Njen rad sigurno nije bolji, ali njeni roditelji su profesori a tvoji nisu

Lejla Frljak se prisjeća uspomene iz škole i jednog posebnog časa likovnog.

Svi se vjerovatno sjećamo nekih dijelova svog djetinjstva. Ja se najviše sjećam onih negativnih i nepravednih scena, a od svih onih kojih se sjećam, najupečatljivija mi je upravo ova koju sam odlučila podijeliti s vama. Još dok sam bila mlađa, primjećivala sam nepravdu oko sebe, ali ovu sam osjetila na svojoj koži. Najveća nepravda se obično dešava u školama. Kao produkt te nepravde nastaju i sve ostale vrste nepravde.

Bila sam peti razred kada sam zavoljela likovnu umjetnost

Pošto sam bila još mala i nevješta, moji radovi nisu bili baš najbolji, ali sam se jako trudila oko njih i vremenom su postajali sve bolji i bolji. Likovno mi je bilo najdraži predmet u školi i najviše sam se radovala tom času. Jednom prilikom smo na času likovnog imali odabir pet najboljih radova. Naš razred je tada brojao 29 učenika, tako da su svi imali veliku konkurenciju. Taj čas je za mene predstavljao nešto bitno i jako sam se potrudila oko svoga rada. Kada je isteklo vrijeme za rad, učiteljica je išla od klupe do klupe i gledala radove. Birala je samo najbolje. Kada mi je prišla, bila je pozitivno iznenađena i to se vidjelo. Dobila sam dosta komplimenata i pohvala, ali nije uzela moj rad. Ja sam naravno očekivala da će baš njega odabrati. Ona je samo nastavila dalje. Mogla je odabrati samo još jedan rad, ali nije odabrala moj nego od djevojčice ispred mene.

To bi bilo pošteno da je ona crtala bolje od mene ili da je barem crtala dobro. Problem je što je ta djevojčica crtala jako loše a bojila još gore. Pošto je mene bilo stid pitati bilo šta u tom momentu, sačekala sam. Sva razočarana sam poslije časa, nasamo, pitala učiteljicu zašto je izabrala rad koji to nije zaslužio. Ona je odgovorila: „Njen rad sigurno nije bolji, ali njeni roditelji su profesori a tvoji nisu. Mada svaka čast na ovom radu, napredovala si.“ Skamenila sam se. Više nisam mogla da vidim fino jer su mi se oči zamaglile od suza. Hladno sam rekla „Dobro, hvala“, te pitala da odem do WC-a, a ona me pustila.

Osjećala sam se poniženo

Čim sam izašla iz kabineta briznula sam u plač. Nisam više znala kako da se osjećam. Bila sam ljuta, tužna, razočarana i, što je najgore, osjećala sam se poniženo znajući koliko se moji roditelji trude oko što boljeg života, ali opet ne vrijedi. Došla sam sebi i vratila se u kabinet i od tada pa sve do danas ne vidim poentu truda u školi. Kome god da sam spomenula tu situaciju, reakcije su bile slične. Govorili su mi da im nije jasno zašto se čudim i da je to uobičajeno „kod nas“.

Znaš i sama da je uvijek tako

U školi se nisam smjela ni žaliti ni buniti zbog bilo čega jer bi u tom slučaju dobila niže ocjene. Svi oko mene su bili svjesni nepravde koja se desila i znali su razlog tome, ali smo svi morali šutjeti. Jednom prilikom mi je prijatelj iz klupe rekao: „Nemoj bit’ toliko tužna, znaš i sama da je uvijek tako.“ Blago mi se nasmijao ali to nije ublažilo moje razočarenje.

Toliko o lijepom školovanju

Dani su prolazili, a ništa se nije mijenjalo nabolje. Svi su se, vremenom, navikli na takve i gore stvari. Svi osim mene. Ja se sve do danas nisam pomirila s tim činjenicama, niti ću ih ikada smatrati normalnim. Toliko o lijepom školovanju. Iako me moja škola nije naučila pravednosti i pravičnosti, to ipak ne znači da se neću i dalje boriti za pravedniji svijet – koji je na mojoj koži prestao postojati još na času likovnog kod učiteljice.

Tada možda nisam imala hrabrosti i znanja da kažem ni učiteljici ni sebi. Ona možda ima roditelje koji su profesori, ali ja imam talenat. Tužno je samo što ova država i dan-danas podržava ovaj princip da prilike dobijaju oni koji su imali sreće da se rode u određenoj porodici, a ne talentirani i nadareni. Na nama je, ipak, da takvu situaciju mijenjamo.

 

 

Najčitaniji tekstovi

Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Dokad ćemo okretati glavu i dopuštati rodno zasnovano nasilje?
Cvijet koji raste u procijepu betona na ulici
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Sve ovo mi, sve ovo sad
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Da li me moj muž silovao? Između realnosti  i zakona
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
U BiH je odlazak sa 18 veći tabu nego živjeti s roditeljima u 40.