Sećaš li se Sanja, da li možeš da zaboraviš?

„Jesi li ti muško ili žensko?“ i ja sam je, kao i svi u razredu, pitala isto glupo pitanje. Doduše, s jedanaest godina života i balkanskim odgojem, ne možeš bolje ni očekivati. Znala sam samo da „takve“ djevojčice nazivaju rogobatnom riječju „muškaraba“. Ne sjećam se tačno šta je odgovorila.

Kao malo djetešce, imala sam i sama muškobanjastu fazu, koja je došla s mojom nesretnom frizurom. Naime, naš gazda, jesenjinovski „tmuri domaćin“, iščupao mi je dobar dio kose s namjerom da me kazni što ometam njegov gazdinski mir. Moja porodica bila je izbjeglička i živjela je kod „tmuroga“ jer je morala. Rat je trajao, pa zbog incidenta nije ni nastala velika frka, osim u dušama mojih roditelja.

Mati je bila primorana da me ošiša na ništicu kako bi ćelava ostrva na glavi izgledala manje dramatično. Na prvu, svima sam bila dječačić, pa su me par mjeseci zvali muškim imenom. Nije mi to smetalo, ni kasnije kad je kosa narasla, a mi se od siledžije odselili, nije mi smetalo ni da s veseljem oblačim muške kompletiće i farmerice, koje sam nasljeđivala od starijih dječaka iz komšiluka. Farmerice su imale prišivke Mickeyja Mousea i to je bio presudan faktor; da l’ je kopčanje s lijeva na desno ili s desna na lijevo – potpuno nevažno u dječijem mikrokosmosu.

Sve sam voljela: i šorc i suknjicu. Ali ONA, nema govora da bi ikada obukla haljinu. Ja je barem takvu nikada nisam vidjela.

Nemam pojma kako je tačno počelo naše prijateljstvo

Otprilike, poslije upoznavanja, moje najbistrije sjećanje je naše druženje na klupici pored mjesne zajednice, nakon što bismo se vratile iz škole. Izlazila je uvijek jednu stanicu ranije, na mojoj stanici. Razgovarale bismo jako dugo, jedva se rastajući pred polazak.

Često sam joj govorila kako me podsjeća na mog omiljenog nogometaša Liverpoola, Michaela Owena. Tada sam vodila nešto kao spomenar i tu lijepila svaku njegovu sličicu. Za razliku od nje, o fudbalu nisam znala ništa, ali o Owenu sam znala sve. Imala je iste tanke „owenovske“ usne, rastezljive i idealne za ljubljenje.

Tada sam bila ludo zaljubljena u njenog rođaka.

Bio je to onaj period kada se slušala Vesna Pisarović i plesalo se uz Lunin hit „Zeleno“ pred čas tjelesnog odgoja. Jedne prilike predala mu je moje patetično ljubavno pismo koje sam napisala uz stihove „Kad bih bila ja, tvoja voljena…“. Bila je to jedna u nizu od mojih neuzvraćenih ljubavi u smotanim tinejdžerskim godinama.

Često sam tako smarala i naklapala o tome ko mi se sviđa i kako patim, ali od nje nikada takvo nešto nisam čula, niti sam je doživjela kao nekoga ko možda ima tajnu simpatiju. Bila je misteriozno androgino biće, kao kakvo bespolno božanstvo porcelanske blijede kože i sjetnih očiju. Ali tada to nisam mnogo učitavala u ta svoja tumačenja, bila mi je samo dobra drugarica.

Svi u razredu smo voljeli flegmatičnu djevojčicu koja podsjeća na dječaka. Spušteni kapci i blagi osmijeh odavali su poseban smiraj među nama, ostalim djevojčicama, bila je kao kakav mudri guru. Za dijete od nekih 13 godina već je imala istančan muzički ukus: na repertoaru su bili Indexi i Toma Zdravković. „Slav life“ što bi se popularno reklo: „Zeko i potočić“ brzo se pretapao u „Kafana je moja sudbina“. Geteovski svjetski bol u dušama i tijelima djece koja se tek traže.

Ekipa iz razreda uglavnom se kod nje okupljala kada bi trebalo uraditi neki dosadni projekt iz tehničkog. A i njenim roditeljima ništa od toga nije smetalo. Prva je imala računar u našoj maloj družbi, tako da su kućni kursevi informatike spadali u njen domen.

Uz uhodane koreografije s Pinka, zajedničke domaće zadatke, prve menstruacije i bolni rast grudi, protutnjale su naše četiri godine i završila se osnovna škola. Razišle smo se po srednjim školama na suprotnim krajevima grada.

Prvi susret u srednjoškolskim danima bio je slučajan

Srela sam je u bašti nekog kafića kako se opija za vrijeme nastave. Bila sam ljubomorna na njenu lahkoću kojom se uklopila u novo društvo. Zatajilo je naše prijateljstvo i svako je otišao svojim putem uz povremena sretanja i izlaske.

Ljudi često imaju iskristalizirane stavove o stvarima s kojima se nikada nisu ni susreli. Tvrdoglavo ih se drže po cijenu da sutra progone i ubijaju. U mojoj porodici niko se nije eksplicitno očitovao o pederima i lezbejkama. U historiji naše kuće nije održana skupština niti usvojen zakon koji kaže da moramo mrziti. Prošlo je to nekako ispod radara. Taman dovoljno uljuljano da porodično gledamo „Brokeback Mountain“ s blagim osjećajem stida i pokojim prebacivanjem kanala dok se muškarci na ekranu strastveno tumbaju u skučenom šatoru.

Tek pred kraj srednje škole spoznala sam da mi takve ljubavi ne smetaju, da mi nikada nisu smetale i da mi nikada neće smetati. Ta spoznaja došla je spontano kao i prijateljstvo s djevojčicom kratke kose; jedini preduvjet bio je da otvorim svoje srce.

Naš posljednji izlazak bio je pred moj odlazak na fakultet. Sjele smo na travu posmatrajući rijeku, osluškujući tamburaše iz obližnjeg kafića. Pjevušila je Tominu pjesmu „Sećaš li se Sanja“, a onda smo pričale o zaljubljivanjima i planovima za budućnost. Isto ono sjetno porcelansko lice tužno je pripovijedalo o velikom razočaranju i patnji. Rekla mi je da voli nekoga, umorno skrivajući pravu zamjenicu.

„Ima li ONA ime?“ odlučno sam pitala s osmijehom.

„Sanja, zove se Sanja“, rekla je s olakšanjem, izvadivši telefon da mi pokaže njezinu sliku.

Bio je to naš zadnji razgovor. Otišla sam na studije u drugi grad, ne sluteći da ću četiri godine dijeliti skromnu garsonjeru s djevojkom jednako tužnih očiju i imenom u srcu koje se ne usudi izgovoriti.

Disclaimer BHS: „Blog je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina “Karike” i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.“

E. 

Najčitaniji tekstovi

Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Dokad ćemo okretati glavu i dopuštati rodno zasnovano nasilje?
Cvijet koji raste u procijepu betona na ulici
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Sve ovo mi, sve ovo sad
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Da li me moj muž silovao? Između realnosti  i zakona
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
Odgovori psihologa 8: Anksioznost i depresija