Pet ljudskopravaških scena iz Kurčeve BiH

1. Fascikla glavu čuva

– Ja bih, gospodine, volio da ove države i nema.

Na te riječi službenik PIO-MIO fonda se u sekundi sav zapjenio, aktiviran je njegov patriotski ponos; u roku odmah mi je odbrusio kako se on borio za ovu državu i da je dobio najveća ratna priznanja i da će se boriti opet ako bude trebalo. Sve sam ja to znao i baš zbog toga sam i rekao to što sam rekao, želeći ga isprovocirati, jer nas očigledno pravi budalama.

– Dakle, da ponovimo još jednom, vi tražite od čovjeka dokaz da je platio doprinose za jedan period prije rata?

– Jeste, odgovori službenik.

– Iako je to nemoguće dobiti u Poreznoj?

– Arhiva Porezne za taj period je zapaljena u ratu.

– Nema ni u Općini?

– I njihova arhiva je oštećena u ratu.

– Ali bi zato čovjek koji je taj rat proveo na liniji i u izbjegličkim kampovima trebao da ima sačuvanu uplatnicu? Trebao je nositi sa sobom ličnu arhivu dokumenata? U jednoj ruci puška, u drugoj fascikla s dokumentima?

– Opet ti mene vrijeđaš, rekao je službenik i okončao naš razgovor kazavši kako on sad mora na džumu.

– Gdje ćeš ono reći za državu, koji ti je kurac, hoćeš da nam i on sad pravi probleme, pitao me stari dok smo izlazili iz kancelarije vidljivo razljućenog državnog službenika.

– Vidiš da nas pravi budalama, i on i čitava ova država, rekoh.

2. Kad administracija utihne

Na brojeve 033/723-100 i 036/445-600 se niko nije javljao danima. Pa je prešlo u sedmice. Pa jedan mjesec, pa drugi. Zvao bih 3-4 puta sedmično, ali baš niko se nije javljao niti na jedan broj telefona. Onda sam pozvao policiju:

– Dobar dan, mislim da se nešto strašno desilo u Zavodu za PIO-MIO FBiH, ljudi su ili oteti ili poubijani. Možete li, molim Vas, otići i provjeriti?

– Kako molim?! Gdje, ovdje u Sarajevu? Kad se to desilo?

– Da. Prije dva mjeseca.

– Gospodine, o čemu Vi pričate? Kako se zovete?

– Moje ime nije važno. Pričam o tome da se dva mjeseca niko ne javlja na jebeni telefon u penzionom Zavodu. Nemam drugog objašnjenja osim da im se nešto desilo. Šta ja znam, možda je neki penzioner popizdio i upao s automatskom u Zavod i sve ih pobio. Mislim, zašto i ne bi?

– Slušajte, gospodine, Vi ometate rad policije, kršite zakon svojim neslanim šalama. Ako se ne prestanete zajebavati, brzo ćemo Vas locirati i strpati u zatvor.

– A šta ćete uraditi po pitanju toga što Zavod treba u zakonskom roku od 6 mjeseci završiti upravni postupak, odnosno izdati rješenje o penzionisanju, a to nisu uradili ni u roku od godinu dana, i što na taj način ugrožavaju život osobi koja do rješenja nema drugih primanja?

Policajac je poklopio. Kasnije sam saznao da to što nadležni organ ne donosi rješenja u zakonskom roku nije osnov za prijavu i tužbu, već strana u postupku koja čeka na rješenje treba prvo da uputi nadležnom organu žalbu na ćutanje administracije. Žalba na nejavljanje administracije na telefon se ne može uputiti.

unsplash.com

3. Interludij: Govno na Stradunu

– I šta je problem, pita me medicinski tehničar u hitnoj službi.

– Ja stvarno ne bih bezveze trošio Vaše vrijeme, trpio sam četiri dana, ali postaje sve gore. Imam užasne bolove u stomaku, povraćam i, da izvinete, imam proljev svako par sati. Preležao bih to nekako, sramota je za jednog stamenog Krajišnika da dolazi u hitnu, osim ako nije ranjen vatrenim ili hladnim oružjem, ali, znate, ja imam jedan poslovni put za Dubrovnik sutra. Ne bih da se tamo nađem u neprilici, da me, ne dao Bog, pričepi nasred bisera Mediterana. Zamislite Vi da pročitate naslov „Bosanac se usr’o nasred Straduna“. Pa još nam to treba! Nije li dovoljno što nas prozivaju zbog pašteta i paradajza na plaži?!

– Trebao si ti ranije doći, nije se sa zdravljem tako zajebavati. August je, vjerovatno si se otrovao voćem, puno je takvih slučajeva u ovo doba. Mogao si dehidrirati, rekao je neobično prijazni tehničar, sad će doktor doći.

Doktoru sam opet sve ponovio, a on manje-više riječi tehničara i rekao mi da ću primiti injekciju i infuziju, ali da ih prvo idem kupiti u apoteku. Pitao sam zašto ja da idem kupovati, ja sam pacijent. Odgovorio je da idu i drugi pacijenti. Onda sam pitao idu li i oni koji su u nesvijesti. Doktor je na to malo popizdio i rekao mi da se ne pravim pametan, da su sredstva hitne oskudna i da ne mogu tehničari i doktori svako malo skakati do apoteke.

U apoteci su mi dali ono što je doktor napisao i rekli da to košta 18 maraka. Rekao sam da su me iz hitne poslali. Apotekar je rekao da zna i da svejedno trebam platiti 18 maraka.

– Iako imam osiguranje, priupitao sam.

– Da, odgovorio je apotekar, pa onda poslije možete tražiti refundaciju od Zavoda.

– A zašto Vi to ne pišete na račun bolnice, pa neka bolnica traži refundaciju, opet sam pitao.

Apotekar je rekao da to nije do njega.

Pola sata kasnije, nakon što je sadržaj infuzije iskapao u mene, otišao sam po svoju zdravstvenu knjižicu. Sestra je rekla da trebam platiti 30 maraka. Pitao sam zašto. Kaže zato što nisam hitan slučaj. Kako nisam jebeni hitan slučaj i ko to određuje i otkad se to naplaćuje? Kaže da to nije do nje, menadžment je uveo to pravilo jer hitna ne može da funkcioniše od ljudi koji dolaze kod njih umjesto da idu kod svojih porodičnih ljekara. Dežurni doktor u hitnoj određuje ko je hitni slučaj, a ko nije. Onaj ko nije, mora platiti uslugu. Pitao sam sestru zna li da usluge primarne zdravstvene zaštite, u što svakako spada i hitna služba, moraju biti besplatne za sve osiguranike. Rekla je da zna i da mogu tražiti refundaciju od Zavoda zdravstvenog osiguranja, ako uz zahtjev priložim i račun. Pitao sam mogu li dobiti račun. Rekla je da ne mogu jer blagajna Doma zdravlja ne radi poslije 4 sata.

4. Po zakonu

Kada su starom došla rješenja o penzionisanju od oba nam entitetska fonda, prema kojima će on za 31 godinu radnog staža da dobije 186 maraka penzije, mislili smo da nas neko kvalitetno zajebava. Sve to sranje od postupka koje se odužilo na dvije godine sad je dobilo logično objašnjenje: neko negdje je odlučio da se dobro zajebava i testira koliko zajebancije jedan građanin ove države može podnijeti prije nego pukne ili skonta da ga zajebavaju.

Mi smo, srećom, skontali da je riječ o zajebanciji. Međutim, službenik Federalnog zavoda za PIO-MIO me uvjeravao da je stvar ozbiljna.

– Vaš otac je dobio srazmjernu penziju koja je tolika kolika je. Dio tereta od 150 KM je na penzionom fondu Republike Srpske, a dio od 36 maraka mi.

– Vi isplaćujete 24 marke.

– Da, ali to je zato što nismo pronašli dokaze da je otac uplaćivao staž za ovaj jedan period, pa se on složio da se dug od 4800 KM za doprinose otrguje od njegove penzije.

– To je bilo kad je mislio da će imati barem minimalnu penziju u Federaciji i da će to isplatiti kroz godinu-dvije.

– Da, ali penzioneri koji dobiju rješenje o srazmjernoj penziji nemaju pravo na zakonom zagarantovanu minimalnu.

– To je zato što je moj otac nakon rata radio u oba entiteta, tj. bio osiguran kod oba fonda?

– Tako je.

– Moja majka i moj otac su imali po 17 godina staža prije rata. Nakon rata majka više nije radila, a on je nastavio. Nekoliko godina u Federaciji i desetak u Republici Srpskoj. Majka je za svojih 17 godina dobila minimalnu penziju od 378 maraka, a otac za 31 godinu rada u istoj državi duplo manje. Znači, on je bukvalno kažnjen jer je radio više. Kako je to pravedno rješenje?

– Nije pravedno, ali je po zakonu.

– I još mu otrgujete po 12 maraka svakog mjeseca kako bi naplatili onaj dug od 4800 KM! Tim tempom ćete naplatiti dug za 33 godine. Znači, on bi morao da doživi 100. Jebote, on nikom nije ostao dužan. Kakva je budala živjeće 100 godina samo da vam vrati dug. Ne znam je li to gore ili da, pak, umre ranije, pa vi budete morali dug naplatiti zaplijenom imovine koju ja trebam naslijediti. Da mi uzmete frižider i TV ili Kadeta 1990. godište?

– Ma nemojte tako, neće se to desiti.

– Zašto se ne bi desilo? To bi bilo po zakonu, zar ne?

Službenik za šalterom Federalnog zavoda za PIO-MIO je ostao nijem na moje pitanje, kao i lik Nedžada Brankovića koji nas je posmatrao sa slike na zidu.

5. Pristojnost

– Gospodine, molim Vas, ne može u apelaciji Ustavnom sudu da stoji „Kurčeva BiH“! – bio je izričit advokat, iako je otac insistirao na takvoj formulaciji.

– Kako ne može? Da li u mom rješenju o penzionisanju stoji Bivša BiH? I to Bivša s velikim B?

– Da.

– Da li je to službeni naziv?

– Nije, bivša je Jugoslavija, možda bi moglo da stoji bivša Socijalistička Republika BiH ili bivša Republika BiH…

– Ali, stoji Bivša BiH, je li tako?

– Da.

– Dakle, jedna kurčeva državna institucija u svom službenom aktu može da napiše Bivša BiH, također i sporazum između dva kurčeva entitetska penziona fonda zakon tretira kao međunarodni sporazum i na osnovu toga se ljudima oduzima pravo na minimalnu penziju, ali bi bilo previše da takvu državu jedan građanin nazove kurčevom?

– Gospodine, mi upućujemo apelaciju Ustavnom sudu. U Vašem slučaju je prekršen niz Ustavom zagarantovanih ljudskih prava, to želimo i dokazati. Bez obzira na sve nelogičnosti ove države, moramo zadržati minimum pristojnosti.

– Pristojnosti? Nakon svega što sam vidio u zadnjih par godina, od Ustavnog suda očekujem jedino da na moju apelaciju odgovori parafrazirajući Husu Ćesira: „Jebem ti ljudska prava!“

Dio dijaloga i detalja je izmišljen radi naglašavanja paradoksalnosti svih pet situacija koje su se u stvarnosti desile. Posljedica kršenja ljudskih prava, koje su oštećeni doživjeli kao nepravdu, jeste potpuni gubitak povjerenja u državu i njene institucije.
*Naslovna fotografija: Damir Bošnjak, Sarajevo, Unsplash.com
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
Kviz o ljudskim pravima (1)
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
The Platform: Svijet u kome jedeš ili budeš pojeden
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Studentska priznanja – šta UNSA zapravo nagrađuje?
Borba s koronavirusom: Kako izgleda rad u COVID ambulanti?
Književni četvrtak: Oda tijelu
Ajdin Fejzić: Potreba za više praktičnog iskustva u školama
More Stories
NELSON MANDELA: Zatvorenik blagog osmijeha