Od Zenice do Perua (VI): Trčanje favelama Rio de Janeira u 3 ujutro

Još sedam dana nakon penjanja na Machu Picchu ležao sam u hostelu, poprilično ukočen, gost toaleta svakih pola sata, skršenog duha i avanturizma. Uspio sam ukočenih leđa propješačiti 55 kilometara u tri dana, ali tijelo nije moglo dalje. Propustio sam penjanje na planinu Vinicunca, popularnog naziva „Rainbow mountain“, nestvarnu planinu duginih boja na 5200m nadmorske visine. Još jedan razlog da se vratim u Peru. Ako me neće nagovoriti gostoljubivi Peruanci, čaj od listova koke, sočno meso lame i morskog praseta, onda će me barem neponovljive ljepote peruanskih Anda natjerati na skorašnji povratak u mističnu zemlju.

Hodao sam još par minuta i došao do Copacabane. Koliko je samo dana u životu bilo posvećeno sanjarenju o ovom trenutku. Sjedim i gledam ljude kako duž plaže igraju razne sportove pod reflektorima, diram pijesak onako sjetno i odjednom čujem “Hey amigo, want some weed?”.

Krenuo sam nazad prema Boliviji. Ostalo mi je još desetak dana putovanja po Južnoj Americi i želio sam vidjeti gradić Sucre i svima poznati Rio de Janeiro. Vratih se iz Perua u La Paz novim busom od dvadesetak sati putovanja na koja sam se već navikao. Ali, La Paz više nije bio isti, nije bio onaj simpatični glavni grad Bolivije okružen planinama. Zatekao sam grad podijeljen na nemire i jezivu prazninu. Bolivija je država u kojoj decenijama vlada duboki nesklad između plata radnika i političara, a sve je kulminiralo čestim protestima rudara koji zatvore dobar dio grada u borbi za svoja prava. Blokirane su ceste, gradom trče ljudi bježeći od nemira, a policajci pendrecima ubiše sve što im dođe pod ruku. Pobjegao sam iz La Paza odmah naredno jutro.

Finale Lige prvaka u dinosaurus parku

Dok sam čekao autobus, ostavih backpack kod jedne simpatične gospođe na autobuskoj stanici. U povratku iz toaleta bakica uoči da joj je neko u svim nemirima ukrao kutiju s novcem, a u njoj i moj pozamašni kusur. Poče ona da plače, a ja neumorno čekam svoj kusur. Dolazi i policija, a ja i dalje čekam sa kiselim osmijehom. Osjećaj je kao kad vam 50 ljudi pjeva pjesmicu za rođendan, a vama ne preostaje ništa drugo nego da se ofirno kezite. Para nema, ni za mene, a Boga mi ni za nju. Zajeba nas bakica oboje.

Još jedna duga vožnja drmavim busom dovela me je do Sucrea. Kakav kontrast u odnosu na haotičnu i nemirnu Boliviju. Izgrađen sav u bijelom mermeru podsjeća na priobalni grad u Grčkoj. Kada su južnoameričke države odlučile da proglase nezavisnost od španjolskih kolonizatora, prva je to učinila Bolivija i to upravo ovdje. U centru grada uzdiže se veličanstvena bijela crkva sa Zvonom Nezavisnosti, koje se jednom godišnje oglasi na isti datum. Velika pijaca je dobro poznata po štandovima s voćem i voćnim salatama, a glomazno čudo, sa petnaestak vrsta voća, platih nešto više od jednog dolara.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Nakon voćne uživancije zaputih se lokalnim autobusom (da neću možda turističkim) od 10 centi do dinosaurus parka. Naime, Sucre je i najveće nalazište stopa dinosaurusa i fosila na svijetu. Izloženi su eksponati u prirodnim veličinama i originalni otisci u zidovima. Hajd’ sve to, ali što su ljudi upalili prenos finala Lige Prvaka umjesto nekog dosadnog filma o dinosaurusima. Tako da sam uzeo pivo, hamburgerosaurus sa pola kile mesa i gledao utakmicu okružen fosilima i stopama starim 60 miliona godina. Vjerujem da ću ovo finale pamtiti više nego sam Sergio Ramos koji je tog dana digao pehar. Zaputih se dalje prema Brazilu, tačnije Rio de Janeiru.

Copacabana

Nakon sedam sati čekanja u Sao Paulu, konačno je došlo na red ukrcavanje u šareni avion za Rio de Janeiro. Nasmijana brazilska stjuardesa, kovrčave kose u zelenoj uniformi, posluži sok, čips, bademe, kikiriki, keks i gumene bombone. Nisam ni uspio strpati sve u sebe, već se počeo nazirati Rio ispod nas. Kakav veličanstven grad! U jednom trenutku letimo tik iznad vode, u drugom dodirujemo pistu točkovima. Pa zar sve u ovom gradu mora biti posebno?

Avion za Rio

Na aerodromu nije bilo mjenjačnice, pa sam odlučio do grada doći sa ono malo brazilskih reala što mi je ostalo iz Sao Paula. Hodao sam, prateći google maps, do obližnjeg autobuskog stajališta i uhvatio bus broj 435. Karta od jednog dolara me vodila kroz Santu Teresu, Flamengo, Botafogo i konačno do Copacabane. Imao sam podočnjake do poda i nisam se brijao 7 dana, ali opet sam izgledao bolje od ludače dva sjedišta od mene. Razmazana masna kosa, siva haljina i kreštav glas, užasno podsjeća na ženu s mačkama iz Simpsonsa. Nije marila za druge putnike, pjevala je refren jedne pjesme sat vremena i uživala u svom izvođenju. „C’est la vie….“.

Zarasli umorni Armen u gradskom autobusu

Hodao sam još par minuta i došao do Copacabane. Koliko je samo dana u životu bilo posvećeno sanjarenju o ovom trenutku. Sjedim i gledam ljude kako duž plaže igraju razne sportove pod reflektorima, diram pijesak onako sjetno i odjednom čujem “Hey amigo, want some weed?”. Ima ih na stotine. Na svakom koraku poneki diler, iako je 15 metara od nas policijska patrola sa dugim cijevima. Definitivno se u Riu ne osjećate najsigurnije.

Pogled na Ipanemu

Bosanac i besplatne caipirinhe nisu najpametnija kombinacija

U povratku u hostel zgrabih klasični brazilski hot dog. Natovare svega u njega i još ga pospu čipsom. Lakše bi bilo uzeti špricu i ubrizgati si mast u venu. Sve što je ukusno u životu je ili zabranjeno ili pretjerano masno. U hostelu sam se odlučio odmoriti i dočekati sutrašnji dan rano na nogama.

Propustili ste neki od prethodnih dijelova Armenovog putopisa iz Južne Amerike? Ne brinite, ovdje su:

Od Zenice do Perua (I): Put pod noge i ruksak na leđa

Od Zenice do Perua (II): Firenca, raj za svakog turistu

Od Zenice do Perua (III): Bolivija, zemlja najmilija

Od Zenice do Perua (IV): Preživjeti Stazu smrti na petak trinaesti

Od Zenice do Perua (V): Magični Machu Picchu

„Ideš s nama u klub, zar ne?“, reče mi Maria, djevojka iz Sao Paola, dok suši dugu smeđu kosu spremajući se za izlazak. Ona i Paola provode petodnevni odmor u Riu i niti ne pomišljaju jednu noć provesti bez bar deset caipirinha u sebi. Nagovaranje je trajalo punih 25 sekundi i mislim da se nikad u životu nisam brže spremio. Sa plaćenim ulazom dobili smo besplatne caipirinhe do 01:00, što Bosanac itekako zna iskoristiti. Brazilac Carlos je pokušao da drži moj džabni tempo, ali je završio razvaljen od alkohola. Već u dva su ga morali voditi kući, a ja sam odlučio ostati i nastaviti zabavu. Kakva greška.

Nakon pola sata svatih da nemam dovoljno keša da platim taksi sam i da cu morati kući pješke. Sedam kilometara pješke kroz Rio u tri ujutro. Fantastična ideja, Armene. Narednih sat i po proveo sam trčeći kroz naselja i favele, slijepo prateći navigaciju na mobitelu. Ali osim par prosjaka i dilera dopa, od kojih je jedan počeo da trči za mnom, me niko nije zaustavio u mom naumu. Da li ste ikad trčali kroz Ipanemu u tri ujutro? I nemojte.

Trčanje kroz Rio u 3 ujutro

Došao sam u hostel oko pola 5, rekao Brazilcima da odjebu od mene i izvalio se u krevet. Pijani selfie dok trčim kroz sablasne ulice Rio de Janeira je uspomena o kakvoj sam pričao na početku ovog putopisa. Ne postoji magnet koji može zamijeniti druženje s lokalcima, vreli pijesak Copacabane, brazilski hot dog, trčanje kroz Ipanemu i bježanje od nafiksanih tamnih utvara. Šarena narukvica nestrpljivo čeka da ispriča svoju priču. Ako me vidite negdje u prolazu slobodno me pitajte: „Šta ti je to na ruci?“

Ostavite komentar