Marija Vidaković, pedagoška psihologinja: Emocionalno zdravlje je osnova psihološkog i socijalnog razvoja deteta

U novom intervjuu sa stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja, Ognjen Pjano razgovara s Marijom Vidaković, psihologinjom i psihoterapeutkinjom pod supervizijom, o njenom radu kao školske psihologinje, izazovima s kojima se susreće, emotivnom i intelektualnom razvoju djece te ulozi roditelja i cijele zajednice u digitalnom, emotivnom i intelektualnom opismenjavanju.

Marija, volio bih da se na početku razgovora upoznamo s tvojim putevima ka i u psihologiji, ali i psihoterapiji. Strahujući od vlastitog vraćanja na opšte mjesto, sve psihologe/inje i psihoterapeute_kinje koje sam intervjuisao do sada za „Karike.ba“ pitao sam koji su to bili njihovi putevi koji su ih doveli do tih profesija. Koja je tvoja priča? Kakva si iskustva u radu do sada imala?

Moja odluka da budem psiholog ima dve strane: svesnu i nesvesnu. Kao učenica koja je pohađala srednju ekonomsku školu, nisam imala iskustvo programa profesionalne orijentacije. Na svesnom nivou, želela sam da upoznam drugu nauku. Tada, sa 18 godina nisam bila sigurna kojom profesijom bih se bavila. Psihologija mi je delovala vrlo inspirativna, uvek aktuelna, ali isto tako i složena nauka. Nesvesno me je takođe vodilo k odabiru. Na psihoterapiji sam otkrila nesvesni motiv upisa studija psihologije: želela sam da pronađem odgovore na pitanja koje je moje unutrašnje dete postavilo.

Na studijama sam otkrila da psihologija, svojom kompleksnošću i obuhvatnošću proučavanja psihičkog života ljudi, omogućava da bolje razumem osećanja, misli i ponašanja ne samo drugih ljudi, već i sopstvenih. Spoznala sam da su moja sfera interesovanja ljudi, njihovo ponašanje, percepcija, motivacija, međuljudski odnosi i sl. Moje iskustvo u ovoj profesiji uglavnom je bazirano na radu u osnovnim školama i domenu pedagoške psihologije. Kao pripravnik sam radila praksu u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja u Zvorniku.

Kada si odlučila da pored profesije psihologinje počneš i edukaciju iz psihoterapije? Zašto? Da li je diploma iz psihologije dovoljna kada je u pitanju konkretan rad s ljudima koji slijedi nakon studija ili samom studiju fali organizovanje iskustva koje bi samim psiholozima omogućilo da razumiju sebe, a onda i druge? Da li je uopšte potrebno da psiholozi imaju iskustvo lične analize ukoliko rade kao klinički, školski, organizacioni psiholozi, ali i svi drugi koji direktno rade bilo koju vrstu tretmana u kontaktu s ljudima? U mom vlastitom čitanju naslijeđa psihoanalize i istine podijeljenog subjekta to mi se čini neophodno. Kakav je tvoj pogled na to?

Na edukaciju za psihoterapeuta sam se odlučila tokom studija. Želela sam da spoznam određene psihičke pojave mnogo šire nego što to same studije psihologije pružaju. Smatram da diploma iz psihologije nije dovoljna kada je u pitanju konkretan rad s ljudima, jer studije često zahtevaju reprodukciju naučenog. Da bi uspešno vodili intervju i psihološko savetovanje s ljudima s kojima radimo, potrebno je da, kao psiholozi, imamo iskustvo lične analize. Kvalitet uspostavljanja kontakta i razvijanja odnosa s drugima zavisiće od naših profesionalnih veština – načina vođenja razgovora, emocionalne inteligencije, empatije, introspektivnosti. Ne samo da je važan lični rad, nego je i neophodno konstantno i kvalitetno stručno usavršavanje svakog psihologa koji direktno radi u kontaktu s ljudima.

Prateći tvoj rad putem stranice „Psihološko ogledalo“ (blog: psiholoskoogledalo.blogspot.com) naišao sam na mnogobrojne tekstove nastale kao osvrt nakon radionica s djecom u osnovnom obrazovanju, a koje su se održavale na temu emocionalne pismenosti – učili ste o emocijama ljutnje i straha, o asertivnosti, o postavljanju granica. Kakva su bila tvoja iskustva vodeći ove radionice s djecom? Na koji način djeca razumiju svoje emocije? Da li si uvidila neke individualne razlike među njima i koje? Da li su ona već imala prilike razgovarati o emocijama s nastavnicima/ama, učiteljima/cama, roditeljima ili nekim drugim? Da li im je bilo zanimljivo i u čemu leži potencijal takvog rada?

Vodeći radionice emocionalne pismenosti s decom uvidela sam razne disfunkcionalne obrasce u njihovim porodicama: neke emocije je zabranjeno da pokazuju (npr. neka deca nisu umela da pokažu kako bi tugovali u nekim situacijama). Takođe, pojedina deca su govorila koje negativne poruke na biće dobijaju od svoje starije braće i sestara poput: „Bolje da se nisi ni rodio/la“, pa su u stanju da, kada osećaju averzivna osećanja, te iste poruke, učeći po modelu, šalju mlađem bratu ili sestri. Individualne razlike među decom, naravno da postoje. Ogledaju se u tome da pojedina deca verbalno ispoljavaju emocije, dok druga deca umeju telesno da izraze ono što osećaju.

Marija Vidaković, privatna arhiva

Pojedina deca ne umeju da funkcionišu u timu i imaju nisko samopouzdanje kada izgube u igri timova ili grupa, koje se manifestuje plačom, ignorisanjem i sl. Mislim da deca retko imaju priliku da razgovaraju s učiteljima i nastavnicima o onome što osećaju. Uglavnom, emocije izražavaju na onaj način kako ih izražavaju njihovi važni odrasli. Smatram da potencijal ovog rada leži ne samo u emocionalnom opismenjavanju dece, nego i roditelja. Da bi se postigao cilj, odnosno emocionalna pismenost, potreban je kontinuiran rad s obe skupine: decom i roditeljima.

Kako ti vidiš ulogu školskog obrazovnog sistema kada je u pitanju emocionalni razvoj ličnosti? Da li u školi možemo učiti nešto o našim strahovima, željama, komunikaciji i koje je mjesto i uloga školskog psihologa u tome? Da li je obrazovni sistem u dodiru, dosluhu sa psihološkim istraživanjima, teorijama, nalazima i rezultatima koja su istakla nužnost brige, pažnje, potrebe učenja i upoznavanja, ali i razvijanja emocionalnog razvoja djece, a čija odgovornost počiva na odraslima (roditelji, vaspitači, učitelji, nastavnici)?

Nažalost, uloga školskog obrazovnog sistema u emocionalnom razvoju ličnosti je zanemarljiva. Stručni saradnici, psiholozi i pedagozi, koji bi trebalo da rade s decom, postali su pomoćnici direktora, koji se bave administrativnim poslovima. Uloga školskog psihologa bi trebalo da bude bazirana na radu s decom i njihovom intelektualnom, emocionalnom, asertivnom osnaživanju. U praksi, to nije slučaj. Deca su opterećena nastavom i njenim sadržajima. Roditeljima su važne ocene i koji će uspeh učenici ostvariti.

Niko se istinski ne „bavi“ decom, odnosno njihovim emocionalnim i ličnim razvojem. A znamo da potpuno ostvarenje sopstvene ličnosti pripada emocionalnoj inteligenciji – sposobnosti da se saoseća s drugima, procenjuje, stvaraju dobri odnosi i sl. Kao psiholog, trudim se da pružim otpor administrativnoj ulozi mog poziva u školama i da, kao što bi i trebalo, radim s decom i njihovom aktuelnom problematikom. Nažalost, pojedini zaposleni u obrazovnom sistemu ne poznaju terminologiju (emocionalna inteligencija, asertivnost), a kamoli psihološka istraživanja na tu temu.

Da li si imala podršku i razumijevanje ostalih kolega u školi prilikom održavanja pomenutih radionica? Kako oni gledaju na inicijativu mladih psihologa/inja u takvom poduhvatu?

Retke su kolege koje razumeju moj rad, koji ga podržavaju i iniciraju. U ovom slučaju, pomenuću svog kolegu, učitelja Predraga Spasojevića, koji mi je bio velika podrška i oslonac u realizaciji psiholoških radionica s decom. Pojedine kolege ne razumeju ulogu psihologa, niti shvataju važnost emocionalnog razvoja dece. Otpor je bio primetan kod direktorice, koja je na plan mojih radionica odgovarala: „Zar još toga ima?“, ,,Ne možeš sad to da radiš, imaš nešto važnije“ i sl.  

Kako interpretiraš njihove otpore ukoliko ih imaju prema ovakvoj vrsti rada?

Ovde ću se osvrnuti na direktoričin otpor prema realizaciji radionica emocionalne pismenosti. Njen otpor leži u nerazumevanju psiholoških istraživanja, važnosti razvoja emocionalne inteligencije i želje za kontrolom. „Kako ću da kontrolišem nešto što ne razumem? To je moguće samo ako rad psihologa preusmerim na meni jako poznato i jasno tlo (poseta časovima, pregled dnevnika, pisanje izveštaja).“ Prethodne rečenice su, nadam se, u dovoljnoj meri objasnile otpor s kojim se susrećem radeći kao školski psiholog.

Takođe, u jednom svom stručnom osvrtu pišeš o ulozi nastavnika u tome kako djeca razumiju temu rata i kako prepoznaju prave informacije. S obzirom na nedavnu istoriju rata na ovim prostorima, ali i sveprisutnim ratovima u svijetu u sadašnjosti, čini mi se kao veoma važna tema, a sam tvoj naslov nosi subverzivnost. Možeš li nam malo više reći o tome?

Nažalost, važnost škole, kao i njena uloga u sferi digitalnog opismenjavanja dece, nije prepoznata u dovoljnoj meri. Danas svi nastavnici pohađaju razne obuke za korišćenje obrazovnih resursa u nastavi. Mali broj obuka je posvećen digitalnom opismenjavanju dece. Neznatan procenat časova je usmeren k tome. Deca u digitalni svet ulaze neopremljena digitalnim veštinama, pristupaju uzrasno neprimerenim sadržajima i drugim oblicima neprimerenog ponašanja u digitalnom svetu. Velika odgovornost leži na odraslima, a pogotovo na nastavnicima, ne samo da ih upute na bezbedno korišćenje interneta, već i da ih podrže da u što većoj meri iskoriste dobre strane interneta.

Potrebno je da obrazovne ustanove preuzmu ključnu ulogu u procesu razvoja digitalnih kompetencija učenika. Istraživanja su pokazala da je polovina ispitanih učenika, u uzrasnoj grupi 14-17 godina, videla na internetu slike krvi i nasilja na kojima se ljudi međusobno povređuju. S obzirom na istoriju ratovanja, ali i sveprisutnim ratovima, važno je s decom razgovarati, obezbediti takvu atmosferu u kojoj će deca imati slobodu da izraze svoje strahove. Suočavanje dece sa strahom uz umirujuće prisustvo odraslog, koji obezbeđuje doživljaj sigurnosti, jedan je od dobrih načina da se pomogne učenicima. Budući da deca uče po modelu, neophodno je da odrasli kontrolišu svoje emocionalne reakcije straha pred decom. Polazeći od značaja koji strah ima u razvoju dece, neophodno je da učitelji i nastavnici poznaju prirodu i mehanizme nastanka i delovanja straha, kao i moguće posledice dugotrajnog strahovanja po opšte razvojne tokove. Takođe, neophodno je i da učenici i nastavnici unapređuju svoje sposobnosti percepcije neverbalnih znakova straha kod dece, kao i da ovladaju tehnikama podrške i pomoći učenicima u procesu prevladavanja strahova.

Da li tvoj svakodnevni individualni i grupni psihološki rad podrazumijeva i rad sa članovima porodice? Kako u praksi izgleda? Na jednom mjestu kažeš da se psihološki problemi djece i mladih nikada ne mogu posmatrati isključivo individualnim već u sklopu porodične dinamike, te ističeš da stručni tretman uključuje, pored rada s djetetom, i rad s ostalim članovima porodice. Možeš li reći nešto više o tome? Da li ti nailaziš na negiranje, odbacivanje roditelja koji ne žele problem vidjeti u sebi, da li nailaziš na otpor u radu sa članovima porodice? Šta uraditi kada je jedina mogućnost individualni rad s djetetom za koga znaš da se nakon seanse vraća na ono isto mjesto traume i ranjavanja?

Roditelji s decom uglavnom dolaze ako su zabrinuti za anksiozna stanja svoje dece: strah od smrti, strah od bolesti, strah od javnog nastupa (odgovaranje za ocenu pred učiteljem/nastavnikom). Obično negiraju bilo kakav problem u porodičnom funkcionisanju. Tada, s roditeljima i detetom uspostavljam cilj, odnosno šta je ono što žele postići u radu sa mnom. Takođe, uspostavljam kontakt i postavljam otvorena pitanja. Pošto su dečija anksiozna stanja prolazna, posle par seansi s detetom i roditeljima primećujemo napredak. U dosadašnjem radu nisam imala iskustvo potpunog negiranja i odbacivanja problema roditelja. U većini slučajeva su bili saradljivi i motivisani.

Da li smatraš da bi uvremenjen i kvalitetan psihološki/psihoterapeutski rad  školskog psihologa s djetetom ili mladom osobom  koja ima određene psihološke poteškoće i tegobe pomogao da ta osoba prođe kroz patnju, traumu, krizu lakše, bezbolnije, te da joj takvo iskustvo pomaže u tome da joj je kao odrasloj osobi potrebno manje vremena na psihoterapiji?

Smatram da kvalitetan savetodavni rad školskog psihologa s detetom pomaže da mlada osoba brže prođe kroz krizu i da će joj u budućem periodu biti potrebno manje vremena na psihoterapiji. Kada govorim o radu s decom, potreban je i kontinuiran rad s roditeljima.  Mlade osobe – adolescenti najčešće imaju lošu sliku o sebi (baziranu na fizičkom izgledu) i veruju da nisu dovoljno privlačni. Kod adolescenata se samopoštovanje uveliko bazira na slici tela koja, ukoliko je negativna, može prouzrokovati niz negativnih osećanja, loše samopouzdanje i verovanje o sebi.

Ovome i doprinosi pasivna upotreba društvenih mreža – posmatranje tuđih sadržaja bez preduzimanja ikakvih akcija („lajkovanje“ ili komentarisanje), jednostavno prolaženje („skrolanje“) niz stranicu ili news feed te gledanje tuđih profila i fotografija. Iz takvog načina proizlazi najčešći ishod – društvena zavist, koja nastupa zbog upoređivanja samog sebe s drugima. Utvrđeno je da pozitivan tuđi sadržaj izaziva negativne emocije kod posmatrača tog sadržaja. Pojedinci koji upoređuju sami sebe s drugima imali su negativnije emocionalne reakcije kada su bili izloženi pozitivnim sadržajima drugih. Pasivan način korištenja društvenih medija je široko zastupljen među adolescentima današnjice. Uz pomoć pametnih telefona imaju pristup tuđim sadržajima u bilo koje vreme i na bilo kojem mestu.

Interesuju me tvoja zapažanja i o intelektualnom razvoju djece, pošto radiš kao psiholog u osnovnoj školi. Da iskoristim označitelj organizacije Lakan Balkan: da li savremeno tehno doba donosi nove simptome u školu? Koje? Kakvi su izazovi u radu nastavnika i kako psiholog/inja može da doprinese svojim znanjem i iskustvom?

Izostanak stimulacije i niske ambicije roditelja predstavljaju činioce koji imaju negativan efekat i na razvoj praktičnih sposobnosti i socijalne prilagođenosti. Deci se ne kreira kognitivno-stimulativna interakcija s drugima (na primer, ne podstiče radoznalost, ne objašnjava priroda pojava iz detetovog okruženja i sl.) koja bi imala pozitivan efekat i na razvoj socijalne i praktične inteligencije. Pritom, deca su izložena i manjem broju iskustava i imaju manje znanja o informacijama iz svakodnevnog života. Stiče se utisak da roditelji ne neguju intelektualno-podsticajne obrasce ponašanja u interakciji sa svojom decom (poput objašnjavanja raznih pojava, usmeravanja pažnje na relevantne aspekte problemskih situacija, tumačenje uzročno-posledičnih veza), a koji su važan činilac postignuća na testovima intelektualnih sposobnosti.

Pošto navedeni faktori imaju najveći negativan efekat na intelektualno funkcionisanje deteta (stimulusima siromašno porodično okruženje, niske ambicije roditelja), kumulativan efekat navedenih činilaca ima izuzetno nepovoljan uticaj na kognitivni razvoj dece. Pored toga, deca predškolske dobi imaju teškoću da se skoncentrišu na pojedine zadatke, usled prekomerne upotrebe digitalnih uređaja u pogrešne svrhe. Rešenje problema vidim u digitalnom opismenjavanju nastavnika, roditelja i dece, školama roditeljstva, koje bi podrobno objašnjavale i pospešivale razvoj intelektualnih, emocionalnih, socijalnih veština.

Da li psiholog može da ponudi i pomoć nastavnicima/ama, učiteljima/cama da bolje razumiju svoje đake, da podstiču podjednako njihov emocionalni, ali i intelektualni razvoj? Kako i na koji način?

U vrlo zahtevnom procesu usklađivanja svojih izvornih doživljaja i potreba s očekivanjima i ponašanjima okoline od koje dete zavisi, kriju se mnoge prepreke za uravnotežen emocionalni razvoj. To je zato što odrasli (roditelji i nastavnici) često ne „vide“ dete, ne razumeju i teško im je da prihvate dečija osećanja koja stoje iza ponašanja koja ne odobravaju. Odrasli često svojim reakcijama na ispoljavanje dečijih osećanja reaguju nespretno tako da poistovećuju osećanje i potrebu deteta s ponašanjem. Videti, razumeti i prihvatiti osećanja ne znači i odobravati ponašanje deteta, ali bez toga će dete teško usvajati drugačije načine izražavanja.

Npr. detetu se kaže: „Ne smeš biti ljut, samo nevaljala deca se tako ponašaju, sram te bilo“; „Samo se bebe i mala deca boje mraka“; „Dečaci ne plaču“; „Nemoj biti tužna, nemaš nikakav razlog za loše raspoloženje ili brigu“; „Ne prenemaži se“ i sl. Dete će na takve poruke možda promeniti način izražavanja emocija kako ne bi izazvali ljutnju, brigu ili kritike odraslih. Umesto da nauče otvoreno da govore o onome što žele, što ih brine, kako dobiti ono što im treba, deca skrivaju i zamagljuju stvarna osećanja i brane se agresivnošću, povlačenjem ili uče da budu indirektna i manipulativna.

Odrasli (roditelji, učitelji, nastavnici) i sami imaju poteškoće s priznavanjem i verbalnim izražavanjem osećanja. Živimo u vremenu u kojem se previše toga događa brzo te brojni doživljaji i očekivanja ni ne stignu do svesti odraslih niti se stignu izraziti rečima. Strah ili krivica odraslih vezani uz vlastita neprijatna osećanja dovode do izbegavanja i odbacivanja autentičnog osećanja, te se silna energija utroši na pokušaje preuranjenog „izdizanja iznad“ emocija. Zbog toga mnoga deca nemaju „mentora“ uz kojeg bi istraživala svoja osećanja i načine primerenog izražavanja.

Nedostatak kontakta s vlastitim osećanjima odrasli najčešće zamenjuju misaonim idejama i racionalnim analiziranjem spoljašnjih okolnosti i pritom zaboravljaju da deca još nemaju razvijen analitičko-racionalni um i da su dečiji doživljaji i zaključci na emocionalnoj osnovi te da se njihov doživljaj stvarnosti uveliko razlikuje od interpretacije odraslih. Ono što detetu treba jeste osoba koja je znatiželjna i zainteresovana za njegov unutrašnji svet, koja je spremna podeliti svoje vlastite doživljaje i očekivanja s detetom i pritom jasno postaviti granice dopuštenog ponašanja. Korištenje tehnika rada s emocijama odlična je dopuna i pomoć svakom nastavniku i roditelju.

Na tržištu postoji kvalitetna literatura i sredstva koja olakšavaju razumevanje dečijih emocija i nude kvalitetne podsticaje za rad s decom. To su razne priče za decu koje obrađuju emocionalno nabijene situacije, opisi projektivnih tehnika koje omogućavaju poistovećivanje sa zamišljenim likovima, raznovrsne likovne, muzičke i dramske ekspresivne tehnike koje omogućavaju deci otpuštanje i preradu potisnutih osećanja, relaksirajuće i telesne aktivnosti koje omogućavaju opuštanje ili pražnjenje nakupljene napetosti. Koriste se za bolje upoznavanje unutrašnjeg sveta deteta i njegovog emocionalnog „opismenjavanja“, u funkciji su prevencije emocionalnih poteškoća i sredstvo su za rad s decom koja pokazuju izražena odstupanja u emocionalnom izražavanju. Njihova primena je neizostavna u svakom podržavajućem, preventivnom i interventnom programu rada s decom, budući da je emocionalno zdravlje osnova psihološkog i socijalnog razvoja deteta.

I, za kraj, preporuči nam nešto za čitanje…

„Školovanje srca“ – Klod Stajner.

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
Ko će pobijediti čovjeka?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
More Stories
Trideset dana ramazana