Ovaj tekst posvećujem svim djevojkama i djevojčicama koje se bore protiv očekivanja. Onima koje prepoznaju stereotipe i odluče reći „ne“.
Piše: Amra Zahirović
Rođena sam kao najstarija kćerka u porodici s tri djevojčice. Odrasla sam u kući gdje moj spol nikada nije bio tema. Moji roditelji su konzervativni ljudi, tradicionalnog pogleda na svijet, ali nas tri nikada nismo osjetile razliku u ljubavi, pažnji, pravima ili obavezama samo zato što smo djevojčice.
U našoj kući nije bilo „ženskih“ i „muških“ poslova. Nije bilo „ti moraš jer si cura“. I baš zato mislim da sam imala čvrst temelj da se kasnije lakše odupirem pritiscima koje društvo pokušava nametnuti. Ali ta sigurnost kod kuće nije bila dovoljna da me zaštiti od onog što dolazi izvana. Jer čim izađeš iz svog dvorišta, očekivanja počnu.
Savršenstvo na svim frontovima
Na Balkanu se od djevojčica očekuje da budu primjer. Kod kuće poslušne kćeri. U školi odlične učenice. U društvu kulturne, lijepe, odmjerene. A dječaci? Ako su nestašni, to je normalno. Ako imaju slabije ocjene, to je „muška faza“. Ako viču, guraju, provociraju, to nije ništa strašno.
Sjećam se kako su u mom okruženju u osnovnoj školi mirne i tihe djevojčice često sjedile pored dječaka koji su bili nemirni ili slabiji učenici, na zahtjev nastavnika. Ideja je bila da će im one biti dobar utjecaj. Ali šta to zapravo znači?
Znači da je jednoj desetogodišnjoj djevojčici već nametnuta uloga da odgaja, utišava i popravlja nekoga drugog. Da bude odgovorna za njega. A ona je, zapravo, dijete. Djevojčice nisu alati za tuđu promjenu. Nisu terapeuti. Nisu tu da budu nečiji korektor. Ne odgajam ga. Sjedim pored njega.
Društvene mreže kao novi „odgoj“
A kad malo porastu, pritisak postaje još suroviji. Društvene mreže, reklame i influenseri danas odgajaju djevojčice gotovo jednako koliko i roditelji. Dvanaestogodišnjakinje su izložene savršenim fotografijama, filterima i standardima koje ni odrasle žene ne mogu ispuniti. Očekuje se da nemaju bubuljice, da su mršave, oblikovane, da imaju obline, da već izgledaju kao odrasle…
Sjećam se razgovora u kojem mi je prijateljica rekla da je njena mlađa sestra plakala jer nema grudi. Imala je 12 godina. Dijete. I nije mogla da shvati da je normalno što još nema razvijeno tijelo.
Istraživanja pokazuju da više od 60% djevojčica između 10 i 17 godina izbjegava aktivnosti poput plivanja ili izlaska sa društvom jer nisu zadovoljne svojim izgledom. Zamisli to: dijete koje bi trebalo da se igra i istražuje svijet, već tada zatvara vrata zbog slike u ogledalu.
Kada se takve misli usade rano, one ostaju. Prate godinama. Uvlače se u sigurnost i utiču na izbore, na odnose, na snove.
Hrabrost da budeš svoja
Zato ovaj tekst želim da posvetim svim djevojkama i djevojčicama koje se bore protiv tih očekivanja. Onima koje prepoznaju stereotipe i odluče da kažu „ne“. Želim da se zahvalim svim djevojkama koje su shvatile da ne moraju imati mali i neupadljiv nos. Koje znaju da ne moraju imati dugu kosu do zadnjice. Koje ne jure kukove od 120 cm. Koje ne traže validaciju od ekrana.
Zahvalna sam onima koje vole sebe onakve kakve jesu. Koje se trude da budu zdrave. Koje paze na svoje tijelo jer ga poštuju, ne jer žele da se svide nekome.
Hvala vam što ste svoje. Hvala vam što pokazujete da ima drugi način.
Hvala vam što sutra nećete odgajati svoje kćeri da budu „tihe, mirne cure koje će ga popraviti“.
Hvala vam što stvarate jedan bolji, hrabriji i zdraviji svijet za djevojke.
Naslovna fotografija: Karla Rivera
