su mi najveća podrška i danas ne bih bila tu gdje jesam da nije bilo moje porodice. Oni su bili moj vjetar u leđima.
Imaš li svoje uzore?
Što se tiče baleta, imamo sreću što živimo u vremenu kada je sve dostupno.
Možete gledati predavanja baleta u Londonu ili New Yorku. Imamo tu vrstu konekcije koja je starijoj generaciji bila skrivena. Ja, na primjer, u ovom trenutku mogu vidjeti šta radi neka velika balerina u Rusiji, dok starije generacije to nisu mogle osim ako se nisu zatekli u Rusiji ili ako ta balerina nije bila u Sarajevu.
Imam svoje plesne uzore i uz pomoć interneta i društvenih mreža pratim njihov rad i napredak i istovremeno učim od njih.
Mislim da je sasvim normalno da pratimo osobe koje su ostvarile nešto, ali ne samo da se ugledamo na njih, nego da ih imamo i kao referentnu tačku za naš napredak.
I za kraj jedno uobičajeno pitanje: imaš li neki savjet za mlade koji se zanimaju za nešto ali strahuju za svoju budućnost?
Ako u nekoj umjetnosti zaista pronađu ljubav, pronađu sebe, neka istraju u tome. Bez obzira koliko težak put bio, ako to cijelim svojim bićem žele, u tome će i uspjeti.
Dosta je mladih i perspektivnih ljudi koji su samo svojim radom to dostigli. Razumijem u potpunosti i ako svoju budućnost i usavršavanje traže negdje drugo, jer naša država nema puno prostora za razvoj. Prema tome, moj je savjet mladima da nijednu priliku za napredak i usavršavanje ne propuštaju. Pokušajte, isprobavajte, koristit će vam ako ništa zbog vas samih.
