Povratni let iz Brazila me vodio u Litvaniju. Nekima to zvuči daleko, ali meni je svaka destinacija u Evropi blizu. Moram priznati, poželio sam Evropu. Još nakon bukiranja leta dao sam se u potragu za jeftinim autobuskim kartama. Uspio sam spojiti nekoliko prevoznika na relaciji Vilnius – Waršawa – Beč – Zagreb, sve skupa za 15€. Znao sam putovati i po trideset sati u komadu kroz Indiju, pa da mi putovanje busom kroz Evropu predstavlja užitak.
Iz Vilniusa do Beča putovao sam LuxExpressom. Kako i ime nagovještava, LuxExpress je luksuzni prevoznik s kožnim sjedištima, internetom, multimedijalnim ekranom na svakom sjedištu i toplim pićima po želji. Nakon brzog presjedanja u Waršawi bus se zaputi dalje prema Beču. Negdje u Slovačkoj vozač pravi prvu pauzu nakon šest sati vožnje.
Naglašava da je pauza 10 minuta, a ja kao medvjed iz zimskog sna odlazim u restoran i uzimam grah. Daj graha, prvi nakon mjesec i pol dana. Nakon par minuta ostavljam pola prokuhanog graha u zdjeli i izlazim da kažem vozaču da sačeka još 2 minute, ali vozač je imao drugih planova. Busa nigdje, ni na vidiku. Mora da je otišao još prije 5 minuta.Vraćam se nazad, lagano završavam grah i zovem centralu Luxexpressa. „Oprostite, ali vozač ne može vraćati. Po našem GPS praćenju bus je vec 40 km udaljen od vas“. Nalazim se negdje u Slovačkoj, bez pasoša i backpacka.
Život je lijep, sirnica još ljepša
Prijatelj u Beču javlja da će preuzeti moje stvari na autobuskoj stanici, a meni ne preostaje ništa drugo nego autostop. Prilazim bračnom paru s crvenim Merzedesom, “Oprostite gospodine, bus me ostavio ovdje u po ničega…”. Čovjek me nije ni pogledao, “Da, čuo sam. To je glupost.” i zalupi mi vrata pred nosom. Seronja. Na svu sreću to sve gleda troje mladih ljudi koji prilaze da mi pomognu. Ne nose svi heroji plašt. Nakon kratke konsultacije s mapom odlučimo da me voze do 50 km udaljenog gradića kako bih uhvatio voz za Bratislavu. U vozu sam lagano popio par Kozela od eura i uživao u pogledu. Zašto da se sikiram, kad je život lijep?
Dva dana poslije sam već bio u svom krevetu. Čujem dobro poznat glas, „Armene, hajde na sirnicu. Evo je, vruća iz rerne!“. Kako mi je samo falio taj glas! Majka sprema dobrodošlicu unuku i ništa, apsolutno ništa, ne može da se mjeri s njenom sirnicom.
Proputovao sam pola svijeta, ali granica nisam vidio
Šta sam naučio na ovom putovanju? Prvenstveno da je sve moguće. Granice sami sebi postavljamo, a šta se desi kada ih nemamo? Onda uživate u hrani u Firenci, u prekookeanskim letovima Turkish Airlinesa, spustite se biciklom niz najopasniju stazu na svijetu, hodate 53 km putem Inka i popnete se na Machu Picchu, razbolite se od visinske bolesti, pojedete odrezak lame, za dva mjeseca naučite španski za normalnu konverzaciju, hodate niz zgradu obučen kao Ironman, spavate u busevima kroz Boliviju, vidite stope dinosaurusa, osjetite pijesak Copacabane pod nogama, trčite kroz Rio u 3 ujutro, budete zaboravljeni na autoputu u Slovačkoj i dođete kući živi i zdravi. Granice postoje samo ako vjerujemo u njih, a ja nikakve granice u svom životu ne vidim.
Propustili ste neki od prethodnih dijelova Armenovog putopisa iz Južne Amerike? Ne brinite, ovdje su:
Od Zenice do Perua (I): Put pod noge i ruksak na leđa
Od Zenice do Perua (II): Firenca, raj za svakog turistu
Od Zenice do Perua (III): Bolivija, zemlja najmilija
Od Zenice do Perua (IV): Preživjeti Stazu smrti na petak trinaesti
Od Zenice do Perua (V): Magični Machu Picchu
Od Zenice do Perua (VI): Trčanje favelama Rio de Janeira u 3 ujutro
A mi, dragi čitaoci Karika, došli smo do kraja naše male avanture. Hvala vam na svakom pročitanom slovu, izmamljenom osmijehu i puštenom uzdahu. Hvala što ste pored gutljaja kafe u sebe ubacili i moje riječi koje sam nesebično dijelio s vama. Svakim nesaopštivim iskustvom sve se više udaljavaš od onih koji ga nisu doživjeli. I poslije svakog takvog iskustva sve si više sam. A ja, zaista, ne volim samoću.
Naslovna fotografija: Autostopom do voza za Bratislavu
