Homofobija u mektebu

Kao mali, odrastao sam uz sestru, majku i oca. Otac je radio, a majka je bila uvijek tu s nama, tehnički, ona nas je odgojila. Otkako znam za sebe, volim nježnost i pažnju, koje sam u tim godinama mnogo više dobivao od ženskog spola. Kažu da od rođenja osjećaš privlačnost za neki spol.

Vjerujem da jeste tako, ali da te ljudi, događaji i situacije koje se dešavaju oko tebe osvijeste o tome, ponekad ti otvore oči, ponekad te natjeraju da priznaš sebi ili ostalima. Oduvijek sam se ponašao ženstveno. Mislim da je to posljedica mog odrastanja sa ženskim rodom. Znate kako to kod nas ide – zašto bi se meni kupila majica ili hlače kad mi odgovara veličina onih od sestre starije godinu dana. Imali smo zajedničke igračke i dosta zajedničkih stvari, između ostalog, zajedničke prijatelje. Još kada ni sam nisam znao kojeg sam seksualnog opredjeljenja, vršnjaci su me prozivali „pederom“.

Vremenom sam počeo priznavati sebi i ostalima kako osjećam privlačnost i prema muškom rodu. Ispočetka sam rekao bližim prijateljima i sestri, a poslije sam iskreno odgovarao bilo kome ko mi postavi pitanje. Sestra, koja je i sama propitivala svoju seksualnost, u jednom trenutku mi je, kroz odrastanje i razvijanje u osobu kakva sam danas, postala jedna od najvećih podrški. Mislim da mi je u tom periodu bio krucijalno potreban neko ko će mi dati bezuslovnu podršku, a ona mi je upravo to i dala. Još kao mali smo se zezali na tu temu, pa nisam ni imao potrebu direktno joj kazati, a njena reakcija je bila skroz normalna kao da sam joj rekao najbanalniju stvar. Ostali prijatelji su reagirali uglavnom s prihvaćanjem i ponosno jer sam skupio hrabrosti i otvoreno rekao ko sam. Shodno tome da mi se društvo uglavnom sastojalo od djevojaka, nisam imao problema, a svi koji su burno reagovali iskazivajući mržnju su ubrzo prihvatili, dok sam s manjinom smanjio kontakt što sam više mogao. Jedino kome nisam saopštio i kome ne planiram reći dok se ne osamostalim jesu roditelji i stariji članovi porodice. To je jedan od razloga zašto ovaj tekst pišem anonimno.

Živim u ruralnoj sredini, ali sam išao u osnovnu gradsku školu, pa tamo nisam doživljavao kršenje mojih prava i nasilje zbog moje seksualnosti.

Roditelji, iako nisu bili naročito religiozni, zahtijevali su da idem i u mekteb, islamsku osnovnu školu. Nažalost, mekteb sam pohađao u mjestu gdje sam i živio. Mnogo toga je bilo drukčije. Nisam imao prijatelja. Tu sam svaki put proživljavao nasilje. Kada bih došao ranije na nastavu, nisam odlazio kod ostale djece koja su se igrala u dvorištu mekteba, nego bih sjeo na trotoar i čekao da izađe efendija, naš nastavnik, jer jedino bi se u njegovom prisustvu nasilje kojem sam bio izložen smanjilo.

Ignorisao sam uvrede, psovke, govor mržnje i mnogo sličnih stvari očekujući da će proći, ali vremenom je postajalo gore. Nisam znao šta je tačno uzrok takvog njihovog ponašanja, nisam mogao vjerovati da to rade samo zato jer dođem u drukčijoj odjeći. Nisam se imao kome obratiti, par puta kada bih roditelje ili nastavnika pokušao asocirati da se nešto događa, pobijali su i nisu reagovali. Krio sam od svih šta se dešava.

Uglavnom se sve svodilo na verbalno nasilje, ali nekoliko puta sam doživio i fizičko. Sjećam se kada me je jedan dječak nazvao „pederom“, pokušao sam se suprotstaviti i odgovorio sam. Krenuo me je tući, pa sam uzvratio, a onda je nekoliko njih dotrčalo i pridružilo mu se.

Dešavalo se iznova i iznova, a ja sam trpio. Pucalo je, najviše po mojim leđima. Nikome nisam pričao o tome što mi se dešava tamo. Roditeljima sam bezbroj puta govorio da ne želim ići u mekteb, znao sam mnogo vršnjaka iz škole koji nisu išli. Ponekad sam znao i zaplakati, ali oni su uporno insistirali ne pitajući me zašto ne želim. To je trajalo oko sedam godina. Mrzio sam dane kada imam mekteb, to su obično dva dana sedmično. Svaki put sam osjećao nelagodnost. Nisam mogao biti ono što jesam, a ipak su me maltretirali. Niko od učenika nikada nije reagovao. Ja sam se stidio reći roditeljima ili nastavniku.

Kada je prošao izvjestan period, kako su godine prolazile tako se i nasilje koje se vršilo nada mnom smanjivalo, a i ja sam u posljednje dvije godine, za vrijeme mekteba, znao otići negdje bez znanja roditelja. Patnja i agonija koju sam osjećao u tim trenucima je bila jako velika. Osjećao sam se odbačeno i bespomoćno. Imao sam problema s nervozom, grizao sam nokte i sebi nanosio fizičku bol. Imao sam krvarenja iz nosa i napade panike.

Mlađa sestra je završila prvi razred mekteba ove godine. Ispočetka nije željela ići u mekteb. Roditelji su je naravno tjerali isto kao i mene. Nisu znali šta se dešava niti su se zanimali, ali ja sam znao. Posvađao sam se s njima insistirajući da ne ide, prvi put im priznajući šta se meni dešavalo. Na prvu su osporavali, a poslije kada sam im detaljnije ispričao, rastužili su se i pitali me zašto im nisam rekao.

Obraćali su mi se riječima: „To nije bilo tako, ništa nam nisi govorio. Zašto bi baš tebi to neko radio?“ A kada su shvatili da to što govorim ima smisla, sa žaljenjem su mi govorili: „Znaš da smo tu za tebe, da si nam mogao reći…“ Međutim, ja ni tada, a ni dan-danas ne želim s njima pričati o tome. Ni u izlivu emocija im ne bih priznao jer se zaista plašim posljedica. Koliko god sam ja to krio od njih, vjerujem da su bili više zainteresovani da su mogli primijetiti, jer jedan desetogodišnjak, po mom mišljenju, ne može vješto sakriti nešto tako veliko. Sad se pitam kako nisu primijetili fizičke tragove nasilja, kad već „nisu mogli“ psihičke.

Zanimljivo je to što sam najviše nasilja na osnovu seksualnosti proživljavao u vjerskoj instituciji. Istina jeste da se mnogi homofobi pozivaju na vjeru kada se radi o homoseksualnosti. Nisam vjerski tip upravo zbog toga šta sam proživljavao na takvim mjestima, ali dok su ostali bili fokusirani na zlostavljanje mene i ostalih vršnjaka koji su po nečemu bili drukčiji, ja sam se trudio pratiti nastavu kako bih skrenuo misli. Vjera mnogo toga ne dozvoljava što se danas sasvim slobodno radi. Vjernici, pod navodnim znacima, uzimaju vjerska pravila koja im odgovaraju, a koja ne ni ne zna se za njih.

Ja sam pripadnik LGBTIQ populacije i ja sam grešnik, a ostala djeca koja konstantno konzumiraju alkohol, drogu, rade užasne stvari zabranjene vjerom i ustavom su super. Nemam ništa protiv, naravno, i ja popijem i volim se provesti, ali me boli činjenica da me neko više osuđuje jer sam pripadnik pomenute populacije nego kada pijan, u nesvjesnom stanju, uradim neku glupost. Na kraju, zar nije Bog jedini taj koji treba da sudi ljudima?

Danas, uzdignute glave prolazim pored tih nasilnika i smijem im se, sretan kako sam se izborio sa svim tim nasiljem i kako sam sve to podnio. Najveća podrška sam na kraju bio sam sebi. Nisam nikome prijavljivao kršenje mojih prava, ne znam zašto, ne znam da li bi iko reagovao obzirom da sam pripadnik seksualne manjine, nisam znao kako bi roditelji i prijatelji reagovali, niti sam znao kakve bi to posljedice na mene ostavilo. Da jesam, vjerovatno nikad ne bih bio osoba kakva sam danas.

*Tekst poslat anonimno. Fotografije preuzete sa Unsplash.com

Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Kada je riječ o vjerskim ustanovama, nema nekih posebnih propisa (obzirom da su škole u okviru vjerskih ustanova dobrovoljne, sumnjam da će se propisi te vrste i donositi u skorijem periodu). Nesporno je da je svaka vjera protiv nasilja a da „vjernici“ u praksi istu često koriste kao izgovor za nasilje (ovo je činjenica, nema nekog pravnog aspekta). U konkretnom slučaju je, mislim, više riječ o ovome (licemjerju vjernika) nego vjerskoj ustanovi, obzirom da mladić navodi kako je čekao da dođe efendija pa da s njim uđe u dvorište jer bi tada bio zaštićeniji. Kada je riječ o homofobiji, tek se novije zakonodavstvo bavi ovom tematikom. Zakon o zabrani diskriminacije BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 59/09 i 66/16) tako definiše diskriminaciju kao svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojoj osobi ili skupini osoba i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika. Ovaj Zakon se primjenjuje na postupanje svih javnih tijela, fizičkih i pravnih osoba u svim područjima života uključujući i obrazovanje.   

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
More Stories
Dnevnik ekonomiste: Najvažnija poluga ekonomije je obrazovanje